Trijumf zapisničarke

Da je netko prije desetak godina rekao da će pristojna, ali blijeda i poslušna “zapisničarka” Jadranka Kosor postati najistaknutiji i najprofiliraniji lik na hrvatskoj desnici, sigurno bi ga svi u čudu gledali. Ni danas mu ta tvrdnja ne bi baš lako prošla, jer su ljudi navikli uspjeh u politici vezati uz uspinjanje po stubama hijerarhije i moći, a tu se ona nema bogzna čemu nadati. Štoviše, prije joj se može dogoditi da se niz te stube sunovrati još niže, a već sada stoji sasvim nisko, za jednu ex premijerku i poražavajuće i ponižavajuće nisko. Pa ipak, Jadranka Kosor je stvarno najozbiljnije, najodgovornije i najpromišljenije stvorenje koje se trenutno kreće desnom polovicom hrvatske političke scene, iako je istina da to govori o desnici isto toliko koliko o njoj.

Nakon dolaska Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a, desnica se srozala u bućkuriš nečega što izmiče konvencionalnom novinskom opisu i trebat će još neko vrijeme da se za to nađu prave riječi. O da, HDZ je, to se vidi otprve, svjesno otklizao u kleronacionalizam, granično čak i u klerofašizam, nadajući se da ga tamo čekaju glasovi pravaških i drugih radikalno desnih stranaka koje su u rasulu. Ali nije se dogodilo ništa. Naprotiv, nakon dolaska novog vodstva stranka ne prestaje tonuti na anketnim listama popularnosti, što bi bilo logično kada bi se smjelo zaključiti da nacionalizam među Hrvatima više ne prolazi. Ali takav zaključak ne stoji, što se dobro vidi iz “ustanka” protiv ćirilice u Vukovaru, uz već standardno mahnitanje cyber-fašista, kojima ne treba nikakav povod da se jave. To znači da se nalazimo pred nečim unikatnim. Prvi put se događa da hrvatski nacionalizam ne ide u istu rečenicu s masovnom političkom mobilizacijom, što je već malo čudo. A za još veće pobrinuo se sam Karamarko, jedini šef opozicije u Evropi koji je uz lošu i sve neomiljeniju vlast – najnepopularniji političar u zemlji. To majka ne rađa svaki dan.

Očito se ovako nešto može dogoditi samo čovjeku koji ima ne jedan, nego više problema sa sobom, a glavni sam već spomenuo. To je ideološki bućkuriš, zbog kojeg se Karamarko do napastovanja poziva na Tuđmana. Ali bojevnim antikomunizmom ruši njegovu ideju pomirbe, istina krajnje suspektne, ali ipak nekakve pomirbe, dok podilaženjem kleru izokreće njegovu zamisao da država treba instrumentalizirati popove, a ne popovi državu. Ipak, najgore sada gledamo u Vukovaru, jer je Tuđman mirnom reintegracijom Podunavlja iskupljivao grijehe u ratnoj reintegraciji Krajine, dok ih Karamarko i ostali jurišnici na ćirilicu apostrofiraju i guraju u lice svijetu baš pred ulazak Hrvatske u Evropsku uniju. Tu se onda javila Jadranka Kosor, u numizmatički rijetkoj ulozi unutrašnje opozicije, koju hrvatske političke stranke ne poznaju, i prekorila Zorana Milanovića što ne ide u Vukovar. No još je više srezala Karamarka, zaštitivši premijera od sadašnjih napada riječima da hrvatsku politiku u tom gradu “stradanja, ali i suživota” nije kreirao Milanović nego Tuđman. Dakle, ona se ovdje pojavila da, nakon što je Karamarko odlučio braniti Tuđmana od svih, brani Tuđmana i od njega.

