Javno ubojstvo umjesto tajnog zatočenja

Čim je po drugi put izabran za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, Barack Obama povukao je neke poteze koji su potvrdili da od njega ne treba očekivati skretanje s puta izrazito militarističke vanjske politike koji je utabao njegov prethodnik George W. Bush. Za razliku od prvih godina njegovog prvog mandata, kada se još vjerovalo da će Obama u tom smislu učiniti zaokret, ovaj dobitnik Nobelove nagrade za mir kasnije je demonstrirao da će njegova sigurnosna politika biti čak i ekstremnija od prethodnikove: On je, naime, napustio Bushov program otimanja osumnjičenika za terorizam, njihovog zatvaranja na tajnim lokacijama diljem svijeta i ispitivanja uz pomoć torture (extraordinary rendition) i zamijenio ga masovnom upotrebom bespilotnih letjelica čiji cilj više nije hvatanje i ispitivanje osumnjičenika, već njihovo ubijanje.

Svojevrsnim utjelovljenjem tog kontinuiteta stoga bi se moglo nazvati Obaminog kandidata za direktora Središnje obavještajne agencije (CIA) Johna Brennana, s obzirom da je on u vrijeme Busha bio zamjenik direktora te agencije i vodio analitički Nacionalni centar za protuterorizam baš na vrhuncu programa tajnog zatvaranja. Brennan je taj program tada nazvao “apsolutno vitalnim” u borbi protiv terorizma, a od čega se sastojao, plastično je u nedavno objavljenom izvještaju organizacije Open Society Foundations (OSF) “Globaliziranje torture” opisala njegova autorica Amrit Singh: “U to su vrijeme ljudi vezivani za daske, a u grlo im je ulijevana voda do točke davljenja, zatvarani su u male kutije, podvrgavani ekstremnim hladnoćama i vrućinama. Prisiljavani su da danima goli stoje na nogama s rukama iznad glave i vrše nuždu po sebi, uz prijetnje da će im djeca biti ubijena, a žene silovane.”

Jedan od prvih Obaminih poteza nakon dolaska na vlast bio je završiti CIA-in program tajnog zatvaranja, no usprkos brojnim pokazateljima da su se njime kršila ljudska prava, nikakva istraga nije provedena. Dapače, Obama je još u prvom mandatu Brennana bio nakanio imenovati šefom CIA-e, no dvjestotinjak stručnjaka i aktivista napisali su otvoreno pismo u kojemu su se tome usprotivili zbog Brennanove uloge u “mračnoj strani” Bushove politike, pa se od imenovanja odustalo. Umjesto toga, Obama ga je imenovao svojim glavnim savjetnikom za protuterorizam, za što mu, za razliku od funkcije šefa CIA-e, nije bila potrebna potvrda Senatskog odbora za obavještajna imenovanja. Na toj je funkciji ovaj obavještajni veteran razvio program upotrebe bespilotnih letjelica u borbi protiv terorizma, a bio je i koordinator liste za odstrel o kojoj se vojno-obavještajni vrh dogovarao na “terorističkim utorcima” koji su se događali u Bijeloj kući.

Niti mjesec dana nakon druge inauguracije, Obama je ponovno pokrenuo proceduru postavljanja Brennana na mjesto čelnog čovjeka CIA-e, ovog puta pripremljen za pitanja relevantnih senatora i nekih medija. Uoči prošlotjednog ispitivanja Brennana pred Senatskim odborom za obavještajna imenovanja, televizija NBC objavila je sadržaj jednog od osam tajnih memoranduma koje je Ministarstvo pravosuđa izradilo s ciljem argumentiranja legalnosti smrtonosnih operacija protiv američkih državljana. Ti su dokumenti poslužili kao zakonsko opravdanje za egzekucije triju američkih državljana; Anvara Al Avlakija, “Al-Kaidinog propagandista” rođenog u New Mexicu i ubijenog u rujnu 2011. u Jemenu, te njegovog 16-godišnjeg sina i još jednog naturaliziranog Amerikanca.

