Duško Ljuština: Glumci me nisu dali 1991., ne daju me ni danas

Duško Ljuština ponovno je na četiri godine izabran za ravnatelja Satiričkoga kazališta “Kerempuh”, što je izazvalo nemalo komentara. O tome, o razlozima reizbora, ali i o drugim temama iz kulture i javnog života razgovaramo s novim/starim direktorom.

Kako komentirate rad Ministarstva kulture u proteklih godinu dana?

Surađivao sam ranije, u Gradu, sa sadašnjom ministricom i njezinim suradnicima. Andrea Zlatar Violić bila je članica Poglavarstva, Vladimir Stojsavljević pročelnik Gradskog ureda za kulturu, Berislav Šipuš direktor Zagrebačke filharmonije. Dakle, Ministarstvo kulture vode ljudi koji su ranije vodili kulturu Grada Zagreba i riječ je o jednoj kompetentnoj ekipi. Bez obzira na naše eventualne nesuglasice, pa čak i sporenje oko produženja mog mandata, čini mi se da je prerano ovog časa ocijeniti čelne ljude Ministarstva. Ono radi u teškim uvjetima za jednu zemlju, kad nema novca, kad su problemi golemi i kad je ogroman broj ljudi na ivici siromaštva. U tom je kontekstu vrlo teško govoriti o nekim ozbiljnim pomacima u kulturnoj politici. Tako da bi za neku ozbiljniju ocjenu njihova rada ipak bilo neophodno pričekati barem pola mandata. Jedino što imam jest prijateljski savjet Ministarstvu: neka mnogo manje energije troše na kadroviranje, a više na realizaciju ozbiljne kulturne politike. Uz to, mislim da je neophodna tješnja suradnja među svima nama. Nije dobro da kulturne radnike s Ministarstvom kulture spaja predsjednik države, kao što se to dogodilo 23. veljače, kad je kod predsjednika bio organiziran okrugli stol na temu suradnje gradova u kontekstu Evropske unije.

Nisam za penziju

Međutim, ministrica ne pozdravlja vaš reizbor?

Ministrica kaže da sam već trebao biti u penziji. Ali ja još nemam 65 godina, do njih mi nedostaje gotovo devet mjeseci, prema tome ni u kojem slučaju nisam trebao biti umirovljen. Drugo, članak 104. Zakona o radu vrlo je precizan. Kad napuni 65 godina i 15 godina staža, radnik ide u mirovinu, osim ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore. Obavio sam razgovore sa svojim poslodavcem, koji je rekao da treba moje usluge za još jedan mandat, javio sam se na natječaj i prošao. Prema televizijskom izvještaju, bilo je to jednoglasno, a po drugim informacijama, samo je jedna gospođa s Kregarove liste bila suzdržana ili protiv.

Prema tome, čak ni HNS u Skupštini grada nije bio protiv. Prigovor da sam prepreka mlađim ljudima ne stoji. Naime, ako je poslodavac ocijenio da treba neke ljude koji iza sebe imaju rezultate, onda takve ljude ne treba tjerati. Imamo dosta primjera da su na čelu institucija iskusni ljudi. Recimo, to je slučaj s mojim prijateljem Antunom Vujićem u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža”. Uostalom, i premijer je neki dan govorio da se ljudi ne tjeraju u penziju ako su u snazi i žele raditi. Još jedna stvar. Sve ijedan radnik u Kazalištu “Kerempuh” potpisao je da želi mene kao svoga ravnatelja, uključujući i Tarika Filipovića koji je to potpisao u bolnici. To je jedinstven slučaj u našoj kulturnoj praksi, koji može dobro doći i Ministarstvu kulture.

Član ste Kazališnog vijeća HNK-a. Zašto je u toj kući došlo do blokade u izboru intendanta?

To je pitanje za one koji imenuju intendanta. Količina gadosti koja je o meni napisana zbog Vijeća HNK-a je strahobalna. Treba razmotriti da nepoćudne glasače počnemo ozbiljno kažnjavati. Osim toga, odluka Vijeća nije obvezujuća, i ministrica i gradonačelnik mogu napraviti što god hoće po tom pitanju. Mogu svašta, ali nije mi jasno zašto o tome svi pitaju mene.

Dug u ZeKaeM-u

Kad smo već kod vaše dugogodišnje funkcije, Slobodan Šnajder vas naziva “vječnim ravnateljem”?

Šnajder je apsolutni genije, a ujedno i jedno veliko dijete. On je najveći dramski narcis koji hoda kuglom zemaljskom, to je citat Vjerana Zuppe. Dakle, tvrdi da sam samome sebi dodijelio Nagradu grada Zagreba. To je nemoguće, nitko samome sebi ne može dodijeliti nagradu. Nesretni Šnajder ne zna da sam tu nagradu dobio dvaput – prvi put 1988., za kulturni program na Univerzijadi, tj. za otvaranje i zatvaranje te manifestacije u Maksimiru. Drugo što je napisao jest da je Vitomira Lončar zbog mene završila u bolnici; zbog tužbe sigurno nije otišla u bolnicu! Što se tiče “prijatelja” Šnajdera, podsjetit ću da je on došao za ravnatelja Zagrebačkoga kazališta mladih 2001. godine. Tadašnji zamjenik pročelnika bio sam ja, a pročelnik Dragutin Palašek. Da sam tada o njemu odlučivao na način kako on danas piše o meni, bio bih ga odbio. Ne bih htio da bude direktor da sam o njemu imao tako loše mišljenje. Otišao je s direktorskog mjesta 2004., kad je članica Poglavarstva bila današnja ministrica, a pročelnik Vladimir Stojsavljević. Osim toga, ostavio je ZeKaeM s dugom i u četiri godine svog rukovođenja izveo tri svoja komada! Kako to da ga druga kazališta u to vrijeme nisu igrala?

