Kori Udovički: Srbija je napokon na vratima Evrope

Na konferenciji “Balkan u evropskoj budućnosti: uloga Srbije”, održanoj krajem februara u organizaciji Fondacije “Robert Boš” u Berlinu, o čemu su “Novosti” pisale, iz jedinstvenog stava koji EU promoviše kao neupitnu kategoriju iskočili su Dušan Reljić iz berlinskog Instituta za međunarodne odnose i Kori Udovički, ministarka energetike u vladi Zorana Đinđića i bivša guvernerka Narodne banke Srbije, što je bio neposredan povod za ovaj razgovor.

Uslovi za prijem i početak pregovora konkretniji su i teži za Srbiju nego što su bili za ostale zemlje koje su pristupale Evropskoj uniji?

Dilema oko pristupanja EU-u jako liči na dilemu oko polaganja ispita u školi. Sa jedne strane, svi hoćemo da završimo školu i naučimo nešto, ali želimo i da dobijemo diplomu i da nas nastavnici tretiraju istim aršinima. Ako je neko već pušten da prepisuje, što ne bismo bili i mi? To se čini fer. Opet, ako nas ne puste da prepisujemo, izaći ćemo iz škole sa više znanja i to je na duži rok bolje za nas – možda su nastavnici zapravo bili nefer prema drugim đacima. Ali imamo i treći problem. Ako nas nimalo ne razumeju, ako su strogi prema nama, možda nas tako mlade obeshrabre. Nefer je da zbog strogosti i nerazumevanja odustanemo od škole i propustimo šansu da postanemo kreativni, obrazovani građani.

Kakvu državu gradimo?

Imamo i četvrti nivo problema. Šta i ako dobijemo diplomu, odnosno uđemo u EU? Ko nam garantuje da ćemo dobiti posao?

Niko. Nema sumnje da u ovom trenutku EU izgleda manje kao obećana zemlja nego ranije, ali da li nas čeka posao ili ne, to nije stvar izbora između ulaska ili neulaska u EU. Nas pristupanje Evropi ne sprečava da budemo dobri građani sveta, da trgujemo i sa drugim zemljama, naprotiv. Što se pametnije ponašamo prema trećim zemljama, to privlačniji postajemo i za EU. Ako je Evropa i postala izvor povećane nestabilnosti, mi od toga nećemo moći da pobegnemo i ako ne postanemo članica. Kuda ćemo? Trgovinski i politički jako od nje zavisimo, pa je valjda bolje da smo u njoj i da možemo da utičemo na tok događaja iznutra. Ono što jeste pitanje izbora, to je da li prihvatamo principe, način organizacije društva i vrednosni sistem koji EU predstavlja. A oko toga, rekla bih, još uvek nema dileme.

Upravo tu se razilazite sa zvaničnom politikom koja EU predstavlja samo kao cilj. Vi insistirate na principima?

Da se razumemo, geslo “EU kao cilj” odigralo je izuzetno važnu ulogu za sve zemlje u procesu priključivanja. Sve su se zemlje u tranziciji, u većoj ili manjoj meri, u početku našle u teškom položaju. Morale su da preustroje i prekrajaju čitav društveni i ekonomski sistem. To se pokazalo složenijim procesom nego što se očekivalo na samom početku. U tom pogledu je društvena kohezija oko cilja da se pristupi EU-u napravila ogromnu razliku za društva u tranziciji, pa i za Tursku. Iako ne daje sve odgovore, on govori kako se razvijati, sa kojim vrednosnim sistemom, sa kojim skupom najosnovnijih principa, sa kojim odnosom prema geostrateškom uređenju sveta… Dok god je EU ideal koji pomaže društvu da se ponaša koheziono, pristupanje je za nas jako važno, kakva god da je trenutna situacija u Evropi. Međutim, posle deset godina, treba da prepoznamo da mi sve vreme prihvatamo i ugrađujemo principe. Sa perspektivom da se proces učlanjenja oduži na još toliko, moramo da shvatimo da EU ne daje odgovore na pitanja koja se po tim principima rešavaju. Moramo jasnije da se okrenemo sebi i zapitamo šta tačno gradimo. Hoćemo li da budemo zemlja malih farmera, arapskih šeika ili nešto treće? Evropa bi nas prihvatila u svakom od tih oblika. Usklađivanje regulative koja je za EU bitna – poljoprivredna politika, ograničavanje državne pomoći – sužava izbor, ali ne određuje tačno šta ćemo sa tim politikama napraviti. To pitanje kako tačno želimo da izgledamo, koje su naše razvojne politike, postaje tim važnije što može da se desi da proces pridruživanja zapne.

Zajedništvo “severa” i “juga”

Zašto se Srbija danas nalazi u poziciji u kojoj strepi hoće li uopšte dobiti datum za početak pregovora? Od pada Miloševića svaka vlada je makar deklarativno kao prioritet imala integraciju u EU.

Srbija je poslednjih 20 godina i više duboko antagonizovano društvo. Tek sada imate situaciju da su sve velike partije proevropske, pa se sadašnja Vlada, koju čine SNS i SPS, ponaša potpuno suprotno očekivanjima kojima je dočekana u regionu, nekim delovima međunarodne zajednice, pa i kod kuće, među onim akterima koji su sve ove godine bili i ostali bezrezervni zagovornici evropske ideje. Imam utisak da su napori koje Vlada ulaže da nađe kompromisno rešenje za Kosovo najozbiljniji do sada i da nas zaista dovode na sama vrata Evrope. Neće to biti lak put, ali ogromna popularnost koju vladajuća garnitura u Srbiji ima među narodom, uz veoma teške korake koje preduzima u vezi sa rešenjem kosovskog pitanja, govori o tome da možda prvi put u poslednjih 20 godina Srbija nije šizofreno rascepljena kada je EU u pitanju.

