Masimo de Anđelis: Za prakticiranje zajedničkosti

Na zagrebačkom skupu “Ekonomija kriznoga kapitalizma i ekologija zajedničkih dobara”, održanom u organizaciji Multimedijalnog instituta, Centra za radničke studije, Prava na grad i Zaklade Hajnrih Bel Hrvatska, jedan od sudionika bio je Masimo de Anđelis, profesor političke ekonomije i razvoja na Univerzitetu Ist London, urednik veb-časopisa “The Commoner” i autor knjige “The Beginning of History” (London, Pluto Pres, 2007). Baveći se više godina kritičkom teorijom zajedničkih dobara, održao je predavanje “Kriza kapitalističkih odnosa i potreba za planom C”. Dan nakon izlaganja, razgovarali smo o procesima ograđivanja, problemima tržišnog discipliniranja i upravljanja te srednjoj klasi, koju i dalje proizvode procesi u okviru krize kapitalističkih odnosa, a lajtmotiv razgovora  bilo je njegovo shvaćanje potrebe za novim planom.

Inzistirate na svojevrsnoj kritici ideologije zajedničkih dobara (commons), ali još i više, u autonomističkom duhu, na kritici onoga što zovete tradicionalnim marksizmom. Zauzimate se za prijelaz od zajedničkih dobara na prakticiranje zajedničkog (commoning). Možete li nam to ukratko elaborirati?

Svakako. Za mnoge se pitanje “zajedničkih dobara” svodi na problematiku resursa, zajedničkih resursa i njihovog uništavanja. Ali stvarni ključ za uspostavljanje, održivost i širenje zajedničkih dobara, njihovo pretvaranje u transformativnu silu vizavi države i tržišta, može biti samo u prakticiranju zajedničkog, u činjenju zajedničkim. Jer, u tome je konstitutivna snaga zajedničkih dobara, koja dopušta ustanovljenje common sensea, putem uvažavanja raznolikosti. Moramo početi razmišljati o tome kako kreirati zajednička dobra kroz raznolikosti. U našim kozmopolitskim gradovima i u našem globaliziranome svijetu moramo poći od raznolikosti, to postaje nužnom premisom. Prakticiranje zajedničkog je, dakle, konstitutivna sila, to je postajanje zajedničkim. Sam termin commons, spomenuo sam to na predavanju, nanovo je izumljen i danas ga vjerojatno nećete naći u rječnicima engleskog jezika. No on je postojao u engleskom jeziku, kao izraz iz stare farmerske tradicije i seljačkih borbi u srednjem vijeku. Zajedničari su koristili izraz commoning.

Više od nostalgije

Bio je to drugačiji pristup gospodarenju zemljom, ali i radu. U nas je praksisovski marksizam pokušao uz klasične marksističke pojmove rada i proizvodnje, uvesti i onaj stvaralačke prakse…

Sjećam se kada sam sedamdesetih radio u Italiji na Slobodnom radiju, pa smo trebali reklame – jedna od prvih bila je za časopis “Praksis”. Vratimo li se temi: prakticiranje zajedničkog jest praksis, kao pokret, kao životni proces, kao zajednički rad. Kao izgradnja, ustanovljenje i razvijanje društvenih odnosa, koji trebaju nadići podjelu na teoriju i praksu.

Problem je što je u nas, i ne samo u nas, ideja “zajedničkosti” zauzeta od strane desničarske politike, vlasti i opće korupcije i teško ju je nanovo kolonizirati naprednim idejama.

U pravu ste. Ono što sam nazvao planovima isključivanja i fašizma također je bazirano na ideji zajedničkih dobara. Ne sasvim, ali u nekoj mjeri ima tu elemenata ne samo zajedničkog korištenja resursa nego i, u nekim sferama, elemenata horizontalne “zajedničkosti” i participacije. Naravno, do neke točke, nakon koje se stvari slažu od vrha prema dolje, hijerarhijski. Takvi pristupi zajedničkim dobrima imaju i stroge granice: nacije, posebne etničke skupine ili rase. Tako da je tu na djelu više isključivanje nego uključivanje, u transformativnom smislu. Moramo priznati kako svaka borba za zajedničko dobro ima svoje granice, inače bi se pretvorila u samoupravljanje. Političko pitanje zato postaje koliko su porozne te granice, koliko komuniciraju s vanjskim svijetom, koje su šanse za angažman i, na kraju, za transformaciju zajedničkih dobara samih! U tome je problem i glavni izazov ovog pristupa.

Naš je problem i kako “prevesti” jugoslavensko naslijeđe, recimo ono samoupravljanja, u trenutačni kontekst, u kojem bi moglo biti aktualno. Danas nitko ni ne spominje novim  generacijama što su bile osnovne organizacije udruženog rada, samoupravne interesne zajednice i drugi oblici samoupravljanja na radnom mjestu i u teritorijalnim jedinicama.