Objavljivanje izvještaja tempirano je na dan prije Brennanovog svjedočenja pred senatskim odborom, pa je to ujedno bila i prva javna rasprava o upotrebi bespilotnih letjelica uopće.

U dokumentu stoji da američki predsjednik ima neograničenu moć određivati tko će biti meta takvog napada, pri čemu nije nužno da on raspolaže dokazima da je meta upletena u neki određeni plan protiv SAD-a, već samo da se radi o “operativnom vođi Al-Kaide ili pridruženoj snazi” koja predstavlja “neposrednu prijetnju” i nije je moguće uhvatiti.

Nije definirano tko je točno “operativni vođa” niti “pridružena snaga”, kao ni tko je “visoki informirani dužnosnik” koji, uz predsjednika, ima ovlasti odlučivati o potencijalnim metama. Nije nužno ni da SAD “ima jasne dokaze da će se određeni napad dogoditi u neposrednoj budućnosti” jer joj to “ne bi dalo dovoljno vremena da se obrani”. Dovoljno je tek da predsjednik ili “visoki informirani dužnosnik” odredi da se radi o osobi koja je “nedavno” bila uključena u “aktivnosti koje predstavljaju prijetnju”.

U dokumentu se tvrdi i da se takvom upotrebom bespilotnih letjelica ne krše ni američki ustav i zakoni niti međunarodni dokumenti, unatoč tome što kritičari prakse ukazuju na derogiranje ustavnih amandmana kojima se jamče pravo na život i pravne garancije, kao i međunarodnih dokumenata kojima se štite ljudska prava. Kritičari također ukazuju da frapantnu sličnost formulacija korištenih u ovom dokumentu s onima iz Bushove strategije nacionalne sigurnosti kojom su udareni temelji “preventivnim napadima”. Senatski odbor nije, međutim, na općoj razini problematizirao upotrebu bespilotnih letjelica za ubijanje ljudi, pa tako i američkih državljana, već jedino činjenicu da se detalji programa drže u tajnosti.

Dapače, predsjednica odbora Dianne Feinstein, koja je zbog učestalih ometanja mirovnih aktivista ispraznila dvoranu, nije dovodila u pitanje činjenicu da je Anvar Al Avlaki bio američki državljanin, već je ustvrdila da on ionako “nije bio uzoran građanin”. Nije dovodila u pitanje ni Brennanovu tvrdnju da se broj kolateralnih žrtava bespilotnih letjelica “mjeri jednoznamenkastim brojem”, iako se zna da su brojke višestruko veće. I ostali članovi odbora usko su se držali problema tajnosti, no Brennan se postavio tvrdo, inzistirajući da je nužno “istovremeno optimizirati transparentnost i tajnost i nacionalnu sigurnost”.

Neovisni senator Angus King na koncu je predložio osnivanje tajnog suda, po uzoru na onaj koji od kraja 1970-ih tajno odlučuje o zahtjevima predsjednika za praćenje i prisluškivanje američkih građana, no zaključeno je da bi takvo vijećanje usporavalo djelovanje CIA-e, koja mora reagirati brzo kako bi spriječila terorističke akcije. Dianne Feinstein je Brennana nekoliko puta upitala smatra li on simulirano davljenje (waterboarding) oblikom torture, na što je on odbio odgovoriti uz argument da “nije pravni stručnjak”.

S tim se, međutim, ne bi složili u Inicijativi za pravdu OSF-a, u čijem se prošlog tjedna objavljenom izvještaju, program otimanja i torture naziva kršenjem ljudskih prava.

OSF smatra i da bi zemlje koje su u njemu sudjelovale trebale odgovarati pred sudom, te se navodi da je u tom američkom programu sudjelovalo još pedesetak država, od čega čak 25 europskih, 14 azijskih i 13 afričkih. Te su zemlje CIA-i dale na korištenje svoje aerodrome i zračni prostor, ili pak sudjelovale u otmicama i ispitivanjima provođenima na tajnim lokacijama.

