Šegrt Vujčić

Jedan od brojnih mudrih ekonomskih savjeta, kojima je Hrvatska sada preplavljena, glasi: “Poduzetnike trebate slaviti poput sportaša.” To je rekao Alan Paić iz OECD-a, evropske organizacije koja uspoređuje ekonomske rezultate zemalja članica, traži odgovore na zajedničke probleme, promiče dobra rješenja itd. U skladu s tim, bilo bi zanimljivo čuti u kojoj se to drugoj evropskoj zemlji poduzetnici slave poput Janice i Ivice ili Luke, Sandre i Blanke? U pravilu, praksa je obratna: poduzetnici ne vole da ih se spominje u novinama ili slika na crvenom tepihu. Njihov motiv nije slava, već poslovni uspjeh i zarada. Zašto bi u Hrvatskoj trebalo biti drukčije? Svatko tko slijedi istu logiku kao i Alan Paić, odgovorit će brzo i jednostavno: Zato što tu vlada antipoduzetnička klima! Naivnim pokušajem da se ublaži to zlo vjerojatno treba smatrati i ono nedavno ljigavo ulagivanje poduzetnicima ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka. Vi nam dajete plaću, vi hranite radnike… Zar je ministar zaista mislio da time pomaže ekonomskom oporavku?

Bajanje o antipoduzetničkoj klimi samo je jedan od brojnih sličnih odgovora kojima se uzroci hrvatske krize traže svagdje samo ne u ekonomiji. Tako su krivi naš mentalitet, lijenost, ostaci socijalističke svijesti, hrvatski jal i slično, pa zbog toga zapinju važne reforme. Zanimljivo je da ta (pseudo)sociološka i (pseudo)psihološka objašnjenja daju mahom ekonomisti. Na primjer, Sanja Mađarević-Šujster iz Svjetske banke i guverner HNB-a Boris Vujčić. Sve njih povezuje silan umor od ponavljanja istih poruka, piše Marina Klepo u “Jutarnjem listu”. Vujčić se prisjetio i savjeta koji je dobio od svog kolege, guvernera Izraelske banke Stanleyja Fischera. “On mi je rekao”, kaže Vujčić, “Borise, svijet nije takav da kad kažeš nešto pametno, svi ustanu, zaplješću i odluče slijediti tvoj savjet. No ne smiješ odustati i postati malodušan. Moraš ustrajati ponavljati iste stvari, deset, pedeset, sto puta…”

Taj savjet kao da je prepisan iz nekog popularnog priručnika kako uspjeti u životu ili iz priča kakva je ona o šegrtu Hlapiću. Upornost i marljivost na kraju moraju biti nagrađeni. Nažalost, život je kompliciraniji od školskih moralki, pa se čovjek stalno mora pitati koliko zaista vrijedi to što govori, a još više to što radi. U slučaju HNB-a i guvernera Vujčića, takva se pitanja postavljaju sama od sebe. Na primjer, on kaže da višak likvidnosti u sustavu iznosi pet milijardi kuna, ali ne objašnjava zašto usprkos tome privreda tone u tešku nelikvidnost. Kaže da su kamate na međubankarskom tržištu na “povijesno najnižoj razini”, ali ne i zašto poduzeća usprkos tome ne uzimaju kredite i zašto nema investicija. Umjesto toga, on se hvali kako je “nizak trošak financiranja države”. Ali ako nešto nije posao HNB-a, onda je to financiranje proračuna. Ili bi barem bilo pametno ne hvaliti se time.

Slično je i s pričama o antipoduzetničkoj klimi. Nije dovoljno konstatirati da ona postoji. Zašto baš u Hrvatskoj ljudi ne vole poduzetnike? Zbog tajkunske privatizacije? Nije bilo mnogo bolje ni u drugim tranzicijskim zemljama. Zbog prevelikih socijalnih razlika? I tu Hrvatska nije nikakva iznimka. Zbog razmetljivosti nekih novih bogataša i “hrvatskog jala”? Tko je bio razmetljivi od Željka Keruma, pa ga je Split ipak izabrao za gradonačelnika? Ili možda zbog okrutnosti kojom poslodavci eksploatiraju svoje radnike? Zato što ih tretiraju kao repromaterijal, koji ne žele nepotrebno držati na skladištu, pa ne prestaju zanovijetati i tražiti pravo da ih otpuštaju kad god požele.

