Mikrotoksini u programu

U potrazi za Markom Polom

Naoružajte malo ambicioznijeg turista solidnom kreditnom karticom, opskrbite ga bedekerom s osnovnim informacijama o ključnim toponimima, pošaljite ga na turneju ambiciozno nazvanu “U potrazi za Markom Polom” i dobit ćete uradak Mire Brankovića, koji je producirala Hrvatska televizija, bog je blagoslovio širokogrudnu.

U prvoj epizodi vidimo autora kako se naslikava pod kupolom Duždeve palače u Veneciji (zdravo mama, zdravo tata, zdravo pretplatnici). Evo ga potom u Jeruzalemu, gdje čita poslovice tipa “bog je skoro svu patnju podario Jeruzalemu…” Vidimo ga, nešto kasnije, i u mitskom gradu Acri, gdje bos korača po lokalnoj plaži, objašnjavajući kako su mnogi ratovi vođeni zbog soli. Uglavnom citati iz knjiga i razglednice za obiteljski album.

Koliko vidimo iz prve epizode (možda se kasnije nešto promijeni), u seriji nema sugovornika. To je audiovizualni solilokvij Mira Brankovića i nije nešto što pretjerano obećava. Izvanserijski doseg kamera je Dragana Ruljančića, majstorska u svakom kadru – ona ipak odskače od turističkih standarda – pa je slika “Marka Pola” odmor za oči. Još je rano za konačni sud, ali ovo dosad, najblaže rečeno, nije nezaboravno.

ZABA 90 minuta

Marinko Leš i Barbara Radulović u plaćenom terminu svakoga dana poslije Dnevnika reklamiraju ljepote banaka. To dvoje ljudi podsjeća na zavodljive sirene koje su željele namamiti vrlog Odiseja u klopku i pretvoriti ga u svinju. Sreća je što su ti uradci izvanserijski ljigavi, sa štreberskim offovima koji izazivaju žgaravicu. Nešto groznije teško je i zamisliti, pa se nadamo da ljudi shvaćaju kako se iza slatkastih glasova krije poziv na sklapanje pakta s đavolom, uputnica za predvorje pakla, pristanak na dobrovoljno ropstvo, obećanje da nikada u životu nećete biti bolesni i slične idiotarije. Svaka računica danas pokazuje da se kudikamo više isplati biti podstanar nego kupiti stan bankovnim kreditom. Reklame za banke trebalo bi zabraniti zbog deklariranja krivog sadržaja, puno opasnijeg od toksina u mlijeku, ali taj film nebumo gledali dok god para vrti gdje burgija neće.

Cinema Komunisto

“Naši oponenti upropaštavaju Hrvatsku na gospodarskom planu, a vrlo su aktivni i uporni na ideološkom planu… Njima je drug Tito vrijednost, a Franjo Tuđman nešto sumnjivo…”, grmi Tomislav Karamarko na izbornoj skupštini zajednice utemeljitelja HDZ-a, a HTV slučajno iste večeri, odabirom Đele Hadžiselimovića, na Drugom programu pušta dokumentarni film o tom bezveznjaku. Titu, ne Karamarku. U filmu neki bradonja, vidimo da se zove Orson Welles, kaže: “Budući da osobine vođe određuju veličinu čovjeka, možemo reći da je danas Josip Broz Tito najveći čovjek na svijetu.” Šteta što nije došao na zajednicu utemeljitelja HDZ-a, pa da mu malo poprave dioptriju. Vidimo potom nekog Anthonyja Hopkinsa kako u Deliblatskoj peščari snima film “Rat i mir”, pa stanovitog Alaina Delona kako snima neku drugu adaptaciju. U kadar potom uskače izvjesni Kirk Douglas, koji kaže kako “dolazi obići predsjednika Tita”. Drugu Titu zatim dolaze nekakva Sophia Loren i Carlo Ponti – očito je taj hohštapler i njima bio neka vrijednost – a uskoro u kadar ulijeće i Alfred Hitchcock. Svijet je tih godina očito bio mjesto nastanjeno neupućenima. Potom vidimo neku večeru u Hollywoodu, koju glumci priređuju u čast Titu. Tamo se muvaju čudni ljudi čudnih imena: Rock Hudson, Charlton Heston, Lee Marvin, opet Kirk Douglas… Komunisti? Neće biti. Dapače, Charlton Heston okorjeli je desničar i čovjek tvrdo uvjeren da je bog stvorio ljude različitima, a onda je došao Samuel Colt i sve ih izjednačio!

Leka Konstantinović, Titov osobni kinooperater, Josipu Brozu prikazao je 8.801 film. Tito je, čini se, osobno upoznao većinu ljudi koji su u filmskoj industriji predstavljali zvijezde. Bio im je neka vrijednost. Karamarko nam danas – vidimo u Dnevniku – kao vrijednosti nudi Vicu Vukojevića, Milana Kovača, Ivana Bobetka, a u stranku je pozvan i dr. Ivić Pašalić. Od sineasta, tu je Jakov Sedlar. Blago nama! Idealan materijal za neki novi film, “Cinema Paradiso”.

Paravan/Dnevnik

U emisiji Roberta Zubera vidjeli smo da je zamisao o investiranju u apartmane na Srđu, uz koje bi trebalo biti napravljeno i poneko golf igralište, štetna i podla. Također čujemo da je zakonodavac imao vrlo podle namjere: iza zakona o strateškim investicijama, koji zvuči kao neka široka i moćna platforma, pogurati usporene projekte Srđa, Brijuni rivijere i hidroelektrane Ombla. Problem je, međutim, što intencije pisca zakona, Darka Lorencina, nismo mogli čuti jer su ga svaki put kada bi nešto pokušao objasniti prekidale krajnje necivilizirane upadice drugih sudionika diskusije, koje Zuber nije onemogućavao. A trebao je, jer je pravilo da se čuju obje strane.

Zoran Šprajc u Dnevniku iste te televizije objavio je, u reportaži o Srđu, dijelove propagandnog filma investitora, iz čega smo zaključili da je zamisao o investiranju u golf igralište na Srđu, uz koje bi trebao biti sagrađen i poneki apartman, korisna i plemenita. Jedna te ista televizija, dvije slike, dvije vizije, dva pristupa jednoj temi. Amo aktivizam, tamo propaganda; na jednoj strani jedna jednostranost, na drugoj druga, nigdje cjelovite slike. Hrvatskoj televiziji hitno treba dnevni debatni format u kojem će – na profesionalan način – gledatelji dobiti cjelovitu i uravnoteženu informaciju, jer takvo nešto o ovom prevažnom pitanju dobili nismo.

Dnevnik 3

S polica se povlači Dukatovo i Vindijino mlijeko, najavljuje prilog Tončica Čeljuska, pa odmah objašnjava zašto: “Razlog: u mlijeku je alfatoksin, jedan od najopasnijih toksina…” U prilogu koji slijedi, novinarka nakon najave točno opisuje problem: nije alfatoksin nego aflatoksin. Doznajemo i da Dukat obustavlja otkup mlijeka sa svih farmi kod kojih je utvrđena povećana količina mikotoksina; Tončica Čeljuska u studiju potom pozdravlja Vladi… Radovana Fuchsa, kojeg predstavlja kao stručnjaka za mikrotoksine… Fuchs joj nježno objašnjava kako taj toksin spada u kategoriju mikotoksina…

Katkad prije emisije nije loše pročitati sve riječi i popiti kavu! Možda šteti za srce, ali pomaže na ekranu.