Željko Vukičević Zhel: Stranac u svojoj zemlji

Kada je sredinom 1990-ih Željko Vukičević Zhel objavio debi-album, publika i kritika ostali su u čudu – zvučao je kao neki stranac zalutao na Balkan. Mediji su ga ignorirali, a publika uzaludno čekala koncert u Zagrebu. Nekoliko godina kasnije, s albumom “Ponte Rosso” to se donekle promijenilo. Za svoj redateljski prvijenac, spot za pjesmu “Sarcophagus”, Zhel je 1999. dobio nagradu Oktavijan. U svom radu težište stavlja na odnos zvuka i slike. Dulje od desetljeća živi u Londonu, gdje je lani pokrenuo Screamstation Fest, kojem su se odazvala 23 umjetnika iz cijelog svijeta. Za Hrvatsku, Zhel kao umjetnik i dalje ne postoji.

Stajao sam po strani

Vaš prvi album “Northern Eye, Southern Blood, Western Bullet, Eastern God” nije izazvao pretjerano zanimanje diskografa i medija, premda ste njime pomeli sve na tadašnjoj kantautorskoj sceni?

Bio sam zadovoljan time da je materijal dobro primila publika, pa se nisam previše žalio. No s vremenske distance, rekao bih da je onodobna atmosfera bila zasićena pseudodomoljubnim pop-trešom, danceom i sličnim zabavnjacima patrijarhalnog tipa. Bilo je to doba sveopće tajkunizacije Hrvatske, a kultura reflektira društvene procese. U Istri se događala slična priča, s tom razlikom što se ondje snažio lokalni identitet; koncept autohtonosti postao je sveta krava. Kako se ni intelektualno ni estetski nisam prepoznavao u tome, stajao sam po strani i gledao neku drugu točku na zidu. Srećom, prilazili su mi ljudi  bliskih afiniteta: postojale su oaze poput Art & Music festivala, pa nekoliko mjesta u Puli… Uz nekoliko časnih iznimaka, kritičari su to smatrali stranim materijalom, što je bilo pohvalno, ali i svojevrsni hendikep.

Mnogi su kritičari “Ponte Rosso” proglasili albumom godine, no mediji su opet ostali gluhi, pa i kada ste osvojili Oktavijana za najbolji videospot, odnosno kratki film “How to Make a Video Blockbuster” u produkciji Histria filma i Carnival Tunesa. Jeste li se i zbog toga odlučili preseliti u London?

Djelomično. Dancing Bear mi je 1997. ponudio ugovor, ali se nismo mogli dogovoriti gdje ćemo materijal snimati: nudili su snimanje u studiju Radija Pule, no to nisam mogao prihvatiti jer sam znao da će “Ponte Rosso” biti složen i da ga treba raditi u fazama. Bilo mi je iskreno žao što do te suradnje nije došlo. Možda je bitno spomenuti da se sve to događalo u vrijeme kada se sustav društvenih vrijednosti mijenja idealizam je ubrzano kopnio zbog višegodišnjeg ekonomsko-političkog drila, kroničnog straha i iščekivanja bolje budućnosti koja nikako da dođe – stalno se govori o tržišnoj utakmici, ali ona de facto ne postoji. Primjerice, u Croatia Recordsu mi 1997. kažu da je naklada mog prvog albuma veća od naklade više od polovice njihovih izvođača – neki nisu prodali ni 50 CD-ova, a svaki su dan bili na TV-u! Drugim riječima, od poreznog novca građana neki su sebi radili besplatan brending. Takva su bila pravila. Posljedica toga bila je izopačena estetika pojedinaca, teško je u tom trenutku bilo biti suptilan za spektar između bijele i crne. Da sam ostao, možda ne bih mogao izbjeći zamku da postanem jeftini pamfletist, trubadur ili slično. To je, vidim, postao unosan posao. Dodjelu Oktavijana nisam dočekao u Hrvatskoj, četiri mjeseca nakon izlaska albuma već sam bio u avionu. Otišao sam jer sam se počeo osjećati kao stranac koji je obišao sve spomenike, plaže i ostao bez novca, a netko mudar je rekao da je bolje biti stranac u tuđoj nego u svojoj zemlji.

