Habemus papak!

Odmah ću reći da mi je način na koji su tri hrvatske televizije prenosile izbor novog pape izvukao na usta nekoliko sočnih, čak djelomično i, otvoreno ću priznati, nekršćanskih psovki. Nekako sam izdržao udvorički i pekmezasti ton tih prijenosa, jer se ništa drugo nije ni očekivalo, ali me dotuklo što je on išao u kombinaciji s golemom, nepreglednom minutažom. Pa ovi misle da je papa Franjo izabran samo Hrvatskoj i Hrvatima, proključalo je u meni, i odlučio sam sutradan usporediti kako to rade Slovenci. Razlika je golema. U središnjem dnevniku Hrvatske televizije prvi dan Bergoglija na papinskoj dužnosti uzeo je punih dvadeset i pet minuta, a u preostalih pet ugurano je sve što se tog dana dogodilo u zemlji i svijetu, čega nije bilo malo. Na Slovenskoj su televiziji pak na novog papu potrošili jedva pet-šest minuta, pa čak, o nebesa, nisu time ni otvorili dnevnik, nego im je važnije bilo kako stoje stvari s formiranjem nove slovenske vlade. Već čujem hrvatske turbokatolike kako sikću: Dabogda vam ta nova vlada trajala kraće od Janšine!

Ali polako, zašto bi se Slovenci toliko štrecali nad izborom novog pape?! Pa oni su odnose s Vatikanom uredili točno onako kako je trebalo da im osigura ovakvu finu relaksiranost. Prije svega, nisu s njim potpisali nikakve međudržavne ugovore iz kojih proizlazi niz obaveza, a da sve ne nabrajam, ostanimo samo na tome da u Sloveniji nema vjeronauka u državnim školama, nema katoličkih škola, katoličkih dječjih vrtića… Sve to u Hrvatskoj postoji, i to na državni trošak, a postoji i nešto još gore, jer je svemu ovome dodana i kronična mentalna ovisnost o Svetoj Stolici. Ona se osjeća kamo god se okreneš, a izvrsno je ilustrira reagiranje na sadašnju krizu, zbog koje je vjernik Janez Janša smanjio davanja Crkvi za dvadeset posto, a ateist Zoran Milanović još ih povećao, premda su ionako golema. Kada to vidiš, dođe ti da se smrzneš. Naime, ako su hrvatski ateisti na visokim položajima toliko snishodljivi prema papinstvu, što se drugo može očekivati od medija nego da plaze pred njim i zaglupljujući vjernike pseudoreligijskim trešom, uvlače ih u zajedničke crkvene i komercijalne vrše? Ali najgore tek slijedi. Što se onda drugo može očekivati od hrvatskog katoličkog klera nego da vjernike nastavi održavati u slijepom, poslušničkom idolopoklonstvu prema Vatikanu, iako sebi ostavlja pravo na drukčiji, osjetno izbirljiviji pristup.

Tu je Crkva u Hrvatskoj krajnje poučan slučaj. Ona je šampion u klecajućoj odanosti svemu što dolazi iz Vatikana, ali istodobno i šampion u tome da to onda selektivno primijeni, u skladu s onim što njoj odgovara. To se lijepo da vidjeti u proteklom polustoljetnom razdoblju nakon Drugog vatikanskog koncila (1962. – 1965.), koji je bio istinska prekretnica u životu Katoličke crkve. Donio joj je prijeko potrebno “podruštvljenje” liturgije (otada na nacionalnim jezicima) i, još važnije, “podanašnjenje” (aggiornamento) kroz približavanje drugim religijama, ateistima, skidanje anateme sa židova… No danas je od duha tog Koncila malo što ostalo, čemu je nesebični, maksimalni doprinos dala i hrvatska Katolička crkva. Ona je tobože zdušno prihvatila Koncil, osnovala je i neke institucije na njegovom tragu, ali je zapravo iz petnih žila radila na njegovom podrivanju i sabotiranju. Dovoljno o tome svjedoči da je tada pokrenut “Glas Koncila”, čije ime jasno govori što je trebao biti, ali je u međuvremenu pretvoren u ultraško nacionalističko, kada treba i ratnohuškačko glasilo.

