Kanibalizam na Prisavlju

HTV nakon šoua Marka Tolje

Da netko na Hrvatskoj televiziji momentalno strada zato što je u njega uočena osobina od koje se na Prisavlju uvijek solidno živjelo – osrednjost – činjenica je koja sama po sebi navodi na sumnju. Ako je Marko Tolja giljotiniran po kratkom postupku jer mu je emisija bila slaba, onda bi na Branku Uvodiću trebalo testirati institute šerijatskog prava, a na Miroslavu Škori ono što CIA zove “pojačane tehnike ispitivanja” (Guantanamo). Majka svih pitanja jest: Tko će se nakon ovoga usuditi raditi novogodišnji program?

Toljina emisija je, nema sumnje, bila slabašna. No jesu li urednici za projekt koji je koštao 800.000 kuna uopće čitali scenarij? Tko jest, a tko nije pogledao pilot-emisiju? Zašto nisu tražili preinake?

Reklo bi se da netko tamo krajnje ozbiljno ne radi svoj posao. No to nije sve. Činjenica da je Tolja ugostio Let 3 daje mesa teoretičarima urote, ali to nije razlog micanja ove emisije s ekrana. Naime, prije Tolje Velimir Đuretić imao je solidne šanse da postane glavni urednik televizije. Nakon Tolje morao je dati ostavku i objesiti kopačke o klin. Netko mu je pošteno nasapunao dasku i to je, po svemu sudeći, ključni pozadinski razlog skandala.

Hrvatska televizija ušla je u kanibalsku fazu. Naspram ovih smicalica dvor Cesarea Borgije pričinja se kao obdanište. Nije zgorega primijetiti da su ovakve “igre prijestolja” nemoguće na komercijalnim televizijama: za uništenih 800.000 kuna netko bi tamo glavom platio. Za taj novac moguće je godinu dana financirati solidan časopis ili snimiti nekoliko kvalitetnih dokumentaraca. Zahtjev za racionalizacijom poslovanja posvuda je legitiman, samo se kod nas tumači kao “napad na javni sektor”.

Inače, najsramotnije su se u cijelom skandalu ponijeli autori, Joško Lokas i Marko Tolja. Lokas je nakon fijaska rekao da on nije scenarist emisije nego kreativni producent (iako je kao scenarist bio potpisan), dok je Tolja rekao da “šou Marka Tolje nije bio Tolja”. Jok, nije, bio je to Letterman.

Fenomen Judith Reisman

Bakica od skoro 80 godina, uvjerena da gledanje pornografije stimulira lučenje erototoksina u mozak – od kojih se onda tijelo sasuši i uvene – o seksualnoj politici raspravlja s “doktorom za jebanje” koji godinama nema curu (?!) i sve to privlači mahnitu pozornost nacije, koja u prosjeku ima 41 godinu starosti, pa se prema svim demografskim teorijama nalazi u fazi odumiranja etruščanskih razmjera. Da su toliku pažnju privukli Rocco Siffredi i Bar Refaeli, hajde de, ali ovo je bilo užasavajuće. Istovremeno, autobusi puni lingvista (kako ih naziva Vladimir iz Dugopolja) putuju u Vukovar kako bi rekli povijesno “ne” ćirilici, iako nijednom nisu prosvjedovali protiv tajkunizacije, doktrine 200 bogatih, nestanka škverova, izgradnje mamutskih šoping-centara, prodaje Srđa plutokraciji, tisuću nezaposlenih dnevno i sličnih fenomena. Prosvjed protiv Drugoga – da, prosvjed protiv vlastitog iščezavanja – ne; to je neobjašnjivo.