Ali kad se to kaže, mora se postaviti i pitanje zašto se poduzetnici tako ponašaju. Zašto prvenstveno traže profit preko radničkih leđa? Samo zbog zloće? Zašto umjesto toga ne uvode suvremene tehnologije, koje omogućavaju veću dodanu vrijednost, veću zaradu, pa i veće plaće? Zašto ne žele motiviranog radnika, odanog tvrtki, umjesto onog koji prije podne mrzi njih, a popodne svoju bijednu egzistenciju? Zašto ne investiraju u nove poslove umjesto što otpuštaju radnike? Zašto ne uzimaju kredite i ne koriste onaj silni novac koji im je ponudio guverner Vujčić? Zašto umjesto njih država mora pokretati investicije? I zašto se, konačno, ministri ljute na elektroprivredu jer ne ostvaruje njihove investicijske zamisli?

Na sva ta pitanja postoji samo jedan odgovor. Zato što je sve iz uvoza jeftinije, pa vjerojatno i struja. Zato se ne investira, zato se ne traže krediti i zato je u mnogim slučajevima cijeđenje radnika jedini način da se dođe do profita ili barem poravna bilanca. Zato nema ni stranih investicija, usprkos svim međudržavnim posjetima i stalno novim “strateškim partnerima”, koji odlaze prije nego što su došli. Stranci, naime, dobro računaju, a rezultat njihovih jednadžbi uvijek je isti. Troškovi su u Hrvatskoj preveliki. Ako se može zgrabiti dio domaćeg tržišta, dobro. Ako je pritom riječ o monopolu, još bolje. Sve drugo ne dolazi u obzir, a pogotovo ulaganja u prerađivačku industriju, koja bi radila za izvoz i povećala zaposlenost. Stranci su čak izračunali da su hrvatske plaće upola veće od onih s kojima bi im se isplatilo raditi. Naravno da su veće. Ako je sve iz uvoza jeftinije, jeftiniji je i rad.

Zašto smo preskupi? Svi se troškovi mjere samo jednim metrom. To je devizni tečaj. On pokazuje što se u Hrvatskoj isplati, a što ne. Ako tečaj nije realan, nijedna cijena u zemlji nije prava, pa ni cijena rada. Tada ni cijela ekonomija nije realna, pa tržište stalno šalje poduzetnicima pogrešne signale. U vremenu goleme i rastuće nezaposlenosti, ono im poručuje da se ne isplati investirati i zapošljavati ljude. U trenutku kad je uvoz duplo veći od izvoza, tržište signalizira da ne treba raditi za izvoz. Ono im zapravo signalizira da se uopće ne isplati raditi i da je samo trgovina dobar posao.

Hrvatska stenje i propada u okovima prejake kune, dok je “umorni mudraci” uspavljuju monotonim pričama o strukturnim reformama i bolnim, ali neizbježnim rezovima. Istovremeno, cijeli parazitski gremij, koji iz toga vuče korist, uključujući i inozemne patrone kojima svjesno ili nesvjesno služe “umorni mudraci”, osjeća da tome dolazi kraj. Pa ipak se ne žele odreći ničega. Dok ide, ide, daj što daš, još nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo… Konačno, za sudbinu Hrvatske ne odgovaraju oni, već izabrana vlast.

Ovaj je tjedan počeo najavom nove opasnosti za svjetsku ekonomiju. To je mogućnost da dođe do valutnog rata, kakav se vodio 30-ih godina prošlog stoljeća, poslije velike depresije i uoči Drugog svjetskog rata. Sada su Japanci prvi izvukli sablju i srezali vrijednosti jena, kako bi njihova ekonomija opet postala konkurentna. Morali su pritom riješiti one iste probleme koji se u Hrvatskoj predstavljaju kao nerješivi. Kako će odgovoriti drugi? Hoće li napraviti to isto s dolarom, funtom i eurom ili će se naći neki sporazum? Međutim, za nas je najvažnije kako će se u svemu tome ponašati Hrvatska. Hoće li to biti dovoljno glasna budilica za autistično društvo koje sačinjava hrvatsku političku klasu ili će ona, u svom kolonijalnom miru, i dalje lamentirati zbog antipoduzetničke klime i nespremnosti na reforme?