Kronika

Kuća vraćena, varalica još unutra

Članovi porodice Makivić ostali su u Osijeku 1991. godine prevarom bez kuće. Sud im je kuću napokon vratio, ali uzurpator ne želi izaći

Petnaest godina je trebalo pravosuđu da nekadašnjim Osječanima Nikoli i Ljiljani Makivić vrati imovinu koju je njihov sugrađanin Mijo Knežević prevarom prisvojio za vreme rata. Iako je pravomoćna presuda doneta pre godinu dana, ovaj bračni par koji danas živi u Dalju, još ne raspolaže svojom imovinom jer sadašnji korisnik odbija da se iseli. Nakon što su početkom decembra prošle godine uspeli da uknjiže pravo vlasništva, Makivići su nedavno morali da podnesu tužbu Opštinskom sudu u Osijeku kako bi došli i u stvarni posed svoje kuće.

– Sve to, osim vremena i novca, koštalo nas je zdravlja, kaže 70-godišnji Nikola koji se razboleo od brojnih stresnih situacija. Takvih je bilo napretek: od dokazivanja da je ugovor na osnovu kojih je Knežević svoja dva sina uknjižio kao vlasnike kuće zapravo lažan, do grafoloških veštačenja na ugovorima kojima je utvrđeno da su potpisi Makivića falsifikovani, iako je bilo “stručnjaka” tokom procesa koji su tvrdili da su autentični.

Priča počinje 1990. godine kada su Nikola i Ljiljana Makivić nasledili kuću u Vinkovačkoj 43 u Osijeku. Budući da u njoj nisu nameravali odmah da stanuju odlučili su da deo kuće preurede u poslovni prostor. Nakon što su pribavili dokumentaciju, ponestalo im je novca za adaptaciju. Tada je Nikola preko jedne agencije stupio u kontakt sa Mijom Kneževićem i s njim potpisao ugovor o iznajmljivanju lokala s tim da mu sva uložena sredstva odbije od najamnine.

– Ugovor smo potpisali na pet godina, uz najam od 900 nemačkih maraka mesečno. Izračunali smo da bi besplatan zakup bio od februara 1991. do oktobra 1992. godine, seća se Nikola. U međuvremenu je počeo rat. Makivići su napustili Osijek, a Knežević nastavio da koristi lokal ukupne površine 38 kvadrata, u kome je otvorio poljoprivrednu apoteku.

Početkom 1994. godine su preko zajedničkih prijatelja stupili u kontakt kako bi se dogovorili oko daljeg korištenja iznajmljenog prostora. Knežević je bio zainteresovan samo za lokal, ponudivši 15 hiljada nemačkih maraka. Uz posredovanje agencije ABM iz Beograda, isplata je obavljena u Mađarskoj.

– Prvo smo u Beogradu potpisali predugovor u kome nije bila navedena kvadratura poslovnog prostora niti broj čestice. Knežević je te podatke trebao da popuni, potpiše ugovor i vrati ga natrag, ali on to nije učinio, kaže Nikola.

Kad su se 1997.godine vratili u Hrvatsku, Makivićima je postalo jasno da su prevareni. U zemljišnim knjigama ih više nije bilo jer je čitava nekretnina glasila na Kneževićeve sinove i to na osnovu navodnog ugovora od 20. jula 1991. godine, koji supružnici nikada nisu potpisali. Nije bilo druge već zatražiti obnovu sudskog postupka koji je Knežević pokrenuo radi uknjiženja, tvrdeći da je čitavu kuću kupio još 1991. godine za 30.000 DEM, da je u adapataciju uložio 15.000 DEM i da je 1994. godine otišao u mađarsku Baju kako bi isplatio ostatak.

– Sve je bilo u redu do prvog grafološkog veštačenja kojim je, na naše zaprepaštenje, utvrđeno da su potpisi naši, iako nisu bili. Tada smo izgubili i da nije prihvaćen naš zahtev za revizijom sudskog postupka ko zna kako bi se završilo, priča Nikola koji je slučajno otkrio da su njegov i suprugin potpis falsifikovani kopiranjem.

