Nesvakidašnje o svakidašnjem
Evo konačno kazališne izvedbe koja s puno bolnog senzibiliteta i dubokog smisla govori o svom vremenu, a da pritom konkretne probleme ne umotava u opća mjesta ili ih patetično i moralizatorski podcrtava! Predstava “Sada je, zapravo, sve dobro” ponajprije je rezultat promišljena rada dvoje mladih autora, redateljice Olje Lozice i dramaturga Matka Botića, kojima se pridružio ZeKaeM-ov glumački ansambl u pokušaju drugačijega scenskog promišljanja hrvatske egzistencijalne stvarnosti. Jedan je čovjek izgubio posao, drugome je kuća otišla na bubanj, trećeg nikako da prime u bolnicu, a četvrti umire u neimaštini – dobro je poznati milje hrvatske tužne razglednice, koji u ovoj predstavi nije prikazan suho realistički, jer o tom redoslijedu malih društvenih ubojstava već sve predobro znamo.
“Kako napraviti predstavu o najobičnijem, svakidašnjem trajanju, a da to ‘imitiranje stvarnosti’ ne stvori uvijek istu kolekciju sitnih realizama u izvedbenom stilu? Može li se istovremeno biti političan i nezainteresiran za izravno optuživanje”, pitali su se autori, znajući da intelektualni, umjetnički i etički odnos prema crnoj rupi socijalnih problema ne smije biti uvijek jedna te ista kuknjava. Koja je to vrsta glumačke ekspresije koja će u isto vrijeme točno pogoditi i duh vremena i nerv publike, kojoj je već dosta i tog vremena i tih problema? Tandem Lozica-Botić odlučio se za riskantnu formulu koja će se “zadržati na doslovnosti sadržaja i stalno insistirati na apstraktnom potencijalu forme”, s kojom su uspjeli dobiti taj nadrealni splin društvene stvarnosti, u kojem nam se čini da teški problemi sustižu jedan drugoga kao ružan san, da više ne možemo izdržati i da, na kraju, osjećamo kako trajemo u apsurdu i ništavilu.
Kako je to izgledalo na pozornici? Već scenografija Jurja Glasinovića i Ivane Škrabalo, u kojoj i pod i zidovi izgledaju kao rajski zeleni travnjak, sugerira pomaknutu stvarnost u kojoj se želje običnih smrtnika da svoj život prožive u miru i spokojstvu sudaraju s neprestanim i smrtonosnim udarcima te iste stvarnosti. Obični ljudi stižu u to beskrajno zelenilo, svatko sa svojim izvještajem o socijalnom karcinomu koji ih je zadesio. Netko prodaje vlastito zlatno zubalo da bi preživio, netko pod stare dane krade, netko mjesecima u kući drži mrtvaca; svi djeluju umorno i apatično, bez trunke energije i stvarnog otpora, stvarajući gotovo apokaliptičnu sliku davljenika u društvu koje je izgubilo svaki osjećaj za elementarnu solidarnost. Taj ton smrtonosne egzistencijalne atmosfere, koja se vidi kroz izmaglicu rezignacije i ravnodušnosti građana, što se kao živi mrtvaci naziru u socijalnoj magli, dominantna je vrijednost ove predstave.
ZeKaeM-ov glumački ansambl – Zoran Čubrilo, Petar Leventić, Maro Martinović, Filip Nola, Dora Polić-Vitez, Urša Raukar, Damir Šaban, Doris Šarić-Kukuljica i Marica Vidušić – snašao se više nego dobro u predstavljanju morbidne i iščašene stvarnosti, jer je takva stvarnost, u predstavama koje su radili Frljić, Šeparović, Brezovec i ostali, već godinama dio programske orijentacije ovoga kazališta. Ipak, vrijedno je napomenuti da samo jedna glumački potentna i socijalno osviještena kazališna zajednica, poput ZeKaeM-ove, koja hoda na tankoj crti između realnog i nadrealnog, može proizvesti ovakvu scenski netipičnu predstavu. Olja Lozica i Matko Botić pokazali su estetski nerv da se na nov i provokativan način uhvate ukoštac s društvenim realitetom, koji većina drugih kazališta uglavnom predstavlja rutinerski i s figom u džepu.