Ukratko, kada je iz Vatikana dolazilo nešto prihvatljivo, Kaptol je to bojkotirao, a kada je dolazilo nešto napola prihvatljivo a napola neprihvatljivo, nepogrešivo je birao ovo drugo. Za to je najbolji primjer Karol Wojtyla, papa Ivan Pavao II. On je došao u Hrvatsku uoči ratnog raspleta 1995. godine s onom čuvenom metaforom o Savi koja se ulijeva u Dunav, čime je apelirao na izmirenje i bratstvo Hrvata i Srba. Ali to u ovdašnje potumplane katoličke uši ni milimetar nije ušlo. Itekako, međutim, jeste njegov konzervativizam u pitanjima spolnosti, rodne ravnopravnosti i rigidne unutarcrkvene strukture.

A Jorge Mario Bergoglio? Što će od njega uzeti naše katoličke mule? To je jasno. Oni će se odmah pomamiti za njegovim natražnjačkim stavovima o homoseksualcima, istospolnim zajednicama, položaju žene u Crkvi i društvu… novi papa tu im dođe kao sjajno pokriće za ono što već čine. A što je s njegovom navodnom socijalnom osjetljivošću, o kojoj su u samo nekoliko dana spjevane tolike ode oduševljenog odobravanja kao da se iz pustinje vratio u civilizaciju glavom Franjo Asiški? To je malo kompliciranije. Najprije, nije jasno ima li tu Bergoglio uopće ikakvih zasluga, jer se u gušenju latinskoameričke teologije oslobođenja, najautentičnijeg, promarksističkog katoličkog pokreta u korist siromašnih u 20. stoljeću, od Wojtyle i Ratzingera razlikovao samo po tome što su je oni otvoreno progonili, a on je bio za eliminaciju kroz kolegijalni dijalog. Dakle, malo direktnije rečeno, za gušenje svilenim gajtanom. Tako da od navodno velike socijalne skrupuloznosti novog pape zasad kao sigurno imamo samo paradni solidarizam u obliku plaćanja vlastitih hotelskih računa, odricanja od zlatnog križa, skupih cipela i tako to. Plus nešto brige za siromašne, ali opet samo u obliku karitativne milostinje, a ne i iskorjenjivanja socijalnih ili, ne daj Bože, klasnih uzroka siromaštva u svijetu. Malo, Sveti Oče, premalo, iako je sigurno da katolički glavešine u Hrvatskoj, navikli na luksuz koji je odavno prerastao u skandal, neće prihvatiti ni toliko.

Sažmimo na kraju ovu relaciju Vatikan – Kaptol na primjeru sve trojice posljednjih papa. Wojtylu je Vatikan izabrao kako bi preko tog poljskog antikomunista što izravnije sudjelovao u sahrani komunizma, što je Kaptol zdušno prihvatio, ali je u to ugradio i svoje granično fašističke planove. Ratzinger je izabran kako bi kao tvrdi katolik parirao rastućem islamizmu, što je Kaptol također prihvatio, ali uz korekciju da su njemu srpski pravoslavci ipak prioritetniji protivnik. Napokon, Bergoglio je doveden u Vatikan da se odgovori na rastuću pošast siromaštva u svijetu, ali u hrvatskom kleru već ima tumačenja (fra Emanuel Hoško) da kakvo vražje siromaštvo – novi papa mora jednom za svagda iskorijeniti marksističku i svu drugu radikalnu ljevicu. Dakle, ove naše, lako se čita između redaka, nimalo ne smeta što je Bergoglio sasvim solidno koegzistirao s argentinskom huntom, naprotiv, to mu je veliki plus. I zato mi od onog habemus papam (imamo papu) prikladnije izgleda – habemus papak!