Deset godina kasnije, u vlastitom izdanju objavljujete odličan album “Silver Service”, ponovno nezapažen u Hrvatskoj, no kako je prošao u Velikoj Britaniji?

Zadovoljan sam: skinuo ga je određen broj ljudi, ne samo iz Britanije nego i šire. Album je zaokružio jedno razdoblje mog rada u Londonu i Cambridgeu, kada sam kao studijski autor imao ugovor sa Zenith Publishing LTD-om i kada mi je, nakon nekoliko godina rada za druge autore, ponuđeno snimanje vlastitog albuma. Isproducirano je šest pjesama, no album nije objavljen jer je došlo do jedne velike pravne zbrke. No izašao je singl “Baby Lizard Stew” (Zenith Cafe, 2003), jedan crtić koji se vrtio na Nickelodeonu i nekim drugim televizijama, za koji sam napravio muziku i režiju. Isto tako, surađivao sam s ljudima s kojima sam to oduvijek htio, neki od njih su radili i s mojim glazbenim uzorima, poput autora Russella Millsa, pa producenta Kita Woolvena s kojim sam snimio jedan dio materijala “Happyend in the Lubberland” i, na kraju, Stevea Busha, koji mi je početkom 2004. producirao pet pjesama. “Silver Service” se na neki način naslanja na taj period u kojem, nadam se iskreno, govorim o problemima čovjeka koji traži svoj novi centar, kako na psihološkoj tako i na onoj svakodnevnoj razini.

Međuigra zvuka i slike

Sve to vrijeme bavili ste se i videom odnosno filmom. Štoviše, sudjelovali ste na nizu festivala i osvojili nagrade, čak ste dospjeli do finalne selekcije The European Independent Film Festivala. Je li vaša ljubav prema filmu nastala tijekom rada na spotu “Sarcophagus”?

Mislim da je nastala još 1988., kada sam nakon ljetne šljake otišao u Trst i kupio multikanalni kazetofon. Već sam se tada počeo udaljavati od koncepta jednog kanala komunikacije, čak i doslovno. Jedna od zanimljivih stvari bila mi je snimiti gitaru na jedan kanal i onda s mikrofonom sjediti ispred televizora i snimati dijelove filma koji bi tada išao na TV-u. Onako, real time. Sjećam se jedne pjesme koju sam nazvao “Shoot Me”, u kojoj je korišten razgovor Adama Baldwina i Mathewa Modinea iz Kubrickova “Full Metal Jacketa”. To još imam negdje, pa ću možda to i dići na server kao neki download jednoga dana. Nakon toga sam snimao dosta takvih stvari, ali to je negdje po kazetama. Prvi praktični početak bio je 1996. Lokalna televizija TV Nova još je bila u probnoj fazi, pa mi se otvorila mogućnost video-režije za pjesmu “It’s Going To Get You”. Bilo je to pomalo pretenciozan rad, ali sam tada bio siguran ne samo da me to interesira, već da mogu ideju brzo i relativno uspješno materijalizirati. Koga zanima, može dobiti kakav-takav uvid u moje radove na mojoj web-stranici www.zhel.net

Što vas to toliko privlači filmskoj umjetnosti, dok se istovremeno ne želite odreći glazbe?

