Koga briga za mir!

Uoči prošlotjednih parlamentarnih izbora u Izraelu sve su ankete premoćnu pobjedu ponovno predviđale desnoj koaliciji stranke Likud premijera Benjamina Netanyahua i ultranacionalističke stranke Yisrael Beiteinu bivšeg ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana, koji je nedugo prije izbora podnio ostavku zbog optužbi za korupciju. No dogodilo se iznenađenje: koalicija Likud-Beiteinu dobila je samo 31 od 120 parlamentarnih mjesta, izgubivši zajedno čak četvrtinu onih koja je imala ranije, pa je izborni rezultat protumačen kao tehnička pobjeda koja izgleda kao debakl.

Premijer Netanyahu izbore je samouvjereno sazvao ranije od redovnih, kako bi bio siguran da će zacementirati svoju vlast i bez otpora progurati “štedljivi” proračun za ovi godinu. Sada je, međutim, gotovo sigurno da će to za Netanyahua biti vrlo problematična koalicija jer on ni sa svojim “prirodnim” partnerima, primjerice ultraortodoksnim Shasom i vjerskom nacionalističkom strankom Židovski dom, neće biti u stanju oformiti desnu većinu. Dapače, izraelski parlament po pola je podijeljen po liniji desnica – lijevi centar, a u njemu će biti čak 50 zastupnika koji su prvi put kročili u Knesset.

Stranka lijevog centra Kadima doživjela je katastrofalan poraz, jer je u prošlom sazivu sa 28 zastupnika bila najveća opozicijska stranka, da bi sada s njih dva postala najmanja parlamentarna stranka. Lijevi Laburisti Shelly Yachimovich očekivali su pak više od 15 osvojenih zastupničkih mjesta, jer su svojim programom nastojali odgovoriti na masovne socijalne prosvjede iz 2011. godine, pa su u stranku regrutirali i neke od vođa prosvjeda.

Osim krajnje desnog Židovskog doma, stranke bivšeg Netanyahuovog šefa kabineta i milijunaša Naftalija Bennetta, čiji se izborni program svodio na poziv na anektiranje 60 posto teritorija palestinske Zapadne obale, više su mjesta u parlamentu osvojile i dvije lijeve stranke, Hadash, jedina židovsko-arapska stranka s četiri zastupnika, i Meretz sa šest.

No apsolutno iznenađenje, ali i odgovor na pitanje tko je Laburistima ukrao glasove onih pola milijuna ljudi koji su u ljeto 2011. protestirali protiv sveopćeg rasta cijena, 49-godišnji je Yair Lapid, bivši voditelj najpopularnijeg izraelskog televizijskog showa, a sada predsjednik centrističke stranke Yesh Atid (Stranka budućnosti), koja je sa 19 zastupničkih mjesta postala druga najjača u parlamentu. Osim popularnosti, fizičkog izgleda i “osobnog šarma” o kojima se nije propustio izjasniti nijedan medij, Lapid ima i obiteljski pedigre, jer mu je otac Tommy Lapid također bio ugledni novinar i žestoki političar sekularist, inače mađarsko-vojvođanski Židov rođen u Novom Sadu kao Tomislav Lampel.

Yair Lapid u svojoj se kampanji gotovo isključivo bavio svakodnevnim životnim problemima građana, no analitičari kažu “one druge” skupine prosvjednika; ne radničke klase, iako je i ona hrpimice glasala za njega, već sekularne priobalne elite, onih koji, kako je napisao glavni urednik dnevnika “Haaretz” Aluf Benn, “vole svoj izraelski identitet i svoje Izraelske obrambene snage, ne vole Arape niti ih zanima neki ‘novi Bliski istok’, ali žele mir i žele da ih Zapad prihvaća”.

