Pod jeftinom šminkom
Diplomac u zagrebačkoj Komediji
Mogu li se radnje velikih romana ili kultnih filmova uspješno prenositi na pozornicu? Danas to više nije nikakva dilema, jer se kopira i prebacuje iz jednog u drugi medij baš sve, bez puno respekta prema slavnim originalima. To je, bez sumnje, dobro, jer otvara mogućnost novih kreacija, rizika i izazova – pod pretpostavkom da želje za takvim kreacijama uopće ima. Premijera predstave “Diplomac” u zagrebačkom kazalištu Komedija, prema romanu Charlesa Webba (i filmskom scenariju Caldera Willinghama i Bucka Henryja za onaj čuveni film), razuvjerila nas je u tome da je bilo ikakve ideje o novom pogledu na staru priču.
Kao što to svih ovih godina čini s razvikanim mjuziklima i brodvejskim uspješnicama, Komedija se i ovaj put zadovoljila tek “imitacijom imitacije”, nadajući se da će se publika prisjetiti svoje mladosti, buntovništva ’68-e i generacijskog antiheroja Dustina Hoffmana, koji je u filmu “Diplomac” odigrao možda svoju životnu ulogu. Sve drugo u ovoj predstavi prikriveno je blagim premazivanjem i jeftinom šminkom.
Izvedba primarno škripi u temeljnim odnosima među likovima koji su, onako kako su napisani, traumatični i kompleksni, no na Komedijinoj pozornici izgledaju krajnje blijedo i neuvjerljivo. Mladić koji završava elitni koledž i ne zna što će sam s sobom – jer prezire uspjeh i status koji su mu namijenjeni, jednako kao i roditelje ogrezle u malograđanštini – aktualna je tema, koja bi se uvjerljivo mogla ispričati i danas. Izgubljeni ideali, isprazan život, intimni lomovi i napetost među generacijama struje kroz originalnu priču od početka do kraja, no ovo je kazalište moralo punokrvnu psihološku dramu razblažiti do bola, ne bi li ostalo dosljedno konceptu lake komedije, koja ne pada teško na želudac. Redateljica Aida Bukvić tako vjerojatno nije ni morala razmišljati koju bi to novu energiju “Diplomac” trebao imati, jer je bilo dovoljno poznatu filmsku priču spustiti na infantilnu razinu “igre tate i mame” između tri para likova, koji ulaze i izlaze s pozornice po istoj crti i na dvoja vrata. S takvim rasporedom karata u svojoj prvoj velikoj ulozi, kao diplomac Benjamin Braddock, mladi glumac Ivan Magud može biti barem sretan što se uopće susreo s velikom rolom i dobrim komadom, što mu za buduću karijeru svakako može biti od koristi. Od njega nije traženo, barem ne ozbiljno, da igra neurotičnog mladića kakav Braddock uistinu jest – kao što se i od svih drugih očekivalo da budu tek blage karikature stvarnih likova.
U takvoj atmosferi, gotovo slučajno, jedino pravo lice i kompleksni karakter bila je Sanja Marin kao fatalna gospođa Robinson koja zavodi mladog Braddocka, oko čega se razvija osnovna drama i stvara temeljna psihološka atmosfera vremena u kojem se priča zbiva. Ostali na pozornici većinom su bili poput patentiranih klaunova iz škole rutinske zabave. Nije utješna ni činjenica da “Diplomac” postavljen na londonskom West Endu prije 12 godina i s Kathleen Turner kao gospođom Robinson (čemu je svjedočio i potpisnik ovih redova) nije bio ništa bolji: Komedija već predugo proizvodi zašećerene bućkuriše i to se mora jasno reći.
Kada su prije 40 godina Komedijini prvaci Vlado Štefančić i Rikard Simonelli s Broadwayja u Zagreb donosili nove mjuzikle, bila je to svojevrsna revolucija za teatar koji je dotad često morao igrati partizanske igrokaze. Tako su nastale legendarne predstave “Jalta, Jalta”, “Guslač na krovu”, “O’Kaj”, “Hotel Plaza”, “Gubec-beg” i mnoge druge. U međuvremenu, ta se revolucija u Komediji pretvorila u mrtvačnicu: danas, u 21. stoljeću, krajnje je vrijeme za novi prevrat.