Kako gledati odnos zemalja centra EU-a prema onima na periferiji, što će biti slučaj i sa Hrvatskom? Koliko je taj odnos eksploatatorski? Koliko se i mi trebamo plašiti takvog odnosa i koliko je on već sada takav?

Tu pokrećete klasično pitanje odnosa “severa” i “juga”, koje sam detaljno izučavala na slučaju Jugoslavije i koje me ozbiljno zabrinjava u slučaju Evrope. Eksploatacije, naravno, može biti, jer je pregovaračka moć “severa” obično veća od moći “juga”, ali najčešće nisu u pravu ni jedni ni drugi sa zamerkama koje imaju na račun zajednice. I jedni i drugi imaju koristi od zajedništva, a ujedno ga i plaćaju. Najčešće je zbir koristi veći, a dobit je raspoređena na oba regiona. Nemoguće je reći da je “jug” u Evropi eksploatisan. Španija je bila jug, pa pogledajte kako je procvetala od 1985. Ova sadašnja kriza je teška, ali nikako ne pobija tu činjenicu. Grčka je poseban slučaj. Iako su joj preneta ogromna sredstva, učinjena joj je medveđa usluga jer je ona tim sredstvima stvorila (bila je to bezuslovna pomoć) neproduktivne strukture. Naposletku, da li će “jug” iskoristiti prilike koje mu se otvaraju u integraciji sa “severom” ili ne, zavisi ne samo od pregovaračke moći, već i od kvaliteta odlučivanja na “jugu”. Ali nije fer ni kada se Nemci žale da oni samo plaćaju za “periferiju” i ne vide da od te periferije imaju i koristi. Jer ekonomski rast Nemačke ne bi bio ni približan trenutnome da nema “periferije”. To je jedan od bitnih uslova nemačkog ekonomskog uspeha.

Kao jedno od rešenja problema ekonomije često se navodi reindustrijalizacija. Na rečima se i ostaje?

Tačno je da smo zapostavili proizvodnju – verujem da su perspektive za ubrzani ekonomski razvoj mnogo bolje ako se društvo organizuje kroz i uz državu, da usmerava taj razvoj. Za reindustrijalizaciju je potrebno imati razvojnu viziju i doneti odluku da će se društveni resursi naročito angažovati na tome da se stvore uslovi u kojima će tržišne snage do toga dovesti. Međutim, našu državu ipak, pre svega, treba izvući iz opstruktivnog ponašanja. Preskupa je, neefikasna… I u liberalnoj ekonomiji i onoj gde država želi da ima uticaja i gde bira u kom pravcu želi da ide, treba vam funkcionalni sistem. Nikako nije način da se u reindustrijalizaciju krene tako što će se otkinuti sredstva iz ionako suženog budžeta i onda dati na upravljanje istim tim birokratama koji do sada nisu uspevali da shvate osnove ekonomskog poslovanja. Za usmeravanje ekonomskog razvoja potrebne su institucije otporne na korupciju. Još ih nemamo, ali bi nam želja da postanemo sposobni da usmeravamo svoj razvoj mogla pomoći da ih izgradimo. Ekonomski potencijal skoro svih zemalja u regionu zaista je mnogo veći od onoga što ostvarujemo i svest o tome, vizija šta bismo mogli postići, pomogla bi nam da stvorimo bolje, efikasnije državne strukture, koje su za to potrebne.

Đinđićeve ideje su pobedile

Navršilo se deset godina od ubistva premijera Zorana Đinđića. Koliko smo danas udaljeni od ideja koje je on propagirao?

Najviše smo propustili na ekonomskom planu. Ali kada se udaljimo od tog problema i sagledamo Srbiju iz globalnog i istorijskog ugla, nema dileme da je ona ipak odmakla. Izašla je iz devedesetih kao podeljeno i razoreno društvo, sa teškim nerešenim državotvornim pitanjima. Pod ovim ne mislim samo na Kosovo, već i na Crnu Goru, čiji je nerešeni status predstavljao veliki problem za nas koji smo radili u toj vladi, jer smo gradili državu čiji se Ustav u startu nije poštovao. Najvažnije je da smo prevazišli duboku podeljenost društva. I ako neko misli da suZoranove ideje izneverene time što su sada na vlasti ljudi koji su te ideje podrivali, taj greši. Zoran je pobedio jer su te ideje sada opšteprihvaćene. U svakom društvu postoje političke razlike, postoje grupe koje nikada ne bi radile jedne sa drugima, ali mora da postoji velika većina koja može da zamisli da radi zajedno i svi moraju da poštuju neka pravila. Ovo što se dešava sa aktuelnom vlašću upravo je realizacija te spoznaje. To je bio prvi korak. Sledeći je da, kao društvo koje može da razgovara međusobno, konačno počnemo da gradimo institucije. Institucija, tj. opšteprihvaćeno pravilo ponašanja nastaje tek onda kada svi politički igrači postanu svesni da je moguće da dođu na vlast, a i da je zatim izgube. Tada počinju da se prema političkom suparniku ponašaju onako kako žele da se suparnici ponašaju prema njima. Tada nastaju opšteprihvaćena pravila igre. Kada dođe do te spoznaje, a za to je bilo potrebno prevazići duboku podelu i isključivost, onda možemo da se dogovaramo o pravilima igre. Možda se i ne nalazimo u tako lošem trenutku, samo ako nam se globalna privreda ne uruši.