Društvo očito klizi prema rasulu. S jasnom sviješću da su sva pametna rješenja za realne probleme nedostižna, kolektiv se okrenuo gregarnim instinktima, podsvjesnoj homogenizaciji, tražeći objekt podoban za sotonizaciju. Drumovi se poželjeli Turaka…

Neke američke teorije neprijatelje (enemy) katkad nazivaju frenemy (friend-enemy); solidan neprijatelj homogenizira skupinu, pojačava osjećaj solidarnosti, daje smisao – kojega inače nema – a najčešće skriva stvarne odnose moći, hegemoniju i pljačku. U našem slučaju, održava iluziju suverenosti. Kako kaže Boris Buden u intervjuu koji je ovih dana objavio Treći program Hrvatskoga radija: “Klasični nacionalisti su, da tako kažemo, djetinjasto naivni. Oni vjeruju da suverenost i dalje postoji, da je to vrijednost za koju se isplati boriti. Čak misle da su svi ljudi koji su za to poginuli, poginuli smisleno, da je ta borba dakle imala smisla. U odnosu na Europu oni se s punim pravom osjećaju izdanima, jer Hrvatska u Europi nikada neće imati takvu moć, odnosno participirati u njenom političkom životu onako kako je participirala u bivšoj Jugoslaviji. Svi znamo kakva je pozicija Hrvatske u odnosu na velike igrače te nitko tu i ne očekuje da je moguće konzumirati tu takozvanu suverenost. Liberalna opcija, s druge strane, zauzima ciničnu poziciju. Dakle, mi ćemo zastupati ideju suverenosti i govorit ćemo da je, konkretno, Hrvatska suverena nacija, da je dobro da imamo nacionalnu državu i da ćemo bolje njome upravljati nego drugi, uz to ćemo položiti vijence za one koji su za nju pali te ćemo podržati naše nacionalne kulturne institucije kakve su naslijeđene. Među nama, međutim, znamo da ta suverenost ne vrijedi ništa, jer se moramo ponašati onako kako zapovijedaju pravi centri moći. Znamo da ćemo se prilagoditi standardima i pravilima propisanima izvana, da su ljudi koji su poginuli za suverenost poginuli nizašto…”

Dnevnik 3

Jeste li primijetili kako su nestali dućani “sve po 12 kuna” i “sve po malo kuna”? “Pobjegli su nam i Kinezi”, kaže dr. Dragan Kovačević Tončici Čeljuski. To je otprilike simptom ravan odlasku ptica, zmija i drugih životinja iz nekog kraja prije izbijanja rata. Odlazak Kineza znači da ni najbolji trgovci svijeta, nakon Židova, ovdje više ne vide svoje mjesto pod suncem. Junk status državnih obveznica, koji nam je sada dodijelila i agencija Moody’s, znači da smo godinama vodili krivu ekonomsku politiku, a s njom nastavljamo i dalje. “U kakvoj je vezi privatizacija dvaju poduzeća, Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke, s reformom javnog sektora, kako to tvrdi Slavko Linić?” pita Tončica Čeljuska. “Ni u kakvoj”, objašnjava Kovačević. Privatizacija je privatizacija. Linić tvrdi da nam fale proizvođači energije. “Hrvatskoj fali sve. Hrvatska uvozi slamu. Hrvatska treba staviti fokus na poljoprivredu, na metaloprerađivačku, na drvnu industriju, na grane koje ne nose visoku dobit, ali osiguravaju visoku zaposlenost”, kaže Kovačević. “Pričati o porezu na nekretnine u vrijeme kada vam padaju sve ekonomske aktivnosti potpuni je promašaj.”

Doista, umjesto da reformira javni sektor – u kojemu za bacanje 800.000 kuna nitko ne odgovara – Vlada kani nametati nove poreze. Država u kojoj voditelj kviza na javnoj televiziji za četiri sata posla mjesečno ima plaću ravnu onoj predsjednika države ili Vlade, ne može imati status nego junk.

“Još ćemo dva-tri puta moći prodati obveznice. No uskoro se više nećemo imati kod koga zadužiti”, kaže Kovačević. “A što ćemo onda?”