Društveni model odvojen od odnosa moći

Polako postaje jasno zašto HDZ trenutno nije ozbiljnija prijetnja vladajućoj, tzv. lijevo-centrističkoj Kukuriku koaliciji, iako je izostanak opipljivih rezultata najčešća ocjena njihove vladavine. I ne samo to. Ta on ne vrši ni ulogu ozbiljne parlamentarne opozicije vladajućima. Razloge treba tražiti u – ponajviše zbog ekonomske krize – pomaknutom središtu političkog života. Rječnikom koji nitko u političkom i medijskom mainstreamu ne upotrebljava, možemo zaključiti kako su se stvari pomakle s nacionalne na klasnu problematiku. To naravno ne znači da je demagogija ili stvarnost nacionalnog interesa iscrpila svu svoju privlačnost. Još će se naći onih koji će pustiti suzu za poetskim domaćim bregima, koji se sada upisuju u prozni inventar evropskog nekretninskog sustava. No središte raspravljanja u dirigiranoj javnosti sada zauzima nova demagogija – ona socijalna. Koja bi htjela istodobno i stisnut’ i prdnut’.

Stvari bi se u određenjima mogle dodatno zakomplicirati jer je polje socijalne demagogije nekada, u zapadnoj Evropi više negoli u nas, tradicionalno bilo ono desnog populizma. Tako je bilo dok se i socijalna demokracija nije djelomično prebacila na njega. Isto vrijedi za neke od većih sindikata posvuda. U međuvremenu, kriza na zapadu produbila je antipolitički otpor spram svih “velikih priča”, konzervativizma i socijalizma podjednako. Za razliku od toga, u nas se ono što se još uvijek naziva socijalnom demokracijom i klasičnim sindikalizmom, u nekoj vrsti povratka u 1980-e, na vrijeme prije traume prevrata, sada najbolje služi društvenim strahovima. Na djelu je – a bit će još više, s daljim zaoštravanjem okolnosti u evropski “integriranom” društvu – neka vrsta kontrareketa kao novog reketa. To znači da umjesto ucjena nad svima identitetski drugačijima, koje su desetljećima provodili mračni desničari, hegemoniju sada preuzima naoko prosvijećena, lokalna – kao dio svjetske – elita. Ona će svoje neoliberalne “reforme” bez alternative osnaživati pitanjem-ucjenom želimo li umjesto toga povratak u postfašistički kaos. Čega je sadašnje stanje u HDZ-u i njegovim satelitima uvjerljiva slika. Ili još bolje, hoćemo li povratak u “totalitarizam”, što će biti formula otklanjanja svakog pravog radikalizma, koji se nađe na putu neoliberalnom ekstremizmu.

Manje apstraktno, mogli bismo reći da se ovdašnja vlast ponaša poput nekih svojih kolega nordijskih socijaldemokrata koji, sjećajući se, svjesno ili nesvjesno, boljih vremena, minoriziraju opasnosti od raspada tzv. socijalne države, kako o tome piše nedavni zagrebački i beogradski gost, norveški sindikalni savjetnik Asbjorn Wahl. Na logičan upit, koji im valjda baš zato nitko ne postavlja, je li Hrvatska još uvijek socijalna država, većina bi SDP-ovaca odgovorila da jest, samo su, eto, zbog ekonomske krize neke tekovine tog poželjnog projekta privremeno suspendirane. Koliko bi među njima bilo iskrenih a koliko pametnih, teško je procijeniti. No ne treba zaboraviti da snaga ideologije uvijek zahvaća i same ideologe, koji upornim prakticiranjem barem djelomično moraju i sami povjerovati u svoje izmišljotine.