Policija je potvrdila njegove sumnje te angažovala nadveštačenje stručnjaka iz Zagreba kojim je dokazano da se radilo o falsifikatu. Iako zbog krivotvorenja potpisa Kneževići nisu kažnjeni jer nije dokazano da su to učinili baš oni, Makivićima je bilo važno što su uspeli dokazati da je ugovor lažan i da kao takav više ne važi. Ubrzo je usledila presuda u njihovu korist, ali nakon žalbe suprotne strane, sudska trakavica se nastavila i naši sagovornici su ponovo izgubili spor.

Knežević je prisvojenu nekretninu sve vreme preuređivao, tako da je čitavu kuću pretvorio u poslovni prostor i kancelarije. Uprkos postojanju dokumentacije iz koje je jasno vidljivo šta je bio stambeni, a šta poslovni prostor, sud je zaključio da supružnici nisu mogli prodati samo lokal već čitavu kuću. Očajni zbog nepovoljne presude, Nikola i Ljiljana su iskoristili mogućnost žalbe, nakon koje je sudski postupak ponovljen. Opštinski sud u Osijeku u martu prošle godine konačno donosi presudu u njihovu korist, a Županijski sud je nekoliko meseci kasnije potvrđuje, uzevši u obzir dokazano krivotvorenje ugovora i potpisa.

No, sud nije prihvatio ni ugovor iz 1994. godine za koji su se Kneževići na kraju hvatali kao za slamku spasa, premda su ga ranije negirali i osporavali. Vlasnici poljoprivredne apoteke “Brazda” koji su više od dve decenije koristili tuđu nekretninu na atraktivnoj osječkoj lokaciji, ostali su na kraju bez lokala jer sud, kako se navodi u obrazloženju presude, njihov zahtev nije mogao delimično usvojiti budući da stanje u zemljišnim knjigama ne odgovara knjižnom stanju na terenu. Sud je takođe ocenio nelogičnim da Kneževići, iako su mogli i bili u kontaktu s Makivićima, nisu sačinili valjan kupoprodajni ugovor već su ustali s tužbom želeći da prisvoje čitavu nekretninu.

Nikola i Ljiljana sada čekaju odgovor na tužbu za iseljenje trenutnih korisnika, nadajući se da će sud biti efikasan i da će njihova agonija, duga deceniju i po, konačno završiti.

Dragana Bošnjak

    Obnova stare građevine u Poljanima

    Novi život drvene škole

    Općinsko vijeće Topuskog donijelo je odluku kojom se škola u Poljanima proglašava kulturnim dobrom lokalnog karaktera

    Na području Banije i Korduna već dvadesetak godina sustavno propada više desetaka, možda i stotinjak zgrada nekadašnjih osnovnih škola, a u nadležnim državnim institucijama nema nikakve volje da se zgrade zaštite od propadanja. Ipak, u Poljanima, seocetu podno Petrove Gore, dvadesetak preostalih i vjerojatno posljednjih stanovnika uzelo je stvar u svoje ruke.

    Staru drvenu školu, možda jedinu takve vrste u Hrvatskoj, u dobi od 67 godina, odlučili su po svaku cijenu spasiti od propadanja. Znaju da će time sačuvati ne samo ovo pitomo i bajkovito zdanje, već i davnu uspomenu na najljepše dane svog bosonogog djetinjstva, pa sve zajedno izgleda kao da njihovu plemenitu namjeru potpisuje sam Branko Ćopić.

    Kada je prije osam godina u Poljane doselila Sedika Nurkić, zaposlena kao tajnica u Općini Topusko, promućurni seljani shvatili su da su postali za korak bliži općinskom načelniku i drugim dužnosnicima, pa su ideju o školi obrazložili novoj sumještanki.

