Iskustvo pozlaćeno energijom
The Corin Tucker Band: Kill My Blues (Kill Rock Stars, 2012)
Corin Tucker snimila je sedam albuma sa Sleater-Kinney, a u “slobodno” je vrijeme svirala u bandu Cadallaca. Godine 2010. otisnula se u solo vode, iako je tu tanku liniju (tanku kao Rio Grande) teško povući u diskografski ovako čudno kotirajućim sastavima kao što su njezin prethodni i ovaj sadašnji band. Ako nikada niste slušali Sleater-Kinney, možda ste na Corin Tucker nabasali na albumu Petera Bucka. Buck je bivši član raspuštenih R.E.M., a na njegovu albumu “Peter Buck” Corin Tucker pjeva “Nothing Means Nothing”.
Corin Tucker rođena je prije četrdeset godina, kritika je uz njezino ime najčešće pisala kako se radi o riot grrrl. Pitanje je koliko smisla ima riotati nakon, recimo, trinaeste godine života? Pitanje nije naivno. Jer, jedino je iz salona, i to od nekog teškog goluždravog zelembaća, moguće braniti riotanje u četrdesetoj. Ili tridesetoj. Ili dvadesetoj. Čega će se prihvatiti (branjenja riotanja) jedino netko tko je cijeli život proveo na toplom. Jasno da se ova promjena perspektive čuje na albumu “Kill My Blues”, čak i u pjesmi “Constance”, kojom gitarskim rifom prohuči duh najpopularnijeg lika cijele generacije, Kurta Cobaina. Corin si nije prosvirala glavu, u međuvremenu je postala majka dvoje djece i sada pjeva “My old life is dead”.
Međutim, iz ovoga ne treba zaključiti kako je glazbeno mlitava. Dapače, “Kill My Blues” je vrlo žestok, poletan i razigran komad. Unatoč činjenici da Corin danas zvuči discipliniranije nego ikada. Sve bande (i banditi) koji drže do sebe na koncu sami sebe dovedu u red i tek onda kreću u pravu, divlju pljačku vaše duše. “Kill My Blues” je album na kojemu je ona dokazala kako je uspješno preko Eldorada prebacila energiju mladosti, odnosno da je u stanju reproducirati iskustvo pozlaćeno energijom. Na bubnjevima je Sara Lund iz Unwound, a tu su još Seth Lorinczi iz Circus Lupus, Mike Clark, koji je svirao gitare i klavijature za Stephena Malkmusa i Jicks… Što će reći kako je ekipa mali dream team.
Tematski, kako rekosmo, Corin Tucker ruje po posljednja dva desetljeća života, postavljajući si pitanja kakva nije uspijevao izbjeći ni Bob Dylan na svojim albumima koji su označili ulazak u “starost”. “Blood on the Tracks”, primjerice. A da ne govorimo o “Time Out of Mind”, no to je već ulazak u starački dom. Jedna od velikih stvari kod ovako, u osnovi, oštro omeđene glazbe, njezina je nevjerojatna sposobnost da ključne motive prvih znakova posustajanja ukombinira s energijom i eksplozivnošću dvadesetih. Žena osjeća staklo u koljenima, razmrvljeno staklo koje mijenja njen hod, ali pronalazi snage u troakordnim komadima postaviti si sva važna pitanja, osim onoga o umoru. Ali zato ima snage pitati: “Don’t you want to play with the big boys?”
Ovaj je album vrijedan ponovnih preslušavanja. Na prethodnom albumu Corin je bila direktnija i divljija, a sada je počela njegovati osjećaj za divljinu, počela ga je kultivirati. Zvuči kao paradoks, ali kao da je ovim uzgojem velebitskih degenija dobila ljepši rezultat nego kada je na “1.000 Years” album radila kao reportažu o bijegu s ceste, hvaleći sklonište kao jednu od rijetkih velikih i pravih stvari. Da u skloništu ne nedostaje raznih neugodnih pitanja, pokazuje ovaj sjajni album. Imati kuću i djecu ne znači imati sve. Izgubiti ih, međutim, znači ostati bez igdje ičega. O toj i brojnim drugim opasnostima i paradoksima obiteljskog života Corin Tucker snimila je jedno od najrječitijih svjedočanstava posljednjih nekoliko godina.