Ono što vlast poput Milanovićeve i sindikati poput Ribićevog NE ČINE, ma koliko se sukobljenima u svojim demagogijama inače predstavljali (časteći se međusobno epitetima nerazumnika i marksista?!), jest otvaranje diskusije o pomacima u odnosima moći među grupama, slojevima i klasama u našem “integriranom” društvu. Taj nehistorijski pristup, koji ili ne želi vidjeti ili nas odvraća od viđenja trijumfalnog nastupanja globalnih vladajućih klasa, pokušava u potpunosti odvojiti postojeći društveni model od fundamentalnih vladajućih ekonomskih i društvenih odnosa moći. Zato se analiza problematike, koju genijalno sažima naslov jednog starog rada švedskog marksista Görana Therborna “Što vladajuća klasa čini kad vlada?”, izgubila s horizonta ogorčene borbe za i protiv socijalne države. Da to postane mogućim trebalo je najprije oslabiti radnički pokret, na jedan način na istoku, na drugi na zapadu Evrope. U nas je to tragična priča o oduzimanju legitimiteta svim pozitivnim dosezima zadnje radničke vlasti, kao navodno protunarodne i to u ime – koje li povijesne ironije – širenja slobode pojedinca.

Za jednu vrstu vladajućeg vulgarnog liberalizma osobne slobode i kolektivna sigurnost međusobno su suprotstavljeni. Za njih je individuum suprotstavljen kolektivu, a sloboda jednakosti. Ono što ostaje skrivenim jest kako takvoj ideologiji ne smeta enormna koncentracija moći u rukama sve manjih grupa pojedinaca iz kapitalističke klase i onih koji je opslužuju, a smeta ili čak predstavlja prijetnju slobodi organiziranje i kolektivna borba radnika, koji se suprotstavljaju toj koncentraciji moći. Zato je umjesto ahistorijske spekulacije pridonosi li današnjem kapitalizmu više najamni rad radnika, upravljanje menadžera ili puko postojanje vlasnika kapitala, dovoljno pogledati ne samo “tko je sagradio Tebu i njenih sedam dveri”, kako to kaže Bertolt Brecht u pjesmi “Pitanja radnika koji čita”, nego i što je u proteklom stoljeću više doprinijelo individualnoj slobodi najvećeg broja ljudi, ako ne kolektivne borbe radničkog pokreta. Nisu li, pita se u uvodu svoje knjige o usponu i padu države blagostanja spomenuti Wahl, poput političkih, kulturnih i drugih formi opresije i siromaštvo, bijeda i neimaština također suprotnosti slobodi? I nije li zadaća radničkog pokreta, ako se uopće uspije oporaviti, da se bori na oba ta fronta?

Moderni neoliberali uvjeravaju nas da ih ne zanimaju pogledi na svijet, već da se trebamo pragmatički usredotočiti na efikasnost mački koje love miševe, na tzv. ekonomsku racionalnost. A pod tu racionalnost prodaju nam potrebu za urušavanjem financiranja javnog sektora, potrebu za štednjom na javnoj brizi za djecu, starije osobe, štednjom u zdravstvenom i obrazovnom sustavu, u javnom prijevozu, društvenoj prehrani itd. i sl. Kao da je problem na strani “rastrošnosti” civilizacijskih standarda koji polako bivaju uskraćeni pauperiziranoj većini. U zagovaranju povećane kompeticije unutar društva i među društvima, više tržišta, a manje poreza, smanjenju javnog sektora i povećanju nejednakosti u prihodima građana, potura se nerazriješeno osnovno proturječje. Da bi se siromašne motiviralo na uključenje u takvo darvinističko društvo, mora ih se još više osiromašiti. Da bi se motiviralo bogate, mora se još više ugoditi njihovoj volji za bogaćenjem. Takvo viđenje i postupanje s osnovnim društvenim suprotnostima, na način dijalektike smrznute u korist ionako vladajućeg trenda, uz skrivanje odnosa moći u društvenom modelu, neće proći i već ne prolazi bez otpora većine. Pitanje je samo kakve će organizacione i sadržajne oblike naš otpor zadobiti.