Klasna basna

Patrice Motsepe autor je najnovije kapitalističke bajke: moćni južnoafrički biznismen najavio je prošlog tjedna da će polovicu svoga bogatstva – skoro milijardu i pol dolara – donirati projektima medicinske pomoći i obrazovanja siromašnih. “Trebamo činiti stvari koje će svijetu pokazati da Afrika nije samo kontinent koji prima pomoć”, rekla je na prigodnoj svečanosti njegova supruga Precious, “nego da možemo pomoći sami sebi.”

Inspiraciju za gestu koju sada jednoglasno slave komentatori i reporteri Motsepeu je dala poznata inicijativa Billa Gatesa i Warrena Buffetta: drugi i treći s “Forbesove” liste najbogatijih ljudi svijeta prije nešto više od dvije godine napisali su “Prisegu darivanja”, obavezavši se da će 99 posto imetka preusmjeriti prema vrijednim humanitarnim ciljevima i apeliravši na američke milijardere da daju barem polovicu svoga. Do sada, odazvalo se skoro stotinu pozvanih; pa ipak, nitko među njima nije zainteresirao medije poput afričkog rudnog magnata. Politička korektnost nalaže da se razlog tog interesa prešuti, ali nemoguće ga je ne vidjeti: novinarskom frazeologijom rečeno, vijest nije kada dobrostojeći bijelac daruje siromašne Afrikance, nego kada to učini bogati crnac.

Priča koja je hvaljeni Gatesov i Buffettov projekt trebala kolorirati ideološki poželjnim tonovima multikulturalizma i ukrasnog rasnog diverziteta preokrenula se tako u jasan simptom dalekosežnijih poremećaja ekonomsko-političkog poretka. Bilo je, izgleda, neophodno da se na scenu popne velikodušni crnoputi entrepreneur kako bi postalo očito ono što su skeptičniji vidjeli od samog početka: na popisu slavljenih američkih filantropa nema, naime, baš nijednog crnca. A uloga dobrotvora i mecene teret je bijelog čovjeka iz vrlo jednostavnog razloga: već letimičan pogled na “Forbesovu” listu, recimo, na sve te krupne zvjerke, investicijske ajkule i debele mačore, otkriva nam među prvih stotinu samo jednog crnog Afrikanca, nigerijskog investitora Alika Dangotea. Čak i na samom vrhu kapitalističke piramide bogatstva, dakle, tamo gdje se dovršava i slavi ideološki narativ o uspjehu vrijednih i sposobnih individualaca, jasno su upisani globalni odnosi radikalne neravnopravnosti; čak i najljepše bajke, poput Motsepeove, upućuju nas na naličje globalnog kapitalističkog sistema.

Jedan detalj iz te bajke, međutim, još je zanimljiviji od (n)ove potvrde ekonomske rasne diskriminacije. Izvještavajući o afričkoj donaciji, BBC je smatrao neophodnim pojasniti otkud Motsepeu toliko bogatstvo: stekao ga je zahvaljujući postaparthejdovskim mjerama jačanja gospodarskog položaja crnaca ili, konkretno, državnoj odredbi koja nalaže da najmanje 26 posto vlasništva nad rudnicima mora pripasti crnim investitorima. Na ovom mjestu, značenje priče o humanitarnoj gesti radikalno se mijenja: umjesto da bude iznimka koja indirektno potvrđuje pravilo, ona odjednom izravno p(r)okazuje logiku sistema. To što je južnoafričkom milijarderu u bogaćenju pomogao zakonski okvir pozitivne rasne diskriminacije, naime, samo je drugi način da se kaže kako baš svim milijarderima svijeta zgrtanje golemih bogatstava omogućuju određena legislativna pravila – nešto poput pozitivne klasne diskriminacije – koja danas stvaraju uvjete koncentracije ogromne financijske moći unutar uskog kruga najsnalažljivijih.

Sjedinjene Države su dobar primjer: nedavno je sukob republikanaca i demokrata umalo gurnuo zemlju s tzv. fiskalne litice, da bi opasnost bila uklonjena u posljednji trenutak, konsenzualnim povećanjem porezne stope najbogatijima na nešto manje od 40 posto. Sjetimo li se pritom da je ta stopa, primjerice, u doba kada je F. D. Roosevelt izvlačio Ameriku iz prošle velike recesije iznosila preko devedeset posto, jasnije je do koje mjere državni aparat uvećava ili umanjuje, ograničava ili omogućava uspjehe milijardera. To je onaj aspekt neoliberalizma koji njegovi apologeti, ali i površniji kritičari, nerijetko zanemaruju: poslovni uspjeh malobrojnih pojedinaca pretpostavlja složenu mrežu državnih intervencija, zakona i propisa, radije negoli karikaturalno idealizirani par diskretne “minimalne države” i vakuuma “slobodnog tržišta”.

Filantropski egzibicionizam pobjednika logično je ciničan epilog takve igre: nakon što je pravni aparat omogućio stjecanje enormnih bogatstava i nakon što je to stjecanje prikazano isključivo u domeni osobnih zasluga, sada je njihovoj dobroj volji i lošoj savjesti prepušteno da saniraju probleme kojih u uvjetima pravednije distribucije postojećeg bogatstva ne bi ni bilo. Iznos koji je onih stotinu “Forbesovih” ajkula i mačora zaradilo samo u prošloj godini, izračunali su nedavno u međunarodnoj organizaciji za borbu protiv neimaštine Oxfam, četiri je puta veći od cifre potrebne da se ljude koji preživljavaju s manje od 1,25 dolara dnevno – inače, petinu globalne populacije – izvuče iz ekstremnog siromaštva.

U takvim okolnostima, čini se, kratak nas put vodi od spektakla dobrih namjera do debakla svjetskih razmjera, od ideala filantropije do sasvim realne distopije. Možda stoga bajka i nije najprikladniji žanr za priče o bogatim humanitarcima. Prije bi nam trebalo nešto poput klasne basne: samo je tamo moguć, naime, privid da se zvjerke ponašaju kao ljudi.