    – Nije me trebalo dugo nagovarati na akciju, jer kad sam vidjela tu prekrasnu drvenu školicu, znala sam da nešto moram poduzeti. Kako sam tajnica općinskog načelnika Nikole Abramovića, kad god sam bila u prilici, razgovor sam nekako navodila na zgradu škole i potrebu njene sanacije. Prihvatio je našu ideju i prijedlog, pa se napokon sve počelo odvijati prema zamisli mještana Poljana. Prvo smo dobrovoljnim radom učvrstili temelje da se građevina ne bi urušila, a iz Općine je, tu i tamo stizao potreban materijal. Otišli smo i korak dalje. Mjesni odbor Poljana u kojemu su Marko Čiča, Bogdanka Roknić, Ilija Bakić i ja, uputio je Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Sisku zahtjev da zaštiti ovu zgradu kao svojevrsni spomenik kulture. Priložili smo projekt koji je financirala Općina Topusko i potanko objasnili kako želimo da obnovljena zgrada bude neka vrsta seoskog doma kulture, muzej ili jednostavno, mjesto za okupljanje ovo malo preostalih stanovnika. Prijedlog je prihvaćen i dobili smo smjernice što dalje. Općinsko vijeće donijelo je odluku kojom se ova drvena škola proglašava kulturnim dobrom lokalnog karaktera. Sada je sve puno lakše, moći ćemo se kandidirati za sredstva Ministarstva, a možda i međunarodnih fondova – kaže Sedika Nurkić. Općinski načelnik Topuskog Nikola Abramović iz drugog je sela, ali je itekako vezan za ovu školu.

    – Iako nisam ovdje pohađao nastavu, znam da su desetljećima kraj ove škole za Dan borca, 4. jula i Praznik rada organizirani čuveni nogometni turniri. Uvijek je bilo više od dvadeset ekipa, cijeloga dana okretali su se janjci i odojci, mnoštvo ljudi dolazilo je s djecom ovdje provesti dan, a da su Poljani “srpsko” selo, netko se sjetio tek početkom posljednjeg rata. Ovdje smo svi bili jednaki, svi smo se voljeli, družili i poznavali – prisjeća se Nikola Abramović. Bogdanka Roknić, čija je kuća tik uz školsku zgradu, s nostalgijom se sjeća djetinstva i četiri godine provedene u školskim klupama ove škole.

    – Ja sam jedina u selu u školu “krenula” već sa dvije, tri, godine. Naime škola je odmah do naša kuće, pa sam se, kao mala, uvijek igrala ispred škole, jedva čekajući da zazvoni i da se školsko dvorište napuni učenicima. Od 1965. do 1969. završila sam u njoj prva četiri razreda i to je najbezbrižnije doba mog života. Moja baka bila je dugo godina podvornica u školi, a poslije njene smrti posao je preuzeo moj otac. Mi koji smo se iz izbjeglištva vratili u Poljane živimo prilično teško. Djece i mladih gotovo da i nema, nema vjenčanja niti rođenja, a zaredale su sahrane. Sve što još  imamo to je ova naša školska zgrada koja budi najljepše uspomene u nama i zato je želimo sačuvati od propadanja – objašnjava Bogdanka Roknić.

      Nezaboravne proslave Dana borca i Prvog maja

      Dugogodišnji pedagog škole u Topuskom, kojoj je pripadala područna škola Poljani, bio je danas umirovljeni profesor Milan Abramović. Odazvao se našem pozivu da još jednom posjeti školu, a odmah po ulasku u jednu učionicu pronašao je mjesto, ali i klupu, s koje se obraćao učenicima i nastavnicima.

      – Za ovu školu na neki način sam emotivno vezan jer je to bila najljepša drvena školica u široj okolici, uvijek sa svega najviše 20 učenika i četiri razreda. Izgrađena je još 1946. U dvije učionice nastavu su držale dvije učiteljice, a škola je imala najljepši sportski teren na svijetu – prekrasnu livadu, tik uz šumu, bez rasvjete i centralnog grijanja, ali itekako funkcionalnu u svim godišnjim dobima. Vrlo često dolazio sam na testiranja učenika, kontrolu nastavnika, a tu i tamo održao bih pokoji školski sat i provodio ispite znanja, brzine čitanja i slično. Posebno sam redovit gost bio ovdje desetljećima na proslavama Dana borca i Prvog maja, kada su se okupljale sve generacije ove škole, čiji su pripadnici danas rasuti po cijelom svijetu – prisjeća se Milan Abramović.

      Vladimir Jurišić

        Josip Kel, predsednik Koordinacije veća i predstavnika nacionalnih manjina Vukovarsko-sremske županije

        “Sumnjivo” i rusinsko pismo

        Rusinsko pismo sliči ćirilici pa se neka braniteljska udruženja protive dvojezičnim natpisima u Petrovcima

        Kakav je stav Koordinacije veća i predstavnika nacionalnih manjina Vukovarsko-sremske županije o uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru?

        Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina je jasan što se tiče uvođenja dvojezičnih natpisa, a jasan je i popis stanovništva  iz 2011. godine po kojem u Vukovaru živi preko 33 odsto građana srpske nacionalnosti koji u skladu s tim imaju pravo na službenu upotrebu srpskog jezika i ćirilice. Gradsko veće Vukovara zajedno sa gradonačelnikom mora iznaći način i mogućnost da se zakon provede. Na tu temu vode se razgovori ne samo na nivou grada Vukovara već i šire, te sa predstavnicima svih nacionalnih manjina. Koordinacija je pregledala sve statute gradova i opština u Vukovarsko-sremskoj županiji i oni su usklađeni sa Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Srpska nacionalna manjina u Vukovaru ima pravo na dvojezičnost ne samo na osnovu Ustavnog zakona već i na osnovu Statuta grada.

        Koliko su druge nacionalne manjine na području Vukovarsko-sremske županije uspele ostvariti pravo na službenu upotrebu svog jezika i pisma?

        Kao predsednik Veća mađarske nacionalne manjine u Vukovarsko-sremskoj županiji  mogu potvrditi da je mađarska zajednica u Korođu u opštini Tordinci gde živim, svoja prava ostvarila bez ikakvih problema. Imamo problem u Tompojevcima gde ne zadovoljavamo brojku od najmanje 33 odsto stanovnika, ali tražimo dvojezične natpise na osnovu ranije stečenog prava, jer su pre 1991. godine tamo bile i table na mađarskom jeziku. U Petrovcima takođe postoji problem oko dvojezičnosti iako je Rusina u opštini Bogdanovci više od 50 odsto. Tamo nije problem u dvojnim natpisima već rusinsko pismo sliči ćirilici što je razlog protivljenja nekih braniteljskih udruženja. Našli smo zajednički jezik da se dvojezični natpisi prvo postave na institucijama. Zasad ih neće biti na ulazu u mesto, ali se nadamo da će se i to rešiti kad se smiri situacija u Vukovaru. U Petrovcima bi trebali biti postavljeni trojezični natpisi jer i Ukrajinci imaju stečeno pravo.

        Kako ocenjujete položaj nacionalnih manjina u Vukovarsko-sremskoj županiji?

        Zadovoljan sam tempom kojim pripadnici nacionalnih manjina koriste prava iz Ustavnog zakona. Izašli smo na manjinske izbore koji su provedeni u skladu sa zakonom, svi smo iskoristili mogućnost da se kandidujemo i da budemo izabrani. Međutim, zbog novih članova u Većima potrebna je edukacija o tome koja su prava, ali i obaveze izabranih većnika. Moram istaći dobru saradnju svih nacionalnih manjina, razumevanje i podršku rukovodstva Vukovarsko-sremske županije koja godišnje izdvaja oko 550 hiljada kuna za rad sekretara manjinskih veća, veća i predstavnika te obeležavanje Dana nacionalnih manjina, ali u nekim segmentima nismo zadovoljni. Osim ostvarivanjem prava na službenu upotrebu jezika i pisma nacionalnih manjina, nismo zadovoljni primenom Ustavnog zakona pri zapošljavanju pripadnika nacionalnih manjina jer se u određenim institucijama ne primenjuje članak 22. koji predviđa da pod istim uslovima pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo prvenstva.

        Dragana Bošnjak

          Manjinski zastupnik

          Podzastupljenost na sudovima

          Saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina predlaže Saboru da Zakon o sudovima donese uz amandman po kojem dodaje stavak koji glasi –”Kod prijama sudskih službenika i namještenika u sudove mora se voditi računa o zastupljenosti službenika i namještenika pripadnika nacionalnih manjina.” Obrazložili su ga mišljenjem: “U važećem Zakonu o sudovima navedena je istovjetna odredba te bi njezino brisanje predstavljalo korak unatrag u uvažavanju prava nacionalnih manjina, unatoč tomu što je ovo pravo zagarantirano Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina.”

          Istraživanja Saborskog kluba zastupnika SDSS i SNV-a pokazuju da proporcionalna zastupljenost nije ostvarena, jer se ne poštuje 22. članak Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine, Srbi čine 4,54 posto ukupnog stanovništva RH, dok je njihova ukupna zastupljenost u državnoj upravi 2,44 posto.

