Intrigator

Švicarska računica Željka Ivankovića

Za bankare kriva je žrtva

Nakon što je ministar Branko Grčić zastrašivao građane tužbama zbog stopiranja projekta na Srđu, urednik časopisa “Banka” izračunao je da bi banke zbog udruge Franak mogle izgubiti 18 milijardi kuna, koje će opet platiti građani

Protekli tjedan umnogome su obilježila dva ozbiljna upozorenja hrvatskoj javnosti, a mnogi bi to nazvali i prijetnjama, naime, isplaćivanjem golemih odšteta iz budžeta na račune određenih privatnih subjekata. Nisu to izravno vezane prijetnje, ali nisu ni posve lišene srodstva. O prvom slučaju pisali smo u prošlom izdanju ove rubrike; riječ je bila o ministru Branku Grčiću koji je prvo uzeo zastrašivati Dubrovčane masnom penalizacijom – navodno zakonski neizbježnom – u slučaju da potonji referendumom zaustave apartmanizaciju pod krinkom golferskog projekta na Srđu.

Spominjali su se pritom deseci milijuna eura, no Grčić se dan kasnije počeo javno izmotavati, ne mogavši na traženje medija navesti kakve su točno zakonske obligacije posrijedi, pa je poručio da uopće nije mislio na konkretan projekt nego, eto, čisto generalno i načelno… Drugi slučaj pak tiče se sudskog procesa koji udruga Franak vodi protiv banaka i koji se zasad razvija u korist organiziranih građana i oštećenih bankovnih klijenata. Kao što je i red kad su banke u pitanju, tu bi pretpostavljena odšteta u korist privatnika bila znatno veća: do 18 milijardi kuna.

Tako o direktnim i neizravnim efektima mogućeg sudskog obuzdavanja banaka i njihova kreditnog poslovanja svezanog uza švicarski franak, dakle, piše Željko Ivanković, direktor i urednik časopisa “Banka”. Pustimo sad činjenicu da je u pitanju medijska ispostava Zagrebačke banke i fokusirajmo se na Ivankovićeve teze. Koju milijardicu više ili manje, on izračunava minus koji će pretrpjeti banke i, posredno, o njima zavisne grane. Uspoređujući mehanizam gomilanja štete s cunamijem, navodi kako bi krajnjim žrtvama na poharanoj obali – uslijed nadoknade – ostali porezni obveznici.

Dva su glavna uporišta za takvu logiku; prvenstveno je na stvari uzimanje, zdravo za gotovo, pretpostavke da svijet ima biti uređen po mjeri bankovnog rezona. U globaliziranom okviru to izgleda tako da, kad se banke planetarno uruše, nujne vlade složno – uz rijetke izuzetke, poput islandskog – ukrcaju nebrojene milijarde u začas im reanimirani organizam. Iako mu to dođe na isto, u Hrvatskoj se najprije uz povelik novac saniralo domaći financijski sektor i onda ga se budzašto prodalo globalnim igračima. A nakon takvih pljački uvijek se nađu oni koji će gromoglasno inzistirati na svježe dotjeranim pravi(li)ma biznisa.

Zaista, tad biva logičnim zaključak da će svaku ozbiljniju štetu pričinjenu bankarskom sustavu, pa makar i zakonski utemeljenu, plaćati opet građani u čiju korist je postupio sud. Stoga je nužno raskrinkati i same te građane ili bar one koji su neposredno involvirani: korisnike stambenih i drugih kredita u francima… Njih Ivanković naziva nezrelima i neodgovornima i pita se zašto bismo svi mi zajedno – u katastrofičnoj mu projekciji – plaćali samo njihov grijeh. I pravo zbori, kad bi to sve bilo baš tako i nikako drukčije.

Postojeće ekonomsko uređenje, a posebno u tranzicijskim lovištima kao što je ovo dinaridsko – s kolonijalno selektiranim političarima i novinarima – uštimano je tako da nad glavom najširih slojeva stalno visi gruba tržišna prinuda u ovom ili onom vidu. Krediti u francima bili su nalik dampinški pojeftinjenim artiklima, za tolike koji su propustili – želeći barem naoko vlastiti stan – uzeti u obzir ukupni kontekst specifične bankovne podvale u kojoj sudjeluje i klijentelistički uzurpirana država. Previdjeti razmjere općedruštvenog sindroma u tome nije ništa doli suri cinizam, a svakako dosljedno svrstan uz jačeg.

