Travestija javnosti i rasprave

“Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću” kao “jedno od temeljnih obilježja suvremenih demokracija” koje podrazumijeva “partnerstvo građana, organizacija civilnog društva, općenito zainteresirane javnosti” s javnim i državnim institucijama, prihvaćen za postupke donošenja zakona, drugih propisa i akata, potpisala je u studenom 2009. premijerka Jadranka Kosor. Svega nekoliko demokratski neprofiliranih godina trebalo je građanima da se naviknu na neoliberalnu eleganciju demokracije s vlastitog računala, a onda je stvar zapela na trivijalijama, s problemom ritma, tempa i dinamike. Legislativna peristaltika primjetno ubrzava uoči svečanog državnog datuma u srpnju, dok internetska pješadija kaska s profesionalizmom vječno istog profila: previše materijala, premalo vremena.

Najviše je nastradala takozvana stručna javnost, baždarena principima akademske koncilijantnosti i tolerantne argumentacije, navikla na konzervativne sastanke uživo i naporne javne razgovore, također uživo. Kao što je višestruko dokazano primjerima prijedloga novih zakona koji su, u resorima privrede jednako kao i u polju visokog obrazovanja i znanosti, preko par internetskih noći osvanuli u Saboru bez ikakve problemske artikulacije, virtualno savjetovanje najuže zainteresiranu javnost – onaj njezin dio koji nije angažiran na tješnjoj suradnji u ministarstvu – tretira kao plemenite amatere.

Okej, stari režim javne rasprave završio je u smeću, “internetsko savjetovanje za javnost” travestija je javnosti i rasprave, umjesto širenja polja javnog interesa resorni ministri legitimiraju demokratski deficit. Okej, građani uglavnom nemaju benzina za nove žanrovske okršaje s novom ideologijom “javnog interesa”. U totalnom dizajnu posttranzicijske demokracije jedino još nije jasna “uloga” medija, ako ta nije vezana uz medijatorstvo publike i internetskih adresa.

Kakav status mogu imati mediji u problematici promjena zakona, ako se demokratizacija i analitika odvijaju na svima dostupnom, umreženom mjestu? Predstavlja li ta dvostruko posrednička uloga medijsku zloupotrebu javne rasprave ili sasvim suprotno, njezinu “pravu” legitimaciju? U kakvoj se, ako ne debilnoj, poziciji nalazi novinar/ka kad “izvještava” s javne virtualne rasprave navodeći ukratko ključne ideje “aplikanata”? Ali dajmo, onkraj nerješive dileme o poštenom medijskom radu ili kokošarskoj prepisivačini, nekoliko recentnih skica legislativnih problema – ako je to uopće žanrovski okej.

Dva su primjera s važne desne margine adrese www.min-kulture.hr, pod egidom “Savjetovanje”. Neka su savjetovanja uspješno okončana i čekaju saborsku proceduru, neka su još otvorena. Prvo savjetovanje je okončano i tiče se nacrta prijedloga zakona o Zakladi “Hrvatska kuća – Croatia House”. Predložena Zaklada osniva se da bi “financijski, stručno i organizacijski u inozemstvu putem svojih predstavništava, centara za kulturu i na drugi način promicala hrvatsku kulturu, umjetnost i jezik, te kulturnu baštinu”. Drugačije rečeno, nakon uspješne promotivne akcije hrvatske kulture “Croatie, la voici” i aktualnog programa “Kroatien Kreativ 2013”, vrijeme je da se kulturni turizam strukturira i centralizira suprotno pravilima umjetničke mobilnosti, programskih ulaganja i jeftinih, efikasnih promotora suvremene domaće umjetnosti, za koje se (inače) zalaže aktualno Ministarstvo kulture.

Naravno, interpretacije su osjetljiva roba, pa se čak i granica tradicionalne i suvremene umjetnosti može zamijeniti elastikom. Institucionalizacija formom zaklada popularan je neoliberalni koncept specifičnog javno-privatnog partnerstva, gdje se zainteresirani građani, formalno-pravno, nemaju pravo osjećati zakinutima. Dojam da je ovdje riječ o čistom (haenesovskom) političkom kiču i demonstraciji političke moći u konzervativno-kulturnom smislu, pogotovo je podložan interpretacijama i usko vezan uz građanski svjetonazor o nacionalnoj bašćini i statusu njezinog turističkog brenda. Analitička pouka je ipak dalekosežnija i tiče se trenda “zakladizacije” javnog sektora, gdje javnost može u zrakopraznom prostoru misliti o potrebi osnivanja zaklade za svaki segment kulturne proizvodnje ili neprofitnih medija.

Drugo internetsko savjetovanje još je otprto, a prelilo se preko rubova virtualnih rubrika. Očekivano, jer je riječ o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kazalištima – esenciji, kući bitka domaće kulture. Prijedlog Zakona donosi, ugrubo, nekoliko krupnih nejasnoća: zašto je status nacionalnog kazališta kategorija koja se mora širiti a ne smanjivati, kako bi najavljena fleksibilizacija umjetničkog rada u institucijama uključivala ugovore na pet (!) godina, zašto bi kazališta trebala imati zaposlene redatelje, što znači i koliko traje “zaštićena zona” zaposlenih umjetnika? Također, prijedlog donosi i jednu krupnu političku jasnoću, po kojoj ministrica kulture legislativnim putem i formom političkog voluntarizma rješava problem promjene intendanture u zagrebačkom HNK-u, čime se otvoreno suprotstavlja političkom voluntarizmu gradonačelnika Milana Bandića. Predviđa se, Vlada će na prijedlog ministra/ce kulture imenovati intendanta HNK-a u Zagrebu (samo ondje, navodno zato što jedino ondje Ministarstvo u financiranju sudjeluje više nego lokalna zajednica) na najviše dva mandata.

Ana Lederer, aktualna intendantica i korisnica u trećem uzastopnom mandatu, u pristojnoj minutaži večernjih vijesti HTV-a verbalnom zoljom diskreditirala je prijedlog i posebno ministricu Andreu Zlatar Violić, optužujući je, u prokušanom dvostruko kodiranom politikantskom ključu, za zloupotrebu političke moći. Javio se zatim bijes gradonačelnika, koji je zaključio da će u slučaju provedbe ovakve političke konstrukcije “on kao gradonačelnik uskratiti financiranje nacionalnom kazalištu tako da neće uplatiti 49 posto ukupnih sredstava za tu kuću”. Ima li Bandić zakonsku polugu za taj kapric? U to sumnjamo, ali ne znamo, na internetu ne piše kako razmišljaju zakonodavac i nadležno ministarstvo.

Nudimo tek “pasent” analogiju. Uzmimo da gradonačelnik iz probuđenog pravedničkog bijesa uskrati financiranje NK Dinamu, udruzi građana koja, iako neprofitna, posluje s gigantskim profitom, iako netransparentno: vidite li sliku, čujete li taj ton?