          Kako doznajemo od Slađane Krupljan, savjetnice u Klubu zastupnika SDSS-a, u Ministarstvu pravosuđa, od 2008. do 2011. godine zabilježen je negativan trend zapošljavanja službenika i namještenika pripadnika srpske manjine (s 2,48 na 2,21 posto). Također, smanjenje je vidljivo i kod zapošljavanja sudaca srpske nacionalnosti (2,16 na 1,95 posto), kao i državnih odvjetnika (2,61 na 2,55 posto). Na Trgovačkom, Visokom-prekršajnom i Upravnom sudu nema niti jednog suca srpske manjine.

          U zadnje četiri godine, zabilježen je pad ukupne zastupljenosti pripadnika nacionalnih manjina u državnoj upravi od 4,18 posto 2008. godine na 3,41 posto u 2011. godini. Polovica onih koji su tada izgubili posao u državnim službama, pripadnici su nacionalnih manjina.

          – U Izvještaju o Provođenju Ustavnog zakona iz 2011. je zaključeno da je udio pripadnika manjina nedostatan. Navedeni razlozi su smanjenje ukupnog broja zaposlenih, nepozivanje na pravo prednosti po čl. 22. te Odluka o zabrani zapošljavanja iz 2009., su zabrinjavajuće s obzirom na Akcijski plan za provođenje Ustavnog zakona iz 2008., kojem je cilj bio i povećanje zastupljenosti – kaže Slađana Krupljan.

          Saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina raspravljao je i o Konačnom prijedlogu Zakona o sudovima. Članovi Odbora istaknuli su važnost pronalaska najboljih rješenja kako bi se zaštitilo pravo na suđenje u razumnom roku te preveniralo kršenje ljudskih prava, do kojih dolazi uslijed dugotrajnih sudskih postupaka, a uz velike izdatke iz državnog proračuna. Za 2013. godinu, za povrede prava na suđenje u razumnom roku predviđeno je 22 miliona kuna, dok je u 2012. taj iznos bio 36 miliona.

            Ambasador Srbije u Saboru

            Na sastanku Hrvatsko-srpske međuparlamentarne skupine prijateljstva Hrvatskog sabora, u sklopu Odbora za međuparlamentarnu suradnju, gostovali su veleposlanik Republike Srbije u RH Stanimir Vukićević te ataše Dušan Vujović. Zastupnica Tanja Vrbat (SDP), potpredsjednica Odbora, istaknula je važnost Hrvatsko-srpske skupine zbog potrebe intenzivnijih parlamentarnih odnosa i rješavanja zajedničkih pitanja te je dala podršku Srbiji u procesu pridruživanja EU.

            Veleposlanik Vukićević istakao je važnost suradnje zbog skorog pristupa Hrvatske EU, koja iskustvom i savjetima može pomoći Srbiji u tom procesu. Dotaklo se i pitanje nestalih osoba i njegovo rješavanje, s obzirom na sporost i osjetljivost teme.

            Zastupnik Mile Horvat (SDSS) izrazio je potrebu da susreti i suradnja budu češći, jer od 2010. godine nije bilo daljeg pomaka u suradnji među skupinama. Sudionici sastanka ocijenili su kako je nedavni susret premijera Hrvatske i Srbije bio poticaj da se suradnja pomakne na višu razinu i otvori politički dijalog, a zbog niza zajedničkih tema i buduće suradnje na projektima najavljen je novi susret.

            Mirna Jasić

              Dragana Jeckov, sekretarka Zajedničkog veća opština Vukovar

              Protiv nacionalne i rodne diskriminacije

              Da bi se žene, pripadnice srpske nacionalne manjine uključile u političke strukture moraju savladati dvostruku prepreku

              Žene srpske nacionalnosti višestruko su diskriminisane. Vrlo često su u pitanju rodna, nacionalna i dobna diskriminacija koja je izražena najviše prilikom traženja posla – istakla je u u zagrebačkom Centru za ženske studije, u sklopu predavanja o nezavidnom položaju žena srpske nacionalne manjine, Dragana Jeckov, sekretarka Zajedničkog veća opština Vukovar.