Igor Lasić

Izvještaj

Ogromna se medijska frka digla nakon što je SDP zakasnio dva dana s predajom financijskog izvještaja za prošlu godinu, za koji su prekršaj Zakonom o financiranju političkih stranaka predviđene kazne u iznosima do pola milijuna kuna, ali i kazna obustave financiranja iz proračuna na tri mjeseca, što bi SDP-u uzelo oko pet milijuna kuna. Zbog ta dva dana zakašnjenja nastao je skandal toliko velik da smo na kraju u detalje doznali kako je došlo do propusta, doznali smo da se službenica stranačkog računovodstva nakon bolovanja zbog ugradnje stenta precijenila nastojeći sama dovršiti izvještaj, a da je poslovni direktor stranke odletio na godišnji. SDP se morao naročito ispričavati zbog laži da je o kašnjenju obavijestio nadležne institucije, pa smo doznali da je i tu došlo do zabune u stranci, jer su umjesto Državnoj reviziji svoju obavijest poslali nenadležnoj Fini. Zbog svega javnosti se morao ispričavati i šef stranke Zoran Milanović, čije je posrnuće pri skoku s oklopnjaka poslužilo kao nenamjerni spin da se mediji gladni senzacije okrenu drugoj priči.

Zanimljivo, kada je SDP nedavno objavio izvještaj za 2011. godinu, u kojem je stajalo da još uvijek otplaćuje kredite za predsjedničku kampanju Ive Josipovića, koji su mu dospjeli dugo nakon predsjedničkih izbora, doznalo se da je Josipović svoj završni financijski izvještaj predao s čak dvije godine zakašnjenja. O tom su kašnjenju pisale samo “Novosti”. Prošlo je mjesec i pol dana, a mediji gladni senzacije o tome još nisu podnijeli izvještaj nadležnoj javnosti. I nikome ništa.

Nikola Bajto

Kratko & jasno

Branko Caratan, politički analitičar

Korak naprijed

Odnosi Hrvatske i Srbije se poboljšavaju, uz dogovor o konkretnim koracima. Pritom je veoma važno da se vanjska politika ne koristi kao oruđe na unutrašnjopolitičkoj sceni

Kakve su poruke susreta srpskog ministra vanjskih poslova Ivana Mrkića s hrvatskim vrhom?

Moglo bi se zaključiti da se odnosi Hrvatske i Srbije poboljšavaju uz dogovor o konkretnim koracima, kao što je zajednička komisija koja će koordinirati djelovanje eksperata na pojedinačnim pitanjima, što je značajan korak naprijed. Važno je da se ne razgovara samo o pitanjima iz prošlosti, nego i o pitanjima sutrašnjice, na primjer o ekonomskim odnosima nakon ulaska Hrvatske u EU. Sve skupa daje naslutiti da se odnosi pozitivno razvijaju. Kada se radi o hrvatsko-srpskim odnosima, veoma je važno i da se vanjska politika ne koristi kao oruđe na unutrašnjopolitičkoj sceni.

Može li se uskoro očekivati i susret dvaju predsjednika?

Može, pod pretpostavkom da se usput ne prave pogrešni verbalni koraci.

Mnogi ističu da je posjet Zorana Milanovića Beogradu bio prekretnica u odnosima. Je li on trebao i ranije otići?

Teško je to reći, no dobro je da je otišao jer zbog nekih izjava, zna se već kojih, izmjena posjeta na nivou predsjednika država nije bila izgledna, pa je bilo dobro da se na političkom i radnom planu odnosi nastavljaju. Važno je da izjave koje su pale iz unutrašnjopolitičkih razloga nisu zaustavile proces normalizacije na svim ostalim razinama.

Može li nogometni susret 22. marta biti iskušenje za nastavak procesa?

Naravno da može, ali kako neće biti gostujućih navijača, rizici nisu previše veliki. Vidjet ćemo kakav će biti karakter verbalnih ispada domaćih navijača, naravno, bilo bi bolje da toga ne bude. Ako i bude, mislim da to neće predstavljati ozbiljnu prepreku daljnjem razvoju odnosa jer oni ne zavise od te vrste ljudi.

Ohrabruje li to što su se za “hladnog mira” kulturni, privredni i turistički odnosi odvijali bez smetnji?

I košarka se igrala normalno. Odnosi, naravno, mogu ići nezavisno od političkog zatopljenja. Ono je nastupilo, ali može zasmetati ako netko s vrha države daje radikalne nacionalističke izjave. Bitno je što postoji progres, a i Beograd i Zagreb mogu biti zadovoljni što nije bilo ozbiljnih incidenata na štetu građana obiju strana.

