Sveti kapital

Ime Srbislava Žikića, tihog i povučenog blagajnika SPC-a, ostalo bi zauvek nepoznato javnosti da pre nekoliko dana, na zahtev samog patrijarha Irineja, nije sprovedena istraga, pošto je ustanovljeno da nedostaje deo novca u eparhijskoj kasi. Nakon toga se digla velika buka u medijima, ali ne zbog toga što je došlo do kriminalnog dela pljačke, već pre svega zbog toga što je taj novac opljačkan od crkve (“neoprostivi greh”), a naročito od pokojnog patrijarha Pavla, koji je bio i ostao nedostižni uzor savremenog SPC-a, u vrlini i monaštvu.

Ova priča, međutim, nije interesantna samo zbog te reakcije javnosti, koja je licemerna i stoga predvidiva, niti zbog samog Žikića, koji je ispoljio atipično ponašanje za čoveka koji je nelegalno došao do bogatstva (trošio nemilice, davao novac, ostavljao bakšiše veće od računa), već zbog trenutnog fantastičnog uvida u inače hermetički zatvoren sistem crkve i njenog poslovanja. Blagajnik Žikić je, s druge strane, svojim radom na tom mestu spojio čitave decenije (od patrijarha Germana preko Pavla do Irineja), u kojima je SPC doživeo burnu transformaciju, od institucije saputnika sekularne države do institucije (pored vojske) sa najvećim poverenjem u zemlji. Predstavnici crkve danas su svuda, u svim forumima i telima, ona se pita o najvažnijim državnim stvarima, koriguje platforme i rezolucije predsednika i premijera o Kosovu, odlučuje o radio-difuziji, zaprema veliki deo programa na RTS-u, ima svoje predstavnike u školstvu, napose – veronauka je sastavni deo školskog programa. Postavlja se pitanje odakle izvire tolika moć. Zahvaljujući nesretnom blagajniku Žikiću, koji je svojom nesmotrenošću skrenuo oko javnosti na ovu instituciju, došlo se i do jednostavnog odgovora – u novcu!

Neimenovani izvori iz crkve najviše jadikuju zbog “lošeg glasa”, ne toliko zbog para, jer je najgore narušiti ugled koji je stečen na ovaj način. SPC je došao do ove pozicije usled opšte bede i nemaštine stanovništva, krize koja traje decenijama, a ne samo od 2008, kada je u svetu registrovan njen zvanični početak. Sa krizom je došlo i do povećanja religioznosti, ali i do porasta sredstava u crkvenoj kasi, koja je oduvek bila obrnuto proporcionalna sa životnim standardom stanovništva. Novac koji je blagajnik Žikić godinama otuđivao iz kase Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke, zapravo je novac od tzv. eparhijskog razreza koji iznosi 13 posto od ukupnog prihoda svih sedamdeset hramova u ovoj najbogatijoj eparhiji SPC-a. Zaista, koliki je realan protok novca u ovoj eparhiji, ali i u čitavom SPC-u, kada je za otkrivanje krađe novca, čiji je iznos na kraju narastao na milion eura, bilo potrebno toliko vremena da bi se primetio njegov nedostatak u kasi?

Iz državnog budžeta za SPC ide godišnje nešto malo više od šest miliona eura. Ukoliko bi nestao jedan milion, to bi bilo više nego vidljivo. Blagajnik Žikić je, kako navodi neimenovani izvor, “potkradao crkvu tako što je uzimao novac sa računa Arhiepiskopije, odnosno iz eparhijske kase, a nadomešćivao nedostatak iz centralne kase SPC-a”. Ovako vešto operisanje finansijama polazilo je za rukom možda samo Borki Vučić, “finansijskoj ekspertkinji režima Slobodana Miloševića” koja je – kako otkriva “Insajder” – delegirana od SPS-a, temeljno opljačkala Srbiju, prenela taj novac preko Beogradske banke na Kipar i otišla u legendu.

Blagajnik Žikić ipak nije imao podršku tako moćne mašine kao što je to bio slučaj sa Borkom Vučić. On je naizgled radio sam ili se naprosto otrgao jednog momenta od sistema koji je počeo da gubi kontrolu nad svojim službenicima, budući da je finansijski priliv postajao sve veći i veći, a kontrola sve manja. Uglavnom, nakon prijave nestanka ogromne količine novca, od patrijarha Irineja stigla je i molba upućena medijima “da se drže isključivo pomenutog saopštenja”, što će reći, može se pisati o ovom događaju, ali na Žikiću i cifri od milion eura cela se priča mora okončati.

Imao sam priliku da upoznam jednog visokog funkcionera SPC-a koji je svoju karijeru započeo u Arhiepiskopiji beogradsko-karlovačkoj, i to u samom Beogradu. Počeo je kao bogobojažljivi bogoslov karijerista (po ukusu Dostojevskog), da bi ubrzo nakon ulaska u zatvoreni sistem ove eparhije postao poglavar nekih beogradskih hramova, potom je usledila i titula doktora na Bogoslovskom fakultetu, a onda su došli zlatni lanci oko vrata, džip i svi prateći rekviziti nove crkvene elite u Srbiji. “Svetotajinski život crkve” njihova je omiljena tema o kojoj rado govore u brojnim televizijskim emisijama, međutim kada bi se razgrnuo veo, kao što je to ovih dana učinio sada uhapšeni blagajnik Žikić, otkrila bi se najveća sveta tajna SPC-a danas, a to je “sveti kapital”. Crkva je danas sva u tome.

Episkop Artemije donedavno je vodio najveći građevinski biznis na Kosovu. Njegova firma “Rade Neimar” izašla je u javnost tek kada je njegov poverenik za novac, protosinđel Simeon Vilovski, proneverio “sitnih” 350.000 eura od sredstava za obnovu manastira na Kosovu. Protok novca u manastiru Crna Reka, gde je otac Peranović lopatom lečio od bolesti zavisnosti, nikada nije predočen javnosti. Vladika Jovan Vraniškovski je nakon otuđenja 250.000 eura iz Ohridske arhiepiskopije nameravao da se okrene biznisu s nekretninama. Naposletku, niko nikada nije ušao u knjigovodstvo vladike Filareta (“ljubitelja vrlina”), koji je najavio posao vredan 16 miliona eura u izgradnji banjskih hotela sa četiri zvezdice. Takođe, nikada nije pokrenut postupak protiv crkve i njenih vladika za dugovanja prema državi.

Zapravo, država pokazuje neverovatnu pokornost i poslušnost kada su u pitanju kriminalna dela unutar SPC-a. To podjednako važi za finansijske pronevere kao i za druga kriminalna dela njenih vladika (slučaj Pahomije), kojih nije malo. Po savetu patrijarha Irineja, država i njeni mediji drže se uglavnom saopštenja za javnost, tako da veliki deo ledenog brega zauvek ostaje netaknut. Međutim, slučaj blagajnika Žikića upozorava nas na činjenicu da je taj glečer u međuvremenu toliko narastao da je pitanje trenutka kada će izroniti kao nova “država u državi”.