              Po njenim riječima, uslijed ekonomske krize prisutna je sve veća nezaposlenost svih građana Hrvatske, pa samim tim i pripadnica srpske nacionalne zajednice. To rezultira većom socijalnom isključenošću i ekonomskom ovisnošću. Riječ je o začaranom krugu iz koga se teško izlazi.

              – Mali broj žena srpske nacionalnosti uključenih u političku strukturu, očigledan je na lokalnom i županijskom nivou. Takva se situacija direktno odražava na mogućnost pristupa političkom organizacijama i učešću u politici te je neophodna promena takvog položaja – navodi dipl. iur Jeckov.

              Da bi se žene, pripadnice srpske nacionalne manjine uključile u političke strukture moraju savladati dvostruku prepreku. Prva je ona osnovna, koju imaju sve žene koje se moraju izboriti za svoju političku poziciju, s obzirom na arhaični “muško-ženski odnos” koji prevladava u društvu. Druga prepreka je ona koju imaju kao pripadnice nacionalne manjine u odnosu na većinski narod.

              – Zbog ovih prepreka veoma mali broj žena se odlučuje na uključivanje u političke strukture, jer su obeshrabrene već na početku. Žene na području Vukovarsko-sremske i Osječko-baranjske županije, u kojima srpska nacionalna zajednica ima većinu odnosno izvršnu vlast, nedovoljno su uključene u politički život zajednice. To potvrđuje i prikaz participacije pripadnica srpske nacionalne zajednice nakon lokalnih izbora 2009. godine, unutar sedam opština (tablica u prilogu) – kaže Jeckov.

              Većina žena suočena je s predrasudama kako im je mesto u kući te kako nemaju šta raditi na mestima gde se donose političke odluke važne za poboljšanje kvalitete života u zajednici.

              – Žene su u strahu od pogrdnih izraza koje čuju od muškaraca, poput: “Šta hoće ova seljanka? Bolje neka čuva decu.” Problem je vezan i uz govor odnosno dijalekt, pa su žene u strahu da ne bi bile ismejane i ispravljane, jer ne govore dovoljno dobro hrvatski jezik. Sve to ih obeshrabruje da se aktivno uključe u društveni život svoje zajednice, a pogotovo da politički participaju u lokalnoj zajednici – navodi Jeckov.

              Podaci o participaciji Srpkinja u lokalnoj zajednici, stanje i položaj žena unutar zajednice, su katastrofalni s obzirom da postoje opštinska veća u kojima nema niti jedne žene.

              – Deo krivice za nepostojane žena u politici snose one same zbog svoje neaktivnosti i prećutnog odobravanja takvog stanja. Preduslov da se to prevaziđe jeste naše organizovanje i međusobno podržavanje. Moramo unutarstranački delovati na educiranju žena kako bi se prevladala napred pomenuta bojazan. Kod žena treba demistificirati političko delovanje kao prezahtevno i dodatno opterećujuće za žene. Pripadnice srpske zajednice ne smeju dozvoliti da na sledećim lokalnim izborima budu kozmetika na kandidacijskim listama odnosno da budu na zadnjim mestima, već treba da traže mesta na njima koja im zaista pripadaju (u skladu sa kvotama), a kako bi mogle zauzeti odgovarajuća većnička mesta u svojim opštinama i odlučivati o pitanjima koja se tiču budućnosti naše dece, konačno – ističe Jeckov, koja je ujedno i članica SDSS-a.

              – Najbitnije da se žene uključe u političke strukture na lokalnom nivou. Učešćem većeg broja žena u radu opštinskih veća, pružila bi se prilika pokrenuti pitanja koja su se dosad smatrala marginalnim. Na primer, otvaranje vrtića i za nezaposlene majke, izgradnja dečijih  igrališta i slično. Ukoliko se poveća participacija žena u telima odlučivanja na lokanom nivou isto će se dogoditi i na županijskom ili regionalnom. Kvota od 40 procenata žena u politici možda sada deluje nestvarno, ali ipak očekujem izvestan pomak na bolje na ovogodišnjim lokalnim izborima. Od stranačkih kolega očekujem na predstojećim izborima da pitanje kompetencije žena bude prevaziđeno da postane neupitno i da pruže priliku stranačkim kolegicama  – kaže Dragana Jeckov, koja osim dužnosti sekretarke u ZVO Vukovar, ženama pruža i pravnu pomoć.