Nenad Jovanović

Župa Presvetog Trojstva otvorila crkveni birc

Gledaš jednog – vidiš tri

Nekoliko stepenica ispod župnog ureda u naselju Prečko čeka raskošan šank, a u podrumu je i cjenik. Pa ne baš pravi cjenik – prekršten je u papir pod nazivom “Doprinosi za pića”, koja su puno jeftinija od onih u kafićima s fiskalnim blagajnama

Da vrijeme korizme ne mora uvijek i svuda biti tako posno i dosadno dokazala je poduzetna Župa Presvetog Trojstva u zagrebačkom naselju Prečko otvorivši crkveni kafić enigmatsko-šaljivog imena “Gledaš jednog – vidiš tri”. Ukoliko nakon mise, u ove korizmene dane, obuzeti svetošću i pokajanjem prezrete obližnje zadimljene pajzlove na Tržnici Prečko, no unatoč tomu, u trenu slabosti i nagnuća ovozemaljskom, poželite okrepu u vidu čašice pića, moći ćete to obaviti na posve Bogu ugodan način.

U podrumu župnog ureda tik uz crkvu najbolje se shvaća velika tajna Sv. Trojstva o kojoj su bezbrojni teolozi i filozofi razbijali glave, prolijevali tintu i zbog koje su gubili razum. Poslije propovjedi ovo je mjesto gdje se u tišini i svetom ozračju valja opustiti u župnim prostorijama za druženje “Gledaš jednog – vidiš tri”. Dakako, ovo nije asocijacija na neko nedajbože alkoholno haluciniranje u kojem uživalac u piću vidi trostruko. Radi se tu o duhovito, no jezgrovito i svima razumljivo izrečenoj biti problema Trojstva, što je ujedno i vješto izbjegavanje potencijalno opasnog termina – ugostiteljski objekt.

Nekoliko stepenica ispod župnog ureda čeka raskošan šank, a to je samo uvod za prostorije kafića s malenim klupicama kao separeima. Na šanku šarenilo čaša i flaša, a za one koji se žele uputiti u to koliko će koštati cuganje u crkvenom podrumu, stoji cjenik. Pa ne baš pravi cjenik. I on je čudom promijenio ime te je prekršten u papir pod nazivom “Doprinosi za pića (korizma 2013)”.

Za one koji žele popiti nešto čednije, nađe se sokova za osam i čajeva za sedam kuna, koliko stoji i capuccino. Oni pak koji žele utopiti pokajničke boli u nečem konkretnijem poput rakije, za žestoko će piće morati izdvojiti šest ili devet kuna, dok će ih pivo po posebnoj “korizmenoj akcijskoj cijeni” stajati samo devet kuna. A to je jeftinije nego u bilo kojem fiskaliziranom zagrebačkom kafiću. Dirljiva je ta briga za župljane, osiromašene općom ekonomskom katastrofom, koji zahvaljujući poduzetnom župniku mogu cugati bitno povoljnije. Vrhunac pobožne i dobročiniteljske djelatnosti, koja malo podsjeća na prohibicijske dane kada se pilo u ilegalnim podrumima, cijena je vina. Vino je, naime, gratis! Tako je i pravedno i pravilno, s obzirom na ulogu vina u religiji i liturgiji. Štoviše, besplatna je, bar tako piše na cjeniku “Doprinosi za pića”, i plešivička lozovača i žumberačka travarica.

Sve u svemu, za pozdraviti je ovu korizmenu inicijativu jedne od zagrebačkih župa. Jer ako već netko na tome malo i zaradi, neka zarade vrijedni i nadasve skromni pastiri naroda, a ne tamo neki Linić koji ugostitelje špijunira preko fiskalnih blagajni što su ih sami morali platiti. Živjeli!

Goran Plavšić

Vilinska nagodba

Podnošenjem prijedloga za otvaranje predstečajne nagodbe za Vilinske poljane, tvrtku medijskog tajkuna Ninoslava Pavića i Davora Vlajčevića, privođenog poduzetnika kojeg se povezuje s uništavanjem Kamenskog, napokon se pred nekom državnom institucijom, pa makar to bila i Fina, zatvara krug sumnjivih poslova te male tvrtke, ali velikog dužnika – s prijavljenim iznosom obveza od čak 62,06 milijuna kuna.

Pavićeva i Vlajčevićeva tvrtka najveći je dioničar propalog Kamenskog i ima velik broj zabilježbi na njegove nekretnine, ali je i sudužnik u fantomskom projektu “uzgoja konja i proizvodnje kobiljeg mlijeka”, s državnom kreditnom potporom od 14 milijuna kuna, koji nikada nije realiziran. Nakon serije medijskih napisa o tome, Ministarstvo gospodarstva zatražilo je raskid ugovora o kreditu i prisilnu naplatu danih sredstava te DORH-u predalo predmet na postupanje. Vlajčević je bio u tom slučaju nakratko priveden, a onda nismo čuli ništa sve do prilično nezapažene vijesti da je početkom godine Fini podnesen zahtjev za pokretanje predstečajne nagodbe za Vilinske poljane, ali kao prilično traljav pokušaj i bez gotovo ikakve dokumentacije.