Kao TV zvijezda Lapid je sa sobom u politiku donio i dobre veze s poduzetnicima, bankarima i drugim pripadnicima elite, a najjači predizborni adut bilo mu je protivljenje vladinoj politici privilegiranja ultraortodoksnih Židova, jedine društvene skupine koja ne mora služiti vojsku, a ni raditi, već sa svojim velikim obiteljima živi od državnih subvencija. Pripadnici te zajednice, poznati i kao Haredi, čine deset posto izraelske populacije, a njihova koncentracija u dijelovima Jeruzalema i nekim drugim gradovima mnoge je manje religiozne Židove nagnala na bijeg od “haredizacije” tih područja. Prema istraživanjima, polovica izraelskog stanovništva najvećim problemom društva smatra upravo sekularno-vjerski razdor, pri čemu se “vjerski” odnosi na židovski, koji posljednjih godina poprima i nasilan karakter. Otpor privilegiranosti ultraortodoksne židovske zajednice stoga se doživljava i kao poziv na šire promjene u društvu i na protivljenje nastojanjima te zajednice da vjerski zakoni i tradicija imaju što veći upliv na sve aspekte društva, od braka i razvoda, pa do rodne segregacije na javnim mjestima.

Lapid, za kojega se tvrdi da nema simpatija ni za Netanyahuov klijentelizam, ali ni za židovske doseljenike na palestinskim područjima, ipak je odbio ujediniti se s opozicijom kako bi zajedno spriječili ponovni dolazak Netanyahua na vlast. No također je najavio i da će svoj ulazak u koaliciju s Netanyahuom uvjetovati dolaskom barem još jedne stranke centra u vladu.

Kada se pak dođe na područje palestinskog pitanja i mirovnog procesa, tu je Lapidova centristička pozicija još više zbunjujuća, a njegove izjave kontradiktorne. Tako je, primjerice, najavio da neće koalirati sa strankama koje ne podržavaju ponovno otvaranje pregovora s Palestincima, ali i rekao da “ne vjeruje da Arapi žele mir”. Usprotivio se i podjeli Jeruzalema, čiji istočni dio Palestinska samouprava priželjkuje za svoj glavni grad, te u kampanji posjećivao židovska naselja na okupiranim palestinskim područjima.

U to hoće li ulazak Lapida i njegove stranke u parlament donijeti išta dobro mirovnim pregovorima nije siguran ni sugovornik “Novosti”, Adam Keller iz izraelske mirovne organizacije Gush Shalom. On smatra da je “velika stvar koju su ovi izbori donijeli činjenica da je Lapid izborio za sebe vrlo dobru poziciju i time ugrozio onu Netanyahua”, no i da je “sasvim drugo pitanje hoće li on učiniti nešto dobro za mirovni proces, pa će se tek na temelju toga moći procjenjivati pravi učinci ovih izbora”.

– To je pitanje na koje još uvijek svi čekamo odgovor. Temeljna je nepoznanica hoće li Lapid ponovno pokrenuti pregovore s Palestincima, no ne samo pokrenuti, već i postići nešto u tim pregovorima, kao i kako će se dolazak njegove stranke u parlament odraziti na šire pitanje odnosa države i religije. Problem je u tome što njegove birače uglavnom zanimaju unutrašnji problemi izraelskog društva, primjerice ekonomski i socijalni, dok palestinsko pitanje nije bilo važan dio njegove kampanje. Ali sada će stvari biti drugačije, on će biti dio vlade, a nijedna vlada nije u poziciji da to pitanje ignorira, već i zato što Palestinci imaju svoje načine da državu podsjete da postoje. Sada se govori da će Lapid postati ministar vanjskih poslova, a na toj će se poziciji pogotovo morati baviti mirovnim procesom. Istina je da su njegove izjave o toj temi kontradiktorne, a vjerujem i da je to barem dijelom namjerno. On i jednoj i drugoj strani šalje poruke da nije ni sasvim lijevo ni sasvim desno nego u centru. To je zbunjujuće, ali vjerujem da ta konfuzija nije slučajna – rekao nam je Keller.

