Nema sreće u kutama blagajnica

Pred televizijskim kamerama premijer Zoran Milanović pitao je s iskrenim čuđenjem u glasu: “Zašto mislite da bismo mi htjeli rasprodati Hrvatsku?” A ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, skoro kroz suze, kaže: “Ja uvečer ne mogu zaspati od brige zbog nezaposlenosti…” Kao da im nije jasno da su dirnuli u jednu od najbolnijih trauma u hrvatskoj kolektivnoj svijesti i podsvijesti, sustavno stvaranoj još od one školske lekcije o reliquiae reliquiarum, koja je preostala od Hrvatske poslije turskih osvajanja godine 1592. Ono što je preostalo u hrvatskom vlasništvu, nakon goleme pljačke i rasprodaje pod okriljem tek uspostavljenog višestranačja i liberalnog kapitalizma, ponovno zaslužuje naziv ostatka ostataka. Zato svaki spomen daljnje prodaje mora izazvati bolne i uvrijeđene reakcije. Nema krokodilskih suza koje to mogu opravdati, pa ni ako se liju zbog radnih mjesta. Ali nije riječ samo o emocijama. Znaju ljudi zašto su ostali bez posla i bez budućnosti.

Zanimljivo je, međutim, da se ni u tom otporu Vladinom Zakonu o strateškim investicijama – koji je ujedinio desnu i lijevu opoziciju, HDZ i laburiste, pa čak i konzervativnu Crkvu i modernu nevladinu scenu – ne postavljaju najvažnija pitanja. Ona koja bi pokazala da se tim potezom ne pogađa u srce problema, odnosno da je teza kako je spora i korumpirana administracija glavni kočničar investicija zapravo šuplja i promašena. Pogotovo kad je riječ o investicijama, koje bi zaista mogle pokrenuti, pa i preporoditi hrvatsku ekonomiju. Recimo, nitko ne pita kako to da ništa nije zasmetalo stranim investitorima da preuzmu sve hrvatske banke i cijeli sektor telekomunikacija. Ili, zašto im se nikakva administracija nije ispriječila na putu do vlasništva hrvatskih pivovara i mljekara? Kako su, usprkos antipoduzetničkoj klimi i birokratskoj uroti protiv investicija, u svim hrvatskim gradovima i gradićima izgradili veće ili manji šoping-centre, sve te Bille, Lidle, City centre, Interspare, Mercatore, Bauhause, Baumaxe, Kike…?

Što karakterizira i povezuje te investicije, odnosno strane investitore koji su se uspješno probili kroz šikaru loših propisa i spore administracije? To što je uvijek bila riječ o poslovima za domaće, hrvatsko tržište. Tako preko šoping-centara stranci prodaju svoju robu i ubiru masne marže, a preko banaka debele kamate i još deblje naknade, zarađuju na svakoj sekundi telefonskog razgovora, na svakoj litri benzina i svakoj čaši mlijeka… Najveći dio te zarade, dakle profita, šalju svojim stranim vlasnicima. Zapošljavaju samo onoliko ljudi koliko moraju, ali zato uništavaju domaće proizvođače. Hrvatske stočne farme, na primjer, uništili su uvozeći svoje mlijeko u prahu, koje mućkaju i prodaju kao svježe. Svi oni u Hrvatskoj ne investiraju ništa, osim ponekad kao alibi, recimo kad ministar Slavko Linić počne prozivati i prijetiti.

Iako sve to zvuči ružno, ne može se govoriti ni o zloj namjeri ni o nekakvoj protuhrvatskoj zavjeri. Stranci se, zapravo, ponašaju sasvim logično, u skladu sa svojim ekonomskim interesima, koje ostvaruju u uvjetima kakvi postoje u Hrvatskoj. Za te su uvjete, doduše, uvelike zaslužni strani savjetnici, kao što su Međunarodni monetarni fond, Svjetska banka, pa i Europska unija koja također zastupa neoliberalni ekonomski model. Svi oni služe interesima svojih vlasnika ili osnivača. Ali nitko od njih nije pravi krivac. Konačnu odluku uvijek je donosio neki domaći nosilac vlasti.