Koliko znam, Hrvatska ima stopu nezaposlenosti od oko 20 posto. Kada na mapi Zagreba gledamo broj uništenih i privatiziranih tvornica, u nekim slučajevima i uništavanje  same infrastrukture grada, vidimo poprilično toga. U Hrvatskoj, kao i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, imamo posla s državom koja, ako ne uništava, obećava blagostanje putem članstva u Europskoj uniji. A ista ta EU u dubokoj je krizi i to postaje glavna kontradikcija koja guši sve u Evropi.

Razvija se logika centra i periferije EU-a, o kojoj naš politički i medijski mejnstrim šuti?

Postavlja se pitanje kako dalje, a da ne budete samo nostalgični za starim samoupravnim sistemom. Koliko znam, taj je sistem bio definiran političkim snagama izvan sebe samoga, koje su određivale koliko će se samoupravljanja prepustiti organizacijskim  jedinicama u bazi.

Globalna šok-terapija

I takvo polovično samoupravljanje uništeno je još u drugoj polovici osamdesetih, puno prije disolucije zemlje, možda i kao njezin uvjet. Govorite i o drugim planovima prakticiranja zajedničkog?

Živimo u aktualnoj krizi, dubokoj krizi kapitalističkih društvenih odnosa, u vrijeme opće društvene nestabilnosti. Puno je različitih borbi oko nas. Kriza kapitalističkih odnosa direktno ugrožava samu društvenu reprodukciju, samu životnost života. Pitanje je onda kako da ponovno osvojimo životne uvjete. Jedna je tendencija unutar kapitalizma više tradicionalno lijeva: to je zahtjev za zapošljavanjem, sve do zahtjeva za punom zaposlenošću; pitanje je, naravno, u kojoj su mjeri sami najamni odnosi problem. Postoji i plan neoliberalnog kapitalizma, kao vladajuće strateške paradigme posljednjih 30 godina koja je bazirana na tržišnom fundamentalizmu, komodifikaciji života na svim nivoima. Komodifikacija se širi pretvaranjem svega u robu, uključujući sredstva temeljne društvene reprodukcije. Događa se proces financijalizacije, zavisnost ljudi od dugova. Po tom se planu manipulira krizom, i to od strane onih koju su je sami izazvali pretvaranjem narušene društvene sigurnosti u dugove, što je nemoguće rješenje.

Neoliberalizam je oblik odgovora na krizu kasnog kapitalizma u interesu vladajuće manjine?

Da, i to se upravo događa. Pogledajmo kako se Evropa nosi s financijskom krizom pod firmom strukturnih prilagodbi situacijama duga. Grčka posuđuje novac samo da bi platila kamate, što je potpuno identično situaciji u kojoj su mnoge zemlje globalnog juga bile u ranijoj fazi neoliberalizma, još osamdesetih. Na djelu je ista dinamika: posuđujete novac da biste otplatili kamate, dok su istovremeno sva pitanja socijalne sigurnosti, od primarnog značenja za većinu ljudi, potisnuta.    Postoje dvije verzije takvog plana. Po jednoj, desit će se globalna rekonstrukcija globalne ekonomije, a time i društava. Svaka kriza restrukturira globalnu ekonomiju. Primjerice, ljudi se bore u Kini za bolje stanje okoliša, za podizanje niskih nadnica itd. A Kina je ključni igrač u globalnoj ekonomiji: ona omogućuje da jeftini proizvodi dođu do potrošačkih košarica američkih radnika, što istovremeno omogućuje niske nadnice i u SAD-u. One su danas, u realnim omjerima, niže negoli prije 30 godina. Netko drugi danas nosi teret tvornica s ekstremnom eksploatacijom radnika (sweatshops) i reindustrijalizacije, pod pretpostavkom vrlo niskih nadnica. Danas, primjerice, dijelovi Afrike nude takve mogućnosti. Traži se način da se velikim restrukturiranjima globalne ekonomije ponovno uspostavi narušena profitabilnost. Postoji i podvarijanta toga plana, koja želi još dublju recesiju i opće pogoršanje uvjeta života…

Tzv. kreativna destrukcija novom šok-terapijom?

Velikom šok-terapijom na globalnom nivou, koja bi uključivala propast naših glavnih financijskih institucija, poput životnih osiguranja i mirovinskih fondova. Oni misle da bi to u četiri-pet godina stvorilo uvjete za novu globalnu akumulaciju, veće podjele u radničkoj klasi širom globusa, snažnije hijerarhizirana društva, koja marširaju prema globalnom zagrijavanju bez kraja.

