Priče iz kamena

Damir Karakaš: Pukovnik Beethoven (Sandorf, 2012)

Ako izuzmemo “rane radove” (posebno putopis) i novije interesovanje za dramu, Damir Karakaš je pisac dvojakog profila. On je autor romana, “Kako sam ušao u Europu” (2004) i “Sjajno mjesto za nesreću” (2009), jake autobiografske podloge i kratkih priča jakog regionalnog, ličkog bekgraunda. Karakaš je zamislio da “Pukovnik Beethoven” bude završni deo “kratkopričaške trilogije”, započete ekranizovanom knjigom priča “Kino Lika” (2001), a nastavljenom knjigom “Eskimi” (2007). Ukupno 16 priča pokazuju tematsku evoluciju i poetičku konstantu neonaturalističkog prosedea ovog pisca.

Karakaš na malom prostoru kratke priče slika krupne lomove socijalne psihopatologije pojedinaca, obilato koristeći dijalog i dijalekat. Svoje likove smešta u egzistencijalno zaoštrene situacije: materijalne oskudice, došljačke neuklopljenosti i lične osujećenosti, koje od vitalističkih likova čine anksiozne i duboko nesrećne osobe. Autor je tokom trilogije postepeno izmeštao mesto zbivanja priča: od početnog konteksta seoske zabiti obeležene nemaštinom i primitivnim patrijarhatom (“Kino Lika”), likove je preselio najpre na gradsku periferiju (“Eskimi”), a potom i u emigraciju. Ova se u novoj knjizi javlja u više vidova: kao trajno odredište, mesto ilegalnog boravka ili mesto iz kojeg se likovi vraćaju privremeno u zavičaj, da predahnu, ne i da obnove vezu sa korenima.

U pet priča u knjizi “Pukovnik Beethoven” Karakaš se u dve oprobava u korišćenju matrica žanrovske proze. U ratnoj priči “Kuća” pokušao je da folklornu fantastiku “ulije” u kalup fantasy horora, dok je u priči “Cipele” nastojao da u postratni kontekst devastiranog i napuštenog ličkog sela umetne žanr krimi-trilera. “Kuća” je neobična po naglom kraju koji čitaoca ostavlja bez objašnjenja kakva je to kuća iz koje se čuju jezoviti krici, “Cipele” po preobražaju atmosfere, ali su obe izvedene naglo, sa nategnutom motivacijom i neželjenim efektom neverovatnog.

Jako dobre su ostale tri priče. Priča “Križevi” predstavlja neku vrstu varijacije motiva iz romana “Sjajno mjesto za nesreću”. Glavni lik svira harmoniku u pariskom metrou, izdvajajući se time što svira u nemogućem položaju, na leđima. Priča o imigrantu koji strahuje od deportacije i koji je krenuo na randevu sa pevačicom iz metroa, preoblikuje se u njegovo bdenje u bizarnom hostelu čiji su zidovi dupke puni križeva, što u junaku izaziva panični napad. Na pitanje čemu ta unutrašnja dekoracija, izdavač soba će mu odgovoriti u zen ili maniru braće Koen: “Mladi gospodine, da li biste vi htjeli da vam u životu bude bolje ili gore?” čime se priča završava.

Najbolje priče “Psi laju kroz zidove” i “Ja sam” prikazuju izbijanje zla kod običnih ljudi. U prvoj trudna maćeha kinji devojčicu koja nije progovorila, muževljevu ćerku iz prvog braka, razvijajući njen hendikep ne bi li je time istisla iz očevog srca i naterala ga da se posveti drugom detetu koje ona nosi u stomaku. Druga priča postepeno otkriva bizarnu pozadinu porodičnog maltretmana glavnog lika, koga su otac i brat batinama odvikavali od crtanja da ne bi bio slikar, odselio se vani i postao peder, kao stric, čime bi se na porodično ime bacila nova ljaga. Zakasnelo otkriće prvu priču iz registra gastarbajterskog realizma uvodi u makabričnu travestiju bajke gotovo animalne maćehine pakosti. U drugoj, povratak u zavičaj revitalizuje crtački talenat glavnog lika, što ga navodi da se trgne iz životnog automatizma, ali i krvavo osveti svom bratu za zlostavljanje.

“Pukovnik Beethoven”, kao i ukupna lička trilogija Damira Karakaša (uskoro u koricama jedne knjige), pokazuje postojani napredak jednog autentičnog pisma koje razobličava i uznemirava.