Naime, sukladno Zakonu o financijskom poslovanju, dužnik treba priložiti i nekoliko prilično važnih dokumenata, primjerice izvješće o financijskom stanju i poslovanju, plan financijskog restrukturiranja, plan operativnog restrukturiranja, izvješće ovlaštenog revizora, popis imovine i opis pregovora s vjerovnicima. Sva ta dokumentacija izostavljena je, a jedino što je priloženo je “izjava da sklapanje predstečajne nagodbe neće utjecati na tražbine radnika”. Onog jednog – zaposlenog u Vilinskim poljanama.

Stoga je bila i razumljiva odbijenica Nagodbenog vijeća Fine od 26. veljače, po kojoj Vilinske poljane u roku od 15 dana trebaju dostaviti nedostajuću dokumentaciju, uz naputak da novi i eventualno dopunjeni prijedlog treba imati i uredan potpis ovlaštene osobe, s navođenjem podataka “koji istu identificiraju (ime i prezime te funkcije u društvu)”. Naime, prvotni traljavi prijedlog potpisan je toliko nečitko da se ne zna tko ga je od spomenute dvojice suvlasnika podnio.

Miroslav Edvin Habek

Katran & perje

Gastronomski pothvat ministra turizma

Proždrljivac

Seljani svjedoče da se Veljko Ostojić, planirajući kraljevsku gozbu, pitoresknim selom šuljao godinama, dok su mu sline tekle iz usta

Velika nevolja hara svijetom: misteriozne rupe otvaraju se u tlu od Floride do Imotskog, pa uzrečica “zemljo, otvori se” poprima sasvim novo značenje. No stručnjaci Hidrogeološkog instituta iz Jarčeg Polja nedaleko Duge Rese nekoliko godina upozoravaju na kudikamo opasniju neprirodnu pojavu u unutrašnjosti idiličnog hrvatskog poluotoka Istre. Tamo je zabilježen nestanak najmanje jednog drevnog seoceta, Svetog Juraja u općini Grožnjan i okolnog zemljišta od šest hektara. Njega je navodno u pohlepnom magnovenju progutao tamošnji moćnik Ivan Jakovčić, prije briljantne političke karijere zaposlen kao trgovački putnik poduzeća Pazinka. Isti posjed dužnosnik je štoviše pojeo iz drugog pokušaja, pošto je prvi obrok propao intervencijom Državnog odvjetništva.

Ovih dana otkriva se da je uža familija ministra turizma Veljka Ostojića, zagovornika luksuznih resorta, boutique hotela i golf terena, u napadu teške gladi još 2004. jeftino ručala tada beznačajno selo Škvačotu. Zalogaj je bio još veći nego u slučaju kolege Jakovčića – čak 11 i nešto sitno hektara.

Shodno ovoj neobičnoj geološko-gastronomskoj prirodnoj pojavi, ministar Ostojić izjavio je da se radi o “davno prožvakanoj priči”, što bi imalo značiti da je zemljište prošlo probavni trakt i kao takvo je nepovratno izgubljeno. K tome je još bilo pošteno plaćeno po ogromnoj cijeni od jednog eura po kvadratu. S navedenom transakcijom, kaže ministar, bio je tek djelomično upoznat s obzirom na to da se radi o obitelji njegove supruge, koja je “postupala odgovorno u odnosu na sve sudionike navedenih radnji”.

Javnost ovo priopćenje tumači pozitivn prije nego što progutaju zemljište, istarski epikurejci s njega humano presele sve stanovništvo i stoku, čije bi izlučevine mogle oštetiti želuce naviknute na lokalne gastrodelicije i vina senzacionalnog bouqueta.

Ostojić tvrdi da krivnju za nestanak istarskog teritorija snosi lokalna koalicija Ladonja, koja ga je iz poljoprivrednog prenamijenila u prehrambeno, a ne Istarska županija pod nadzorom IDS-a, što Ladonja poriče. Očito je županijskim urbanističkim planom bilo omogućeno da se proždre nekoliko pitoresknih sela. Seljani iz Škvačote svjedoče da se Ostojić, planirajući kraljevsku gozbu, selom šuljao godinama, dok su mu sline tekle iz usta.

Petar Glodić