Postoji i plan koji nazivam “kejnzijanizmom plus”: on zagovara povratak na državni intervencionizam u ekonomiji, kakav smo imali u kejnzijanskom periodu, u razdoblju od Drugoga svjetskog rata do kasnih sedamdesetih. Tada je država intervenirala promovirajući rast, punu zaposlenost i socijalno osiguranje, do krajnjih mogućnosti. No tu nastaje niz problema. Trebate sistem reprezentacije, koji danas ne mogu iznijeti birokratizirani sindikati. Radnička je klasa, u prekarnim uvjetima rada, vrlo fragmentirana i jako se razlikuje od uniformnog industrijskog radništva. Za mnoge unificirana birokratska reprezentacija nije ni poželjna, s obzirom na to da zanemaruje mnoga pitanja koja su važna ljudima, ali ne i kapitalu koji zanima samo rast i akumulacija. Drugi problem s kejnzijanizmom je što svaka državna intervencija, u smislu ozbiljnog rasta, uključuje jaku kontrolu kapitala, sve do ukidanja autonomije trgovinskih protoka i sličnog.

“Eksplozija” srednje klase

I danas je na djelu, kao što kažu u pokretu Okupiraj, kapitalizam za siromašne i socijalizam za bogate, recimo za vlasnike vojno-industrijskoga kompleksa. Kejnzijanizam ne sprečava militarizaciju društva?

Što znači utjecaj države kada promovira određene tehnologije, nije uvijek jasno. To mogu biti napredne i zelene tehnologije, a može biti i proizvodnja sredstava za masovno uništavanje. No postoji i plan širenja zajedničkih dobara i demokracije. Potrebna nam je transformativna politika, pomoću koje ćemo ponovno zauzeti sredstva za proizvodnju. Potrebno je pokrenuti naše snage nasuprot kapitalu i državi. Nije dovoljno svaku moguću problematiku borbe reducirati na pitanje novih formi prakticiranja zajedničkog. Borbe treba proširiti tako da uvijek postavljamo političko pitanje naše zajedničke proizvodnje. Mnogo je primjera koji govore da je to moguće, podsjetit ću na samo dva: jedan je pokret okupiranja tvornica u Argentini, u jeku tamošnje velike krize 2001. Primjer je to ne samo samoorganiziranja konvencionalne industrijske proizvodnje, nego i pretvaranja tih isprva tvorničkih mreža u laboratorije novoga društvenog života, rješavanja problema solidarne ekonomije i sl. Drugi je primjer tzv. rat za vodu iz 2000. u bolivijskom gradu Kočabambi: zbog privatizacije gradskog vodovoda od strane multinacionalnih kompanija južni dio grada ostao je bez pristupa vodi, što su privatni poduzetnici iskoristili tako što su prodavali skupu i nezdravu vodu iz cisterni. Ujedinjena susjedstva reagiraju zauzimanjem izvora desetak kilometara udaljenih od grada, pa stupaju u pregovore s državom što, nakon četiri mjeseca organiziranoga komunalnog otpora, daje rezultate – povlači se plan privatizacije. Tako borbe za zajednička dobra postaju transformativna sila i nameću ključno pitanje: kako komunalizirati državu, kako ovladati mehanizmima kojima raspolaže vlada – na dobro svih, a onkraj tradicionalnoga socijalističkog shvaćanja.

Tu se dotičete i problema s kojim se suočavaju svi koji se bore za alternative postojećem. Ono što nazivate “početkom povijesti” nije moguće ni bez srednje klase ni s njom?

Za mene srednja klasa nije distinkcija od radničke klase, nego njezin modalitet. To je polje subjektiviteta, više nego jedan poseban nivo prihoda, koje je disciplinirano normama ponašanja modernog društva i u kojem kapital igra fundamentalnu ulogu u organiziranju društvene proizvodnje. U tom procesu tržišta discipliniraju a ne oslobađaju, dobra se ograđuju, a menadžmenti se u svojim pothvatima vode isključivo profitom. Srednja klasa je duh koji proganja svakoga od nas kada djeluje unutar granica sistema i time ga reproducira. Jer, i srednja klasa se bori, ali kao srednja klasa, a to znači da, u krajnjoj liniji, ona želi “poredak”. Primjerice, kada od tzv. države blagostanja zahtijevamo da nas zaštiti granicom od migranata, da isključi one koji nemaju pravo građanstva…

Govorite o “eksploziji” srednje klase?

Eksploziju ovdje mislim metaforički, jer bismo inače u pitanje doveli samu perspektivu početka povijesti. Eksplozija stvara udarni val, oslobađa energiju. Izrazom “eksplodiranje srednje klase” opisujem iznenadni porast u obujmu društvene suradnje, otpuštanje razigranih energija na način koji stvara sociokulturni udarni val. To je istinski pokret, koji mora biti pod utjecajem onoga što je već izvan srednje klase. Ovo su vremena revolucije, vremena prestupanja mreže granica, kako onih koje nadziru vojske država tako i onih koje nadziru predrasude, patrijarhalnost i rasizam. Kako će doći do te eksplozije? To ne znam, no jasno je da će, ako do nje uopće dođe, to biti jedna izvanjskost kapitalu, puno veća od dosadašnjih.