Klasa optimist

Svjetski ekonomski forum održan prošlog tjedna u švicarskom Davosu pod budnim okom policije, koja je dobro raspoloženu svjetsku političku i financijsku elitu čuvala od demonstranata, ponovno nije dao jednoznačan odgovor jesu li europska i svjetska ekonomska kriza konačno pred svojim krajem.

Optimizam vodećih financijaša mogao se napipati i ranije zbog rasta cijena dionica na Njujorškoj burzi, čiji je indeks S&P 500 od početka godine do kraja prošlog tjedna porastao za pet posto, na najvišu razinu od 2007. godine. No riječ je ovaj put o “trezvenom optimizmu”, prema direktoru Banke Amerike Brajanu Mojnihanu, a u sličnom tonu o trezvenosti je govorio harvardski profesor Kenet Rogof. Ugledni ekonomist misli da su bankari dobili dobru lekciju o tome što im se može dogoditi, s time da možemo primijetiti kako vjerojatno nije mislio na činjenicu da su ih spašavali porezni obveznici.

No rast cijena dionica na burzama nije relevantan pokazatelj izlaska iz krize, za razliku od stope nezaposlenosti, ključnog problema Europske unije, koja se na razini eurozone kreće oko 12 posto, dok je na razini cijele EU tek jedan posto niža. Kako Unija nije integrirana u fiskalnoj politici i politici zapošljavanja, izravni utjecaj na zapošljavanje mogu imati samo nacionalne države. Uz nezaposlenost, Grčkoj, Španjolskoj i Portugalu i dalje nad glavom visi mogućnost bankrota, što je drugi najveći neposredni problem Unije.

Institucije poput Europske središnje banke, Europskog stabilizacijskog mehanizma i Europskog fonda za financijsku stabilnost uspjele su privremeno zauzdati širenje krize u kombinaciji s poticajima gospodarstva u nacionalnim državama, no ono na čemu inzistiraju političari izvan EU-a, kao i mnogi ekonomisti i političari unutar nje, jest veća politička integracija, odnosno rješavanje institucionalne krize Unije radi dugoročnog rješavanja ekonomskih problema. Pritom je iznenađujuće glasan nedavno bio Žan Klod Junker, šef tijela ministara financija zemalja eurozone, izjavivši kako eurozoni treba zajednička minimalna plaća kao temelj podrške radničke klase daljnjoj europskoj integraciji, koja bi uključivala zajedničku monetarnu, a vrlo skoro i fiskalnu i politiku zapošljavanja.

Na institucionalnu krizu upozorava i Boris Cota, profesor makroekonomije zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.

– Eurozona ne funkcionira kao “optimalno valutno područje”, koje uz valutu uključuje i veliku mobilnost radne snage i fiskalnu integraciju koja ublažava djelovanje asimetričnih poremećaja. Zato prevladavanje krize u eurozoni zahtijeva prilagodbu u troškovima i cijenama u zemljama članicama, pa je temeljno pitanje može li interna devalvacija putem smanjenja cijene rada biti učinkovita. Iz centra Europe na krizu se često gleda prvenstveno s moralnog aspekta, isticanjem da su zemlje periferije neopravdano živjele na relativno visokom standardu i sada se suočavaju s njegovim padom. Ali upravo su banke centra Europe, osobito njemačke, pritom igrale značajnu ulogu. Ukoliko se Europi želi dobro, onda bi trebalo dopustiti Europskoj centralnoj banci da napravi nužno – spasi zadužene zemlje – navodi Cota, koji korijene eurokrize ne vidi u prekomjernim budžetskim deficitima, već u ogromnim prilivima kapitala iz centra Europe prema periferiji.

Fiskalna štedljivost, smatra on, u uvjetima krize praćene velikom nezaposlenošću nije dobar izbor ekonomske politike jer ne dovodi do ubrzanja interne devalvacije, ali dovodi do povećanja nezaposlenosti i smanjenja socijalnih programa, pa se postavlja pitanje zašto se takva politika provodi. Na tragu toga je i problem uvođenja zajedničkog minimalca, jer kako uskladiti politike zapošljavanja i radna prava u bogatoj Njemačkoj ili Nizozemskoj s Portugalom, Španjolskom, Rumunjskom ili Bugarskom, kada bi kod njih nadnice trebalo korigirati naviše.

Također, potreba integracije nije nužno u skladu s dnevnopolitičkim potrebama nacionalnih političkih elita, na što upozorava Luka Brkić, profesor međunarodnih ekonomskih odnosa s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Europski političari dobro znaju da u EU-u postoji institucionalni deficit u integraciji, kaže Brkić i dodaje da je bedasto iz perspektive SAD-a docirati Europljanima o tome što bi trebali učiniti. On ne vjeruje u skoro mirenje nacionalnih interesa i šireg interesa EU-a, te očekuje kako će europska politička integracija biti dugoročan proces, ali proces bez alternative.

Što se tiče Hrvatske, povratak stranih ulagača na Zagrebačku burzu signalizirao je neizravno stabilizaciju Europe zbog koje su investitori ponovno krenuli na riskantnija tržišta poput hrvatskog. No dok oni kupuju dionice poduzeća za koja vjeruju da imaju perspektivu u novim tržišnim odnosima u EU-u, hrvatska poduzeća i dalje muče istu muku.

Glavni ekonomist Splitske banke Zdeslav Šantić podsjeća da nas je zadesio rast proizvođačkih cijena veći nego kod naših glavnih vanjskotrgovinskih partnera, što uz stabilan tečaj rezultira smanjenjem cjenovne konkurentnosti. A pristupanje EU-u i harmonizacija propisa mogli bi dodatno “poskupiti” poslovanje domaćim tvrtkama, uz povećanu konkurenciju i pad izvoza uslijed izlaska Hrvatske iz CEFTA-e.

Možda je još pesimističniji Boris Cota, koji upozorava da konkurentnost ne ovisi samo o cijeni proizvoda nego i o drugim faktorima. Tako su hrvatski izvozni proizvodi nedovoljno složeni u odnosu na standardne proizvode koje drugi proizvode po nižim cijenama, pa im niže cijene ne povećavaju izvoz. Povećanje necjenovne konkurentnosti je dugoročan proces, a zahtijeva provedbu strukturalnih reformi i industrijskih politika, koje djeluju na povećanje ljudskog kapitala putem obrazovanja, izvozne politike, politike istraživanja i slično, zaključuje Cota.