Visoka cijena pogrešne dijagnoze

Ovih je dana nezaposlenost u Španjolskoj dosegla rekordnih 26 posto, što je najveća stopa još od pada Francisca Franca 1975. I nezaposlenost mladih iznosi rekordnih 55 posto. U Španjolskoj je trenutačno milijun i 800.000 kućanstava u kojima ne radi nitko. Stanje se pogoršava, pa se ni u ovoj godini ne predviđa izlazak iz recesije i rast gospodarskih trendova; vlada predviđa pad BDP-a od 0,5 posto, a Međunarodni monetarni fond od 1,3 posto. Lani je više od 50.000 obitelji deložirano iz domova zato što nisu mogle plaćati kredite i(li) stanarinu. U novu je godinu zemlja ušla s višom cijenom električne energije, cestarina i poštarina te skupljim željezničkim prometom.

Da razloga za optimizam u bližoj budućnosti nema govori i novi proračun, koji nastavlja u smjeru štednje i smanjenja državne potrošnje. Prema njemu, prosječno smanjenje potrošnje pojedinog ministarstva treba biti 12 posto, a treću godinu zaredom plaće u javnom sektoru neće rasti. Velik problem vlastima u Madridu predstavljaju i regionalne vlade i njihova zaduživanja, što ih direktno ne kontroliraju. Katalonci sve glasnije prizivaju neovisnost i to ne samo financijsku. Ulogu kakvu regionalne vlade imaju prema središnjoj vlasti, Madrid ima prema eurozoni: u ulozi je onog koji traži financijsku pomoć, ali nevoljko pristaje na štednju, otkaze i kresanje državne potrošnje, za što je ionako sve manje prostora.

Od početka recesije u Europi nekako se ustalila priča o lijenim i rastrošnim južnjacima koji su prekomjernim zaduživanjem i životom iznad svojih mogućnosti uzrokovali krizu. Kada bi tome doista bilo tako, problem koji stoji pred Španjolskom i Europom ne bi bio toliko težak i kompliciran. Naime, do 2008. Španjolska je imala realan proračun, zaduživanje je bilo pod kontrolom, a omjer duga prema BDP-u je padao (u Njemačkoj je, primjerice, to bilo obrnuto).

Krizu neće riješiti čvrsta njemačka ruka, koja će spriječiti rastrošnost i zaduživanje država s juga EU-a, ne samo zato što je pripisana neodgovarajuća terapija nego i stoga što je dijagnoza pogrešna. Dugo su iz EU-a deficit i preveliku državnu potrošnju pokušavali prikazati kao glavne razloge negativnih gospodarskih trendova u Španjolskoj. No kriza, bar kada je o Španjolskoj riječ, počinje – a prema svemu sudeći i završava – s bankama, odnosno bit će joj kraj kada se oporavi uzdrmani bankarski sektor.

Četiri najveće španjolske banke – Bankia, Catalunya Banc, NCG Banco i Banco de Valencia – nacionalizirane su, pa je tako svaki španjolski porezni obveznik, uz sve probleme, silom postao i bankar. Najveće probleme s poslovanjem imala je Bankia, nakon čijeg je zahtjeva za financijskom injekcijom od 19 milijardi eura u svibnju prošle godine vlada bila primorana zatražiti pomoć eurozone. Nakon četiri godine pokušaja reformi i restrukturiranja, Europska je komisija španjolskom bankarskom sustavu u studenom prošle godine odobrila 39,5 milijardi eura pomoći. Kao uvjet za financijsku injekciju, banke će otpustiti tisuće radnika, zatvoriti mnoge svoje urede i poslovnice te smanjiti davanje rizičnih kredita. Najveće rezove napravit će upravo Bankia, koja je najavila otpuštanje gotovo trećine svojih zaposlenika, njih šest tisuća. Uvjet je i osnivanje tzv. loše banke, koja će upravljati problematičnom imovinom banaka, vrijednom 200 milijardi eura.

Takav sporazum Europske komisije i Španjolske može se okvalificirati kao svojevrsna pobjeda premijera Mariana Rajoya, ako se o pobjedi u ovakvim okolnostima uopće može govoriti. Nakon nacionalizacije, Španjolska nije znala što bi s bankama, odnosno nije imala novca da ih dokapitalizira; s obzirom na to da vlada nije mogla a privatni sektor nije htio spašavati banke, kao jedino se rješenje nametnula pomoć eurozone. Prijepori su nastali oko toga tko će potpisati primitak te pomoći – Rajoy je insistirao da novac prime direktno banke, a druga je strana tražila da to bude španjolska vlada, čime bi osigurala utjecaj na španjolsku gospodarsku politiku i dobila mogućnost dodatnog nadgledanja mjera štednje. Rajoy je bio pod velikim pritiskom eurozone da zatraži financijsku pomoć, kao što su to bili učinili Irska, Grčka i Portugal. No španjolska je ekonomija dvostruko veća od ekonomija tih triju država zajedno, pa su i karte u pregovorima bile ponešto drugačije.

Europski stabilizacijski mehanizam na kraju je ipak dokapitalizirao španjolske banke, najviše iz straha da se eventualna propast neke od velikih ne proširi na ostale banke i ekonomije drugih država eurozone. No pitanje je hoće li posljednja injekcija kapitala biti dovoljna za oporavak španjolskog bankarskog sektora, a time i cijele ekonomije.

Raste društvena nejednakost

Španjolska je u ovu godinu ušla onako kako je završila prethodnu – s lošim vijestima o gospodarstvu, što je rezultiralo socijalnim nemirima i prosvjedima građana. Povod za najnoviji prosvjed je najavljena pravosudna reforma Rajoyeve vladajuće Narodne stranke. Iz sindikata državnih službenika CSI-F kažu kako su najavljeni zakon o sudskim pristojbama i privatizacija državnog registra nedopustivi te kako, nakon školstva i zdravstva, konzervativna vlada i od pravosuđa želi napraviti uslužnu trgovačku djelatnost.

Prosvjedi na jugu EU-a (u Lisabonu, Madridu i Ateni), zbog mjera štednje propagiranih u Bruxellesu i Berlinu, postali su europska svakodnevica. Kružni ciklus ovakvog kapitalizma osuđen je na krizu, u kojoj će privatne dugove banaka plaćati građani. Nakon pet godina krize, građanima je sve teže to stanje prikazati kao izvanredno i prolazno. Još je teže objasniti i opravdati sve veću društvenu nejednakost. Prema pisanju španjolskog lista “El Mundo”, lani je 200 najbogatijih Španjolaca povećalo svoj imetak za 8,4 posto. Alternativni način distribucije i podjele dobara u ovakvoj se situaciji čini ne samo mogućim, nego i nužnim. U vremenima kada političari postaju računovođe, a socijalna država polagano odumire, građani se s pravom pitaju do kada će i čije dugove plaćati.