Sveti Duh i profani duhovi

Tema dana

Zašto odlazi Ratzinger, tko će ga naslijediti? “Vidjet ćemo što će uraditi Sveti Duh”, kaže Goran Rotim u razgovoru s Ivom Livljanićem, bivšim veleposlanikom pri Svetoj Stolici.

Što Sveti Duh radi u Informativnom programu, kako je dospio na Prisavlje? Jesu li vatikanske konklave za javnu televiziju zemaljske izborne skupštine na kojima se lobira, agitira, ratuje, navija, trguje i bira, kakav dojam stječemo iz tiska, ili poštanski ured Svemogućeg, u što nas uvjerava HTV?

Implikacije ove dvojbe nisu beznačajne. Ukoliko Informativni program HTV-a prihvaća Duh Sveti kao činjenicu koja usmjerava konklave, onda je dužan prihvatiti i dogme drugih denominacija. Ustav, naime, jamči jednakopravnost građana i kultova. Ali tu odmah nastaju teškoće. Proizlazi li Duh Sveti iz Oca i Sina, kako vjeruju katolici, ili samo iz Sina, kako vjeruju pravoslavci? “Katolici vjeruju u dogmu o bezgrešnom začeću, dok pravoslavci iz iskustva znaju da je takvo nešto nemoguće”, kaže Krleža.

Ne bi li bilo jednostavnije vratiti se sekularizmu?

Na rubu znanosti

Istoga dana kada je papa dao otkaz, Krešimir Mišak ustanovljava da je postojanje duhova dvojbeno – čovjek radi u emisiji “Na rubu znanosti”, a ne u “Temi dana” Informativnog programa – pa se o egzistenciji duhova odlučujemo temeljem pukih uvjerenja. Ipak, vidimo iz emisije, katkad nije zgorega pribaviti i poneki dokaz, pa egzaktni duhovi posežu za instrumentima. Instrumentalna transkomunikacija – pokušaji da se s duhovima komunicira putem instrumenata – znači korak naprijed prema znanstvenim procedurama. U emisiji čujemo zvukove duhova snimljene magnetofonskom vrpcom, TV kamerom itd. Nisu nezaboravni. Nema veze, sve je to po Mišaku ionako stvar uvjerenja, dok je Sveti Duh u Informativnom programu uzet zdravo za gotovo, u svom punom fakticitetu, kao deficit tekućeg računa platne bilance, kao Kerum ili Nevenka, kao poledica ili Bandić koji ždere pahulje veličine dječje glave… Zašto Mišak nije citirao “Temu dana”?

Dnevnik RTS-a

Papa nakon više stoljeća prvi put abdicira, ali urednik državnog Dnevnika u Srbiji na prvo mjesto stavlja srpsku skupštinu koja raspravlja o dvije tajne službe – ide neka ulizivačina Aleksandru Vučiću, vjerojatnom budućem premijeru – potom slijedi prilog o utakmici Partizana i Crvene zvezde, koja je dan ranije prekinuta zbog neke neviđene makljaže, pa onda vijest o sastanku srpskog patrijarha i srpskog predsjednika. Na četvrtom mjestu predsjednik Tomislav Nikolić odlikuje japanskog ambasadora, a onda dolazi vijest o rezigniranom papi.

Abdikacija suverena čije carstvo broji milijardu ljudi ide u rubrici svijet, u 20.42 sati. Papu u ostavci opisuju kao “briljantnog teologa i radikalnog katolika”. Tretman ove povijesne ekskluzive jasno pokazuje do koje se mjere Srbija provincijalizirala i zatvorila. Naime, guranje pape u rubriku svijet jednako je opravdano kao kada hrvatski mediji vijesti iz Prnjavora gurnu u istu rubriku – svijet.

Najzanimljivija vijest iz srpskog Dnevnika ipak je ona o preobrazbi tvrtke NIS. Naftnu industriju Srbije prije nekoliko godina kupili su Rusi, koji nigdje u svijetu ne kotiraju kao drugo ime za racionalnost. NIS je tada grcao u gubicima. Danas NIS ima 49 milijardi dinara čiste dobiti i najuspješnija je tvrtka u Srbiji. Recept je jednostavan. Rusi su otpustili 4.000 ljudi, racionalizirali poslovanje, doveli nove kadrove i preokrenuli trend. NIS je, naime, kao i sva druga javna poduzeća u ovim krajevima, bio tvrtka u kojoj su moćnici zapošljavali rodbinu i tazbinu, političke pristaše i klijente svih profila. Novi vlasnik u poslovanje je očito unio jedan jedini element, dotad nepoznat: racionalnost. Milosni kapital, kako je rekao Karl Marx u svom životnom djelu, osuđen je na propast.

Putevima Marka Pola

Gdje si bio, nigdje, što si radio, ništa. Miro Branković u svojoj seriji, zapravo turističkom putovanju o trošku televizije – katkada se čini da naše javne ustanove nisu ništa drugo doli zamaskirani turistički biroi – hodočasti putovima Marka Pola i snima svoje bijelo lice iz svih kutova. Miro je u drugoj epizodi u Iranu, naslikava se po prometnicama, iščuđava se što nemaju semafore i zapitkuje se je li ljekovita voda u nekom bazenu ona o kojoj je pričao Marko Polo. Trijumf investigacije! Najzanimljiviji prizor – ženu koja ručno tka čuveni perzijski tepih – ostavlja bez objašnjenja: koliko joj vremena treba, kako to radi, kolika je cijena… Da je na put Marka Pola otišao Goran Milić, dobili bismo cijelu vojsku sugovornika i cijelu enciklopediju znanja o iščezlim svjetovima. Ali ne kod Mire, koji u seriji prakticira razvikanu hrvatsku šutnju, najbolji repromaterijal solidnog životnog standarda. Naime, pored Mire Brankovića kao urednika Dokumentarnog programa prohujala je cijela jedna lopovska epoha u kojoj su ostapi benderi hrvatske tranzicije pokrali i uništili sve što se pokrasti i uništiti dalo, a da mi o tome dokumentarnog filma vidjeli nismo. Čovjek nije čačkao. Dobro, još bi ga se moglo razumjeti jer nije postavljao suvišna pitanja tamo gdje nije smio, ali to što ne postavlja elementarna tamo gdje bi morao, i to još o trošku TV pretplatnika, e to je baš neoprostivo. Na put je bilo dovoljno poslati i snimatelja Ruljančića, koji bi nam isporučio jednako lijepu sliku.

Dnevnik HTV-a

Tomislav Karamarko s jedva prikrivenim trijumfalnim osmijehom najavljuje Margaretu Mađerić kao kandidatkinju za gradonačelnicu Zagreba. “Vjerujte, Bandić neće biti nimalo sretan kada vidi koga mu šaljemo”, kaže šef HDZ-a. Vjerujemo. Bandić će se sigurno smrznuti od straha i panično tražiti način da pobjegne iz neravnopravne utakmice…

“Svi danas poznati nekada su bili nepoznati”, kaže Karamarko. Koji dan ranije, prezentirao je ekonomski program kojim je obećao da će HDZ “pametno voditi državu”. Sve to podsjeća na naputke Jaroslava Hašeka, koji je tvrdio da “avion mora biti pažljivo konstruiran inače će pasti”, odnosno da onima “koji imaju visinsku bolest nije sasvim preporučljivo penjanje na planine…”