Jedine europske zemlje koje u programu nisu sudjelovale su Francuska, Luxembourg Norveška i Nizozemska. Zbog sudjelovanja u programu na Europskom sudu za ljudska prava našle su se Makedonija, Poljska, Rumunjska i Litva, dok je Italija priznala umiješanost u otmicu jednog muslimanskog klerika u Milanu, te u odsustvu donijela pravomoćnu presudu protiv 26 američkih državljana upletenih u taj događaj. Švedska, Velika Britanija i Australija svojim su, pak, žrtvama, ponudile financijsku kompenzaciju, dok se Kanada ispričala svom državljaninu kojega je pomogla izručiti u Siriju. Zanimljivo je da su u programu sudjelovale i dvije zemlje iz Bushove “osovine zla”, Iran i Sirija, dok Izrael nije. Sirija je, uz Pakistan, Afganistan, Egipat i Jordan, zemlja u koju su osumnjičenici najčešće slani na ispitivanja.

Uz ovaj izvještaj, krajem siječnja objavljeno je i da će poseban panel Ujedinjenih naroda, na čelu s britanskim odvjetnikom Benom Emmersonom, provesti istragu o programu upotrebe bespilotnih letjelica. Panel će ispitati 25 slučajeva napada u Pakistanu, Afganistanu, Jemenu, Somaliji i Palestini, kako bi se ispitali navodi o “disproporcionalnim civilnim žrtvama”, a sve s ciljem davanja preporuka Općoj skupštini UN-a o provođenju istraga i preuzimanju odgovornosti za civilne žrtve.

Šef panela Emmerson rekao je da taj “oblik ratovanja neće nestati, pa je stoga potpuno neprihvatljivo dozvoliti da svijet otpluta prema ponoru bez ikakvog dogovora među državama oko okolnosti u kojima su napadi bespilotnim letjelicama zakoniti i o mjerama za zaštitu civila”.

Ustvrdio je i da Brennanovu tezu kako se SAD ima pravo na taj način braniti od nedržavnog neprijatelja odbacuje većina država i pravnika izvan SAD-a, a brojni izvori tvrde i da u napadima uz civile mahom pogibaju militanti niže i srednje razine koji ne predstavljaju opasnost za SAD već za domaće vlade, ili pak oni za koje lokalne vlade tvrde da ih se bez problema moglo uhapsiti. Većina napada izvodi se iz baza u Afganistanu i Saudijskoj Arabiji, a američki su mediji javili da se planira izgradnja još jedne u Nigeru.

Tijekom desetogodišnjeg tajnog programa samo u Pakistanu izvršena su 52 napada u vrijeme Busha i 311 u vrijeme Obame, te u Somaliji i Jemenu još 60-ak. Pretpostavlja se da je ubijeno oko 5.000 ljudi, pri čemu službena CIA-ina metoda udio civilnih žrtava smješta na oko 17 posto, dok drugi izvori navode višestruki udio, primjerice pakistansko ministarstvo obrane koje tvrdi da civilnih žrtava ima 80 posto.

CIA-ini avioni na dubrovačkom aerodromu

U izvještaju OSF-a “Globaliziranje torture” dokumentirano je da su u američkom programu tajnog zatvaranja od zemalja iz regije sudjelovale Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Makedonija. Bosna je ustupila zračni prostor i aerodrome, a kao zatvori su korištene NATO-ova vojna baza Butmir i američka baza Eagle. CIA-ini avioni najmanje su dvaput sletjeli na dubrovački aerodrom, a 2009. UN-ov posebni izaslanik za protuterorizam napisao je da je Hrvatska programu “pomagala na različite načine”. Makedonska vlada sudjelovala je, pak, u svim fazama programa, od hapšenja i zatvaranja, do ispitivanja, zlostavljanja i transferiranja zatočenika. Zbog otmice i torture njemačkog državljanina Haleda El Masrija Europski sud za ljudska prava proglasio je u prosincu 2012. Makedoniju krivom za kršenja ljudskih prava. El Masri je u studenom 2003. otet i 23 dana ispitivan u Skopju, a zatim predan agentima CIA-e koji su ga zlostavljali i potom prebacili u Kabul, gdje se tortura nastavila. Oslobođen je u svibnju 2004. u Albaniji.