I sad bi sve to morao ispraviti jedan zakon – Zakon o strateškim investicijama. On bi trebao otvoriti vrata nekim drukčijim ulagačima, koji bi investirali u prerađivačku industriju, u suvremenu tehnologiju i u proizvodnju za izvoz. Samo takvim ulaganjima može se, naime, bitno povećati zaposlenost, posebno na radnim mjestima koja traže više znanja i donose mnogo veću dodanu vrijednost. Nema sreće u kutama prodavačica i blagajnica. Da se cilja visoko, pokazuju i kriteriji koji se propisuju, od kojih je najvažniji da investicija mora iznositi najmanje 150 milijuna kuna. Sudeći po tome, moglo bi se pretpostaviti da Vlada zna i za koga donosi zakon. Da postoje konkretni investitori koji su udarili u zid inertne, lijene, uplašene ili pokvarene administracije, pa će im zakon omogućiti da odmah krenu u realizaciju. U svom, ali i hrvatskom interesu. Tako bi se konačno počela otvarati radna mjesta, prvo u građevinarstvu, a onda i u prerađivačkoj industriji, pa bi i ministar Vrdoljak mogao zaspati snom pravednika…

Novinari su, naravno, odmah pokušali pronaći te velike strane investitore, koji čekaju zaglavljeni u blatu administracije. Pronašli su samo dva. Švedskog proizvođača namještaja, IKEA-u, koja je već riješila svoje probleme, pa gradi golemi objekt na istočnom prilazu Zagrebu. Kakav objekt? Naravno, robnu kuću. Drugi primjer je golf na Srđu iznad Dubrovnika, gdje se lome koplja oko pitanja je li to samo još jedan slučaj apartmanizacije.

Administracija je, nesumnjivo, kriva za mnoge hrvatske nevolje, a u sadašnjoj krizi ona se ponaša poput parazita koji, da bi se održao, nastoji isisati svaku kapljicu krvi iz gospodarstva i svaku kunu iz džepova teško osiromašenih građana. Ona bez sumnje otežava i investicije, ali njih nema zbog drugog razloga. Nema ih zbog ekonomije, a ne administracije. To znači da se i rješenje mora naći na drugoj strani.

Zanimljivo je da to znaju svi. Nitko zdrave pameti neće pobijati činjenicu da se u Hrvatskoj ne isplati proizvoditi i izvoziti, a da uvjeti poslovanja pogoduju trgovini i uvozu. Svi će se složiti da nema budućnosti bez obnove prerađivačke industrije i svi znaju da se ona ne može razvijati ako ne radi i za izvoz. Zašto nema takvih investicija? Sasvim sigurno ne zbog prepreka koje se žele ukloniti Zakonom o strateškim investicijama. Zato će, usprkos dobrim namjerama, njegovi rezultati biti skromni. Iako u domišljatost naših mahera ne treba sumnjati, vjerojatno je i strah od ubrzane rasprodaje i velikih zloupotreba ipak pretjeran. Pravi je problem što zakon ne može ozbiljnije utjecati na golemu i rastuću nezaposlenost.

Promjena uvjeta poslovanja u korist proizvodnje i izvoza ne može se provesti bez drukčije tečajne politike. A to je tabu u koji se u Hrvatskoj ne smije dirati. Zato se stalno izmišljaju neka druga, spasonosna rješenja i dovode razne delegacije, kineska, arapska i tko zna kakve sve ne, ali poslije se ne događa ništa. Zakon o strateškim investicijama jedna je od takvih simplifikacija. Ako ništa drugo, javnost se opet nečim zabavila. Problem je jedino što vrag ubrzano odnosi i šalu i zabavu.