Nenad Puhovski: Na HVT-u tek slijedi generalno pospremanje
Razgovaramo s Nenadom Puhovskim, redateljem i producentom “Factuma”, direktorom najvećeg i najboljeg regionalnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox, koji će se održati od 24. veljače do 3. ožujka. Donosimo, naravno, autoriziranu verziju koja je, nažalost, i uz novinarski dojam, ponešto izgubila na šarmu dokumentarnosti razgovornog žanra. Nešto, ali opet dovoljno da, primjerice, pitanje o mogućoj političkoj naivnosti u mišljenju o spremnosti HTV-a da producira dokumentarac o Todoriću ostane u eteru. U skladu s temom tehnoloških trendova na kojoj se temelji suvremena povijest dokumentarizma, budućnost smislenih medijskih intervjua pripada, izgleda, isključivo audiovizualnoj formi.
U vrijeme početka ZagrebDoxa dokumentarci su bili sekundarna bagaža globalne filmske industrije, a danas su protagonisti ozbiljnog tržišta. Kako izgleda skica uspjeha?
Festival smo pokrenuli prije devet godina, u vrijeme revivala dokumentarnog filma, kad je postalo normalno da Michael Moore dobije nagradu u Cannesu ili Veneciji, kad se počela mijenjati situacija s dokumentarnim Oscarima i filmovima ozbiljne socijalne tematike, koji nisu više služili samo za ispiranje savjesti bogate holivudske elite. U to vrijeme, javio se interes kino-distributera i producenata, pa je dokumentarac prvi put dobio status filma koji se gleda u kinu. U tehnološkom smislu, manje je bilo zanimljivo da svatko s mobitelom može snimiti film od činjenice da ga baš svatko može vidjeti preko interneta, pa su se tako i lokalne teme globalizirale. Konačno, financijsku stranu revivala najbolje ilustrira uspjeh Mooreovog “Fahrenheita”, koji je snimljen s budžetom od šest milijuna, a samo u Americi je zaradio 119 milijuna dolara. Danas nema niti jedne velike kuće, poput Sonyja ili Warnera, koja će reći apriorno “ne” dokumentarnom filmu.
Kunu na kunu, euro na euro
Kulturna politika EU-a inzistira na tržišnom principu, ali i omogućuje uspješno financirane projekte, pogotovo audiovizualnih djelatnosti. Kako bi, na primjeru vašeg festivala, onda trebalo izgledati lokalno financiranje?
ZagrebDox ima sreću da već tri godine dobiva podršku EU programa Media, a ove smo godine, kao prvi festival u ovom dijelu Europe, dobili i podršku za dio festivala ZagreDoxPro. To je važno ne samo zato što smo “povukli sredstva”, nego zato što ta činjenica mora generirati princip “matchinga” domaćih financijera: kunu na kunu, euro na euro. HAVC, Ministarstvo kulture i lokalna zajednica moraju shvatiti da bez reciprociteta u ulaganju ne možemo ići dalje. S druge strane, jako je važno da država i lokalna zajednica financiraju određene kulturne programe, bez obzira na to zanima li to Europu ili ne. Ne mora svaki festival biti koprodukcija, niti svaka kazališna predstava treba igrati po čitavoj Europi. Za niskobudžetni film zdravije je da bude realiziran bez 35 producenata i 68 fondova. To, primjerice, treba spektaklu Veljka Bulajića o, recimo, padu Vukovara, ali Žiro Radić nikad ne bi snimio “Živu istinu” na taj način. Zdrava kulturna politika mora voditi računa o različitim kulturnim potrebama s različitim tipom financiranja.
To bi bilo univerzalno pravilo. Vidite li tu koordinate aktualne politike?
Ne, još ne vidim koncept kulture u Hrvatskoj koji je u potpunosti u stanju po(d)miriti različite kulturne potrebe. Vjerojatno treba vremena.
Dokumentarizam ne može bez podrške javne televizije: kakav je sad status tog problematičnog odnosa?
Problem s HTV-om star je dvadesetak godina, koliko i tadašnji koncept “hrvatske dalekovidnice” i pripadajuće autocenzure. Poznato je, HTV nije odgovorio zadacima trenutka. HTV je trebao snimiti “Oluju nad Krajinom”, to nije trebao biti naš posao. Danas gledamo, dobro ili loše snimljene, hrvatske putopisne ili povijesne serije, a ne vidimo film o Zdravku Mamiću, film o Todoriću, elaborirani film o Sanaderu, film o privatizaciji… Ogroman je niz tema u tzv. current affairs, žanru između autorskog dokumentarca i reportaže. Ne mora to snimiti HTV, postoje vanjske produkcije – 80 posto programa na javnim televizijama u svijetu danas pripada vanjskoj produkciji.
Pravo na dijalog
Nova ekipa na HTV-u ipak je nešto pokušala pomaknuti?
Što se “Factuma” tiče, jest – nešto naših filmova je otkupljeno, pokušavamo raditi na koprodukcijama, postoje obećanja. Ali svima je jasno da na HVT-u tek slijedi generalno pospremanje. Najveći problem je u činjenici da ondje postoji mnogo ljudi koji su savršeno sigurni da znaju svoj posao. Kao čovjeku koji se svaki dan preispituje o poslu koji radi, meni je to nezamislivo.
Možda se radi o problemu namjerne izolacije, simboličkog i fizičkog simulakruma pred prostim pukom?
A ne, to bi bila naivna teza. Oni jako dobro poznaju živi svijet. Tipična struktura poznata desetljećima i danas je vitalna na HTV-u. Ima tu svega – političke snishodljivosti, financijskih dubioza, programski krivih poteza. Kao dokumentaristu, najviše me smeta bijeg od suvremenosti i “kontroverznih” tema, pa čak i nedavne prošlosti. Nisam povjesničar, ali me zanima gdje je u dokumentarnom programu HTV-u, osim dvije serije o Titu, 20. stoljeće?
Kako vam izgleda hipotetska situacija u kojoj se, po modelu kultne Peterlićeve emisije “3, 2, 1… kreni”, prikazuje kontroverzni politički dokumentarac na HTV-u i kasnije se o njemu debatira u večernjem terminu?
Ove godine na festivalu imamo zanimljiv primjer, vrlo dramatičan i teško gledljiv na ljudskoj razini. Riječ je o polusatnom filmu “Radije bih da sam ubojica” o pedofilu koji se, nakon deset godina provedenih u zatvoru i psihijatrijskoj ustanovi, liječi od strahova i depresije na seansama s terapeutkinjom. Teza filma je da je i pedofil ljudsko biće koje ima pravo na dostojan život. U suvremenoj situaciji u Hrvatskoj, koncept filma o pedofilu s ljudskim pravima izazvao bi, vjerojatno, Molotovljeve koktele. A tu je jedna od osnovnih zadaća ZagrebDoxa – otvoriti pravo na dijalog.