Nezainteresiranost izraelskih birača za palestinsko pitanje pojava je koja sve više zabrinjava izraelsku mirovnu zajednicu, pa se zasićenošću starim sistemom, u kojemu je dominirala upravo ta tema, objašnjava strelovit uspjeh novih stranaka, pri čemu je Lapidov Yesh Atid stranka u kojoj su se našli liberalni birači, a u onoj Naftalija Bennetta ekstremniji. To je i razlog zašto su sve vodeće stranke, izuzev stranke lijevog centra bivše ministrice vanjskih poslova Tzipi Livni, u svojim kampanja potpuno ignorirale i to, ali i sva druga sigurnosna pitanja, pa i ono o iranskom nuklearnom programu, o kojemu čak ni Netanyahu nije imao puno za reći, iako je samo mjesec dana ranije pred Općom skupštinom UN-a mahao karikaturalnim crtežom kako bi pokazao dokle su Iranci došli u proizvodnji nuklearne bombe.

Prema istraživanju nedavno objavljenom u “Haaretzu”, 47 posto ljudi u Izraelu zanimaju socijalno-ekonomski problemi, deset posto njih iranski nuklearni program, 18 posto mirovni pregovori s Palestincima, a 12 posto ukidanje privilegija ultraortodoksnim Židovima. U tom smislu, naročito su ilustrativna dva nedavna ispitivanja javnog mišljenja u kojima su građani upitani bi li na referendumu podržali mirovni sporazum s Palestincima kojim bi oni dobili svoju državu s granicama iz 1967. godine, proporcionalnom razmjenom teritorija, podjelom Jeruzalema na židovski i arapski dio, te dozvolom povratka palestinskih izbjeglica samo u novu palestinsku državu, ali ne i u sam Izrael. Istraživanje je pokazalo da bi čak dvije trećine građana podržalo takvo rješenje, uključujući i više od polovice birača Netanyahuovog Likuda, iako se ta stranka protivi palestinskoj državi u granicama iz 1967., te uključujući gotovo polovicu birača Židovskog doma, koji inače zaziva anektiranje Zapadne obale.

O toj smo nelogičnost upitali Kellera, koji je objašnjava tvrdnjom da Izraelci “na mir više ne gledaju kao na neku praktičnu stvar, već samo kao na teoretsku mogućnost”.

– Obični građani će vam reći da bi podržali mir da je on moguć, ali da u to ne vjeruju. Dakle, ukoliko bi se pojavila vlada koja bi bila sposobna postići mir, oni bi se s tim složili, ali sami nemaju osjećaj da je to cilj za koji se treba boriti, bilo na izborima, bilo na demonstracijama ili nekim drugim akcijama. S dolaskom Yaira Lapida u buduću vladu situacija je po tom pitanju nešto optimističnija nego prije izbora, ali ostaje činjenica da njegovi birači nisu za njega glasali zbog palestinskog pitanja i da ljudi nisu spremni aktivno promovirati mir – kaže Keller.

On tvrdi i da su političari ljude desetljećima uvjeravali da Izrael na arapskoj strani nema partnera, te upire prstom u bivšeg premijera i donedavnog ministra obrane Ehuda Baraka kao najodgovornijeg za osjećaj beznađa izraelskih građana.

– Naravno da ne mislim da je on jedini odgovoran, ali činjenica je da su ljudi izgubili vjeru u mir kada se on 2000. vratio iz Camp Davida, gdje je kao premijer pregovarao s Yasserom Arafatom i rekao da su pregovori izgubljeni jer je on, eto, Palestincima dao velikodušnu ponudu koju oni nisu prihvatili. To je bio prijelomni trenutak, nakon kojeg je društvo upalo u krizu i rascijepilo se na one koji smatraju da se o miru mora govoriti i one koji govore da se treba okrenuti drugim problemima jer mir nije moguć – zaključuje Adam Keller.