Doduše, to nije bogzna što, jer je Tuđman u krajnjoj liniji glavni krivac ili glavni sukrivac za ukupno stanje Srba u Hrvatskoj, pa i za ovo što se sada događa u Vukovaru. Ali ako Karamarko pada daleko ispod čak i te razine, ne smije se podcijeniti otpor nekoga tko praktički otvoreno kaže da je to dno dna, pogotovo ako taj otpor dolazi iz samog HDZ-a. I eto, to je ta vrijednost Jadranke Kosor. Nekadašnja sluganski odana Sanaderova zamjenica, koja je međutim najzaslužnija za njegovu političku likvidaciju, sada se suvereno vadi iz pepela marginalizacije i prezira i u Karamarkovom “novom HDZ-u”. Ne, istinabog, nekim velikim političkim idejama, nego trijumfom zdravorazumskog prosuđivanja da ovo kako danas izgleda HDZ, ništa ne valja. I da je to prijetnja budućnosti te stranke, a u krajnjoj liniji i zemlje u cjelini.

Nije čudo da je tihi, potuljeni Karamarko ispalio na živce. Zarežao je da on neće nikoga tjerati iz stranke, ali da je žalosno da neki sami ne vide da moraju otići. Rečeno je to na izbornoj konferenciji “barakaša”, utemeljitelja HDZ-a, na kojoj je Karamarko pojačao optužbe protiv Jadranke Kosor i Sanadera, ne spominjući im imena, da su gradeći vlastiti kult htjeli istisnuti Tuđmana i, o drskosti, zauzeti njegovo simboličko prijestolje. Međutim, prvi put pokazao je i znakove kolebanja i urušavanja samopouzdanja, što samo podvlači dojam o pobjedničkom izlasku Jadranke Kosor iz stanja okuženosti i hibernacije koje joj je namijenila stranka. Karamarko je definirao HDZ kao stranku “desnog centra”, što dosada nikada nije radio, nego ga je svrstavao među “stranke konzervativne desnice”, iako je jasno da je to, barem u Hrvatskoj, istoznačnica desnog ekstremizma.

Dakle, i u Karamarku je prvi put proradio crv sumnje da svrstavanje HDZ-a u krajnji dio desnog spektra možda nije dobro za stranku, a bogami ni za njega osobno. Vodu u uši utjerali su mu nadolazeći lokalni izbori, koji bi u slučaju težeg poraza HDZ-a mogli završiti i unutrašnjom pobunom i njegovim uklanjanjem s čelnog mjesta. Zato je, bez obzira na to što je Sanadera i Jadranku Kosor teatralno optužio za detuđmanizaciju HDZ-a, lakomo prigrabio baš Sanaderovu pobjedničku taktiku uoči parlamentarnih izbora 2003. godine. Ona se sastojala, sjetit ćete se, u tome da se najprije nacionalističkim mahnitanjem usišu svi glasovi desnice i sliju se u HDZ, a da se zatim, tik pred izbore, progovori proevropskim jezikom i na tu hrpu dodaju i glasovi liberalno-lijevih birača. Hoće li Karamarku uspjeti ista takva taktika? Teško, to je gotovo isključeno. Za to bi mu trebali baš ljudi tipa Jadranke Kosor, ali umjesto toga on u stranku vraća mračnjake iz pećinskog doba HDZ-a, kakav je Milan Kovač (dželat privatizacijske pljačke), a ako još uzme i Ivića Pašalića (glavni dželat tuđmanizma), onda je gotovo, nemamo dalje što pričati.

Osim toga, i da hoće, Karamarko više nema ni prostora ni vremena za velike zaokrete, jer je ovih osam-devet mjeseci koje je dobio izborom za nasljednika Jadranke Kosor doslovce spiskao. I sada njegova stranka sasvim ostaje izvan tokova najaktualnijih tema. Hrvatska se nalazi pred ulaskom u Evropsku uniju i danas joj nasušno treba opozicija koja će obučiti građane zdravoj sumnji i predostrožnosti tome što ih ondje čeka. Ali za Karamarka ta tema uopće ne postoji, sav se bacio na Hrvatsku, koju pod SDP-om doživljava kao “ostatak Jugoslavije” koji treba razoriti. Kao da je svim silama upro da ga novija hrvatska povijest zapamti kao promašeni slučaj.