Lomljivi životni oslonci
Pismo ocu, dokumentarni film Srđana Keče
Zahvaljujući srednjometražnom dokumentarcu “Pismo ocu” iz 2011., Srđan Keča (rođen 1982.) namah je doživljen kao jedan od najvažnijih novih dokumentarista s prostora bivše Jugoslavije. Film je snimljen pod okriljem londonske filmske škole koju je Keča pohađao, a produkcijski je posve jednostavan – režiser je, pozicioniran iza kamere, vodio razgovore s troje ljudi bliskih njegovom pokojnom ocu (s vlastitom majkom, stricem i očevim prijateljem), pri čemu nije imao nijednog suradnika, znajući da sa standardnom ekipom ne bi mogao postići onu dozu intimnosti koja je za ovakvo ostvarenje bila nužno potrebna. Naime, “Pismo ocu” pokušava doći do odgovora zašto je autorov otac Marinko napustio obitelj – suprugu Ljiljanu i dvojicu sinova – te naposljetku odlučio umrijeti sam.
Dvoje mladih iz Pančeva, koji su sedamdesetih bili istaknuti u izviđačkoj organizaciji, sudjelovali na sletovima i nosili Titove štafete, vjenčali su se iz ljubavi i stvorili skladnu obitelj u kojoj su djeca sretno odrastala, a onda je 1991. došao rat. U nj je Marinko otišao s bratom i najboljim prijateljem, te se nakon tri godine na ratištu u Hrvatskoj i BiH vratio kao promijenjen čovjek. Otuđio se od supruge i sinova, napustio ih, teško se razbolio a da ih o tome nije obavijestio, i na kraju umro bez ikog svog. Do kraja filma Srđan Keča neće pronaći odgovor zašto se to dogodilo, no kako nije važan cilj putovanja nego putovanje samo, tako i njegov film svoju vrijednost postiže slikanjem puta, a ne odgovorima koje možda ne zna ni onaj kome su presudno upućena – otac.
Pritom je posebna zanimljivost “Pisma tati” da je otac u neku ruku njegov suautor: Marinko Keča, naime, snimio je brojne video-vrpce sa sretnim obiteljskim prizorima, a sin Srđan probrao je najilustrativnije odnosno najznakovitije i stavio ih u film. Istovremeno, to mu je omogućilo da efektno poentira pronalazeći sličnost između sebe i oca kao onih koji vole (nevidljivi) stajati iza kamere, i da doda kako je otac snimao lijepe trenutke koji su svejedno zaboravljeni, pa se nada da će on, koji je snimao “one druge”, na taj način moći zaboraviti njega – oca. Jer ono što se činilo tako čvrstim, obiteljske spone, ljubav, pokazalo se tako krhkim, kao što izravno govori autor u offu, ali i njegova majka koja kaže da nakon trideset godina koliko su bili zajedno, onu posljednju godinu njegova života više ništa nije osjećala prema svom suprugu, svojoj životnoj ljubavi.
Iznimno su to potresni trenuci jednog iznimno poetičnog filma sazdanog od starih fotografija, kućnih video-zapisa, nekonvencionalno oblikovanih razgovora (Keča u film zna staviti i ono što mu njegovi sugovornici govore off the records, bira ekspresivnu pozadinu razgovora, ili uopće ne snima sugovornika nego, u jednom od najsugestivnijih prizora filma, kućno dvorište, usko i u dubinu, sa žutom i plavom posteljinom na užetu za sušenje koju naposljetku zanjiše vjetar), a kapitalnu ulogu igra autorova nevjerojatno dojmljiva naracija u offu, s bojom glasa i ritmom govora što čine čistu poeziju. “Pismo ocu” također intrigantno povezuje osobno i političko, preplićući ih tako da na obje razine pogađa duboko (snažni su prizori s oronulim stricem koji implicira da redateljeva kritičnost spram srpske uloge u ratu proizlazi iz toga što mu je majka Hrvatica), ali na kraju svega ostaju samo čovjek pojedinac i njegovi najbliži, svjesni koliko su i oni najintimniji životni oslonci lomljivi. Završne riječi ljubavi upućene ocu plemenit su čin koji, međutim, ne može dokinuti svu onu pustoš nastalu između njega i onih što su nekad mislili da su mu sve.