Pa zato jer je tema njegovih komada tada bila društveno visokorizična.

Ne znam po čemu, ali mislim da ravnatelj ipak ne može u kazalištu kojim ravna igrati vlastite komade. Osim toga, u jednom periodu, po izjavama rukovodstva ZeKaeM-a, nije dolazio na posao a primao je plaću, istovremeno pišući o radnicama Kamenskoga. Ne može se primati plaća za nerad, to ne može ni Krleža.

Ipak je on veliki dramski pisac.

Uvijek ću štovati Šnajdera kao kazališnog pisca, no kao čovjek vrlo je upitan. Rukovođenje kazalištem je ozbiljan posao. Ne može se cijeloj zemlji držati lekcija, a primati pare na leđima sirotinje i to gotovo devet godina. To je licemjerje koje nema granica.

“Plavi pakao” nosio sam na leđima

Koji je vaš komentar sukoba s Crkvom oko plakata za “Fine mrtve djevojke”?

O tom je plakatu sve već rečeno i ja neću dodavati svoj dio. Kako sam se ponio u situaciji pritiska, govori i događaj iz devedesetih, kad je s najvišeg državnog mjesta, na redovnoj tiskovnoj konferenciji, kazano da naša predstava “Dobrodošli u plavi pakao” destabilizira državu. No predstava je ostala na repertoaru i odigrana je 89 puta. Nosio sam je na svojim leđima i riskirao, pa neka onda tako svatko čini za sebe.

Što će biti najvažnije u vašemu novom mandatu?

Jedan od najvažnijih razloga zašto sam se javio i natjecao za novi mandat jest to što smatram da svaki posao treba na neki način zaokružiti. Sljedeće godine proslavit ćemo 50 godina Satiričkoga kazališta “Kerempuh”; tom ćemo prilikom, a sve će se zbivati 25. ožujka 2014., izdati monografiju. Šef cijeloga tog projekta je Hrvoje Ivanković. Ići će i četiri udarne predstave – najprije “Play Hadžić”, kolaž iz njegovih najboljih komada, što je način da se zahvalimo i odužimo Fadilu. Također, odigrat ćemo i “Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja” Ive Brešana. Jer kakva bi to bila obljetnica “Kerempuha” bez Brešana? Igrat ćemo “Bubu u uhu” Georgesa Feydeaua, svjetskog komediografa, te Duška Kovačevića i njegove “Maratonce koji trče počasni krug”. Naravno, ostaju Dani satire i Noćna scena, na kojoj ćemo i dalje njegovati ljubav Krleže i Ante Tomića.

Kočićeva “Jazavca pred sudom” nećete igrati?

Nismo ga planirali igrati. Cijenu za njega vrlo smo skupo platili i na te se rane nećemo vraćati. Igrali smo ga ranije, sa Sabrijom Biserom u glavnoj ulozi.

Dosta mi je politike

Prigovaraju vam jer ste svojedobno trošili gradski novac na Teatar Ulysses?

U ovoj je zemlji sve problem. Kazalište na Brijunima osnovao je Rade Šerbedžija. Nisam bio u ekipi koja ga je osnovala, u njoj je bio i pokojni Borislav Vujčić. Prve godine producentica je bila Tanja Aćimović, danas profesorica na Akademiji dramske umjetnosti, mlada, pametna i sposobna žena. Ipak, završili su u dosta velikim dugovima. Gradski ured, kojem sam bio zamjenik pročelnika, dao im je sto tisuća kuna. Galama oko tih para bila je tolika da je ispalo da ćemo svi skupa propasti kao zemlja samo zato jer smo te pare dali za Radu Šerbedžiju. Prošlo je i to vrijeme, pa me Rade zamolio da im se u svoje slobodno vrijeme priključim ljeti, da razvijemo suradnju. Danas, kad svi govorimo o međuregionalnoj suradnji, o suradnji država u regiji, zaboravlja se da je to kazalište međuregionalno surađivalo od samog početka. Bilo kako bilo, mislim da je to jedan fantastičan kazališni projekt, s isto tako odličnim predstavama i publikom kakvu bi poželio bilo koji drugi hrvatski festival. To je temelj jednoga ozbiljnoga kulturnog turizma, jer je na tim predstavama svake večeri gotovo 30 posto stranaca, s obzirom na to da se igraju svjetski komadi.

Na kraju, još nekoliko pitanja o politici…

O politici ne bih htio ništa govoriti. Ako nastavimo živjeti u normalnim vremenima, ja sam svoju političku karijeru završio. Davne 1991. vlast me tjerala iz “Kerempuha”, nisu me dali glumci. Ni danas me glumci ne daju. Gradski ministar obrazovanja, kulture i športa postao sam 2005. na prijedlog Milana Bandića; za moju malenkost – dosta.