Suvremeni način komunikacije, prije svega. Odnosi između medija. Novi jezici. Sve to. Mislim da nije dobro biti rob jednog alata ili koncepta, već samog progresa. To me interesira antropološki gledano. Smatram da autor mora biti otvoren primijetiti, ali i prihvatiti novi izraz koji može proizaći iz njegovog istraživanja. Treba biti fleksibilan i znatiželjan i ne bojati se ili sramiti svojih emocija. U tom smislu, međuigra zvuka i slike kod audiovizualnih medija otvara bezbroj mogućnosti. No treba pokušavati tražiti nove strukture. Ono što sam tada htio reći za pjesmu kao ritmičku podlogu bio je početak neke osobne evolucije na tom polju. Mislio sam da slika ne smije biti rob pjesme, a ni obrnuto. Zvuk (npr. u filmu) ne smije služiti kao nadomjestak nečega što redatelj nije uspio napraviti filmskim jezikom. Zvuk nije zakrpa. Nažalost, on se u odnosu na sliku prečesto koristi kao nekakav pridjev imenici. To nije pogreška, već neiskorištavanje kapaciteta tog kanala komunikacije. Nisam toliko zaljubljen u filmsku umjetnost koliko u audiovizualnu komunikaciju uopće. Film će, čini mi se, ionako postepeno gubiti primat. On je samo jedna temporalna forma. Počet će se stapati s ostalim audiovizualnim medijima koje danas svi živimo. Do socijalnih mreža koje će biti sve više interaktivne i dostupnije.

Krajem prošle godine u Londonu ste pokrenuli Screamstation Fest kao svojevrsnu platformu za vaše istomišljenike iz cijelog svijeta koji istražuju odnos zvuka i slike. Koja je bila ideja festivala?

To je na neki način povezano s istraživanjem koje u sklopu doktorata na polju filmske teorije trenutno radim na Anglia Ruskin univerzitetu u Cambridgeu. Činilo mi se interesantnim prebaciti fokus s konceptualnog na pitanja formalnih atributa filmskog medija. Drugim riječima, samog načina na koji zvuk manipulira slikom i slika zvukom. Stoga sam htio istražiti u kojoj mjeri danas autori o tome vode računa na svjesnoj razini i to me vodilo do same selekcije autora tj. njihovih radova.

Paraziti i parazitoidi

Odazvali su vam se autori iz cijelog svijeta i prikazali ste 23 filma iz područja umjetnosti, filma, medija, popularne kulture i filozofije, među kojima je bilo i izuzetno cijenjenih autora, poput Candice Breitz i Malcolma Le Gricea. Jeste li zadovoljni prvim izdanjem Screamstation Festa?

Jako sam zadovoljan. Sa spomenutim autorima ubrzo sam uspostavio komunikaciju i bilo mi je drago da im se dopala ideja koju su odlučili podržati radom i ostalim materijalima. Neki autori su prisustvovali projekcijama. Platforma festivala jednim će dijelom biti nastavljena preko interneta – streamovi, razgovori i sl. i onda se u studenome 2013. nastavlja dalje. Moguće je da će ovaj put trajati dva dana, uz neke workshopove i jedan do dva seminara. Iskoristio bih stoga ovu priliku i pozvao zainteresirane iz Hrvatske i šire da mi se pridruže na www.facebook.com/screamstation.fest te da me slobodno kontaktiraju ukoliko imaju neke radove koji bi mogli biti zanimljivi. Pritom ne mislim samo na jedan izričaj – film, već i na video-art, multimediju, instalacije i sl.

Cijelo to vrijeme za Hrvatsku kao da ne postojite, kao da ste umjetnik kojeg nema. Ipak, hoćemo li ovdje moći vidjeti nešto od vaših filmskih radova nastalih u proteklih 13 godina i hoćete li ovdje održati koji koncert?

Istina, ovdje ne postojim, ali usudio bih se reći da to nije samo moja krivnja. Naime, 2011. poslao sam prijavu za video-instalaciju “Patronising Ideas, Lessons and Afternoon Games”, koja je prošla na natječaju Galerije SC-a i trebala je biti postavljena u Teatru &TD, ali sam, nakon što sam nekoliko puta pokušao bezuspješno uspostaviti kontakt s nadležnima, odlučio vlastito vrijeme ipak pametnije utrošiti. Vjerujem da vam ne trebam posebno naglašavati probleme s birokracijom u Hrvatskoj, susrećete se s time svaki dan. Svi smo bitni u jednoj zajednici ako pridonosimo njezinom razvoju, no biologija nas uči razlikovati parazite i parazitoide. Ovima drugima nije stalo da nositelj, kojeg nastanjuju i od kojeg se hrane, preživi. Protiv toga se moramo svi zajedno boriti.