Vlast bez ovlasti

Vitalni nacionalni interes bošnjačkog naroda u Federaciji BiH je ostanak na vlasti Stranke demokratske akcije i usputno nepoštivanje većinske volje članova parlamenta tog entiteta. Tako barem misle u istoj toj SDA. Da samo misle, ne bi to bio neki problem, barem za BiH, zemlju u kojoj je budalaština privredna grana u ekspanziji, ali kako imaju zakonske mogućnosti da to mišljenje provedu u praksi, vjerovatno je, skoro izvjesno, kako će FBiH do izbora iduće godine imati Vladu u tehničkom mandatu i sa ovlastima nešto većim od predsjedništva društva demobiliziranih pčelara.

U državi sa najviše parlamenata po glavi stanovnika na svijetu – samo Federacija ih ima dvanaest ili trinaest, zavisi od načina zbrajanja – dvije su skupštine u tri dana pokazale kako aktuelni saziv Vlade nema njihovu podršku. Prvo je Predstavnički dom Parlamenta FBiH-a izglasao nepovjerenje Vladi, da bi se i na vanrednoj sjednici Doma naroda pokazalo isto. Drugdje bi to, naravno, bilo dovoljno da se ministri predvođeni premijerom Nerminom Nikšićem iz SDP-a počnu spremati za napuštanje kabineta, ali nije Bosna i Hercegovina džaba, kako kažu stihovi njene bivše svečane pjesme, jedna i jedina. Dvotrećinskom većinom klub Bošnjaka u Domu naroda je, kako se to uobičava reći, pokrenuo pitanje zaštite vitalnih nacionalnih interesa i sada o Vladi, odnosno o tome je li zaista povrijeđen vitalni nacionalni interes jednog naroda, treba odlučiti Ustavni sud FBiH-a. Samo što on ne postoji: troje od ukupno devetero sudaca nije još imenovano – ponajprije zahvaljujući kadrovima SDP-a i HDZ-a – niti će skoro, pa neće biti nikakvo čudo ako u izvršnoj vlasti ostane SDA kao opoziciona stranka na državnom nivou i u entitetskom parlamentu. Kolateralnu korist izvući će i HSP, odnosno stranka Radom za boljitak, dvije minorne partije pretvorene u vladajuće egzibicijama predsjednika bosanskog SDP-a Zlatka Lagumdžije.

Neuspjela smjena Vlade metastaza je u procesu o kojem smo u “Novostima” više puta pisali, pa ćemo kratku povijest kolapsa FBiH-a proći na brzinu. Dakle, nakon općih izbora 2010, SDP BiH-a kao, recimo tako, relativni pobjednik izbora formirao je vlast u FBiH-u zajedno sa SDA-om, te sa dvije hrvatske stranke za koje je glasala manjina bh. Hrvata, HSP-om i Radom za boljitak. Nasilno guranje dvaju HDZ-a u opoziciju izazvalo je, naravno, krizu i učvrstilo vezu predsjednika HDZ-a Dragana Čovića sa Miloradom Dodikom kao čelnikom druge stranke po broju glasova u BiH-u, Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Lagumdžijin pokušaj da i na nivou BiH-a na isti način složi vlast je propao, pa je na kraju, nakon osamnaest mjeseci, izabrano Vijeće ministara u kojem su, ipak, bila dva HDZ-a. Ljubav na prvi interes tih stranaka sa SDP-om je, međutim, imala cijenu: rekonstrukciju vlasti i u Federaciji, čemu se usprotivila SDA, pa je ispala iz Vijeća ministara, da bi je zamijenio Savez za bolju budućnost Fahrudina Radončića.

Od tada traju pokušaji takozvane četvorke – SDP-a, SBB-a, HDZ-a i HDZ-a 1990 – da skupštinsku većinu materijaliziraju. SDA, međutim, ima ustavne mehanizme na svojoj strani, ali i predsjednika Federacije Živka Budimira (HSP), koji koristi zakonske mogućnost da za svako moguće rješenje nađe problem. Tako je, eto, SDA uspjela ostati na vlasti, a biti opozicija, sve sa tolikom upornošću da su se iz procesa rekonstrukcije Vlade zajednički i javno povukli predstavnici ambasade SAD-a u Sarajevu i Evropske unije. Rezultat je, kako je rečeno, Vlada u tehničkom mandatu i sa minornim ovlastima i veći entitet u stanju političke kliničke smrti.

Vitalni nacionalni interes u ovom slučaju je tek sinonim za onaj stranački, često i lični. Nema, naime, nikakvog, na prvi pogled politički opravdanog razloga da SDA ostane u vlasti, sasvim suprotno: već na lokalnim izborima prošle godine vratila je dio glasova izgubljenih 2010, dok SDP nastavlja trk ka porazu i na općim izborima te je dovoljno ne smetati mu u tome. Također, kako sada Vlada ne može donijeti nikakvu značajniju odluku od čijih posljedica njene članice mogu ostvariti nekakav profit, strateško povlačenje se čini kao dugoročno najkorisnije. No SDA se ipak pokazuje kao stranka spremna da – kako je rekao zastupnik u Domu naroda Predrag Kojović – upotrijebi atomsko oružje samo da ostane u vlasti. Ne, dakle, na vlasti, jer je praktički ne može obnašati, već u vlasti, odnosno u sistemu u kojem ne participira u donošenju bilo kakvih značajnih odluka, ali i ne gubi kontrolu nad svojim, recimo tako, ekonomsko-kadrovskim uporištima.

U stranci znaju – za što, istina, ne treba neka velika pamet – kako im pobjedu na narednim izborima mogu uskratiti samo vlastite slabosti, s obzirom na to da Lagumdžija već treću godinu čini sve kako bi SDP na duži rok vratio u opoziciji. Zbog toga su, prvo, umirili unutarstranačke sukobe dealom između predsjednika Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića, člana državnog Predsjedništva i pretendenta ma mjesto koje je imao njegov otac Alija. Drugi korak je poduzet u Domu naroda: blokadom smjene Vlade zaustavljena je i očekivana smjena SDA-ovih kadrova u javnim preduzećima, koja od uspostave višestranačja u BiH-u služe i kao partijske kase i kao isturena komandna mjesta upravo SDA.

Bošnjačke stranke u Federaciji zapravo se kockaju, ali tako da svi znaju koje karte imaju protivnici. SDP i SBB na svaki način pokušavaju SDA prikazati kao udruženu zločinačku organizaciju, a SDA njih kao izdajnike bošnjačkih interesa, čime sebi otvara prostor tamo gdje je i počela i gdje je, kao prva nacionalna stranka većinskog naroda, krajnje uslovno rečeno, najuspješnija: u zoni straha od vječite prijetnje od podjele BiH-a. To što je ista ta Bosna i Hercegovina suštinski podijeljena na tri politička društva i tri etnički čista područja, činjenica je koja se kontinuirano ignorira.

Politički sistem u Federaciji i način njegova funkcioniranja nikada nisu bili pretjerano smisleni, a posljednjim manevrom SDA doveden je do granice karikaturalnosti. Sa izvršnom vlasti bez ovlasti i zakonodavnom u kojoj je volja većine – i matematičke i, recimo tako, etnički zadovoljavajuće – neprovediva, FBiH se održava po automatizmu, dok je njen maksimum upravo to: samo da postoji.