              – U više navrata susrela sam se sa problemom diskriminacije koje su stranke imale prilikom zapošljavanja. Neke od njih su bili diskriminisane zbog nacionalne pripadnosti, neke zbog dobi, a neke zbog obrazovanja stečenog u Republici Srbiji. Niti jedna od njih nije bila spremna svoj slučaj javno izneti. Prevagnuo im je strah od posledica naspram nepravde koje su doživele. Srpkinje se moraju odvažiti i javno progovoriti o nepravdi kojoj su vrlo često izložene, smatra Jeckov. No, ističe i pozitivne primjere.

              U Vukovarsko-sremskoj i Osječko-baranjskoj županiji djeluje osam osnovnih škola u kojima se nastava odvija na srpskom jeziku i ćiriličnom  pismu. Na  čelu četiri osnovne škole su žene, pripadnice srpske nacionalne zajednice (Vesna Vujić, Ljubica Vukajlović, Jasmina Maksić i Tatjana Lukić), za koje Dragana Jeckov navodi kako su ”izuzetno vredne i stamene žene kojima se nije lako nositi sa problemima koje danas nosi obrazovanje na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.”

                Žene ne smeju lako odustajati od politike

                Dragana Jeckov smatra kako bi žene upravo “uzimanjem stvari u svoje ruke”, kroz participiranje na lokalnom ili regionalnom nivou, bile u prilici zaista odlučivati o svojoj zajednici i budućnosti.

                – Nažalost, žene se i dalje samopotcenjuju i lako odustaju misleći da o ozbiljnim pitanjima u njihovoj lokalnoj zajednici treba da se bavi neko drugi “pametniji”, a ne one koje, uzgred budi rečeno, na istom ili višem nivou obrazovanja kao i muški kolege. Takvim stavovima se produbljuje problem nedovoljne participacije žena pripadnica srpske zajednice. Problem žena u malim, seoskim sredinama, gde se sve o svakom zna je i to što vas se ulaskom u politiku protivnici pokušavaju diskreditirati iznoseći privatan život u javnost, a poznato je da to ženama naročito smeta – kaže Jeckov.

                Mirna Jasić

                  Nakon popisa stanovništva u Karlovačkoj županji

                  Dva donačelnika i dogradonačelnik manje

                  Srbi su izgubili pravo na donačelnike u općinama Barilović i Lasinja, na dogradonačelnika grada Slunja i na dva županijska vijećnika

                  Prema popisu stanovništva iz aprila 2011. godine, na području Karlovačke županije živi 128.899 stanovnika što je za nekoliko hiljada manje nego 2001. godine. Stanovnika srpska nacionalnosti je 13.408 ili 10,4 posto dok ih je prije deset godina bilo 11,5 posto.

                  Zbog manjeg broja pripadnika srpske zajednice, Srbi su izgubili pravo na mjesta donačelnika u općinama Barilović i Lasinja, ali i na mjesto dogradonačelnika grada Slunja.

                  Pored toga, u novom sazivu Županijske skupštine Srbi će umjesto šest, od maja ove godine imati pravo na četiri vijećnika. Do sada su to bili po dvojica iz HDZ-a, SDP-a i SDSS-a. Karlovac prema popisu ima 55.705 stanovnika, a Srba je 4.460 ili 8,01 posto. Po popisu iz 2001. godine Karlovac je imao 59.395 stanovnika – Srba je bilo 5.076 ili 8,05 posto. Komparacije radi, područje Općine Karlovac je 1991. godine imalo 73.746 stanovnika, a Srba je bilo 17.830 ili 24,8 posto.

                  Ni u nekim od kordunaških općina nije bolja situacija. U općini Barilović, gdje su Srbi izgubili pravo na donačelnika, na primjer živi 3.095 stanovnika. Srba je 354 ili 11,44 posto od čega je samo dvoje djece osnovnoškolske dobi. To dovoljno govori samo za sebe.

                  U Krnjaku je 1.985 stanovnika, a Srba 1.362 ili 68,61 posto i više ih je za šest posto nego 2001. godine, dok je doseljenih Hrvata 579 ili 29,17 posto. Međutim, Krnjak je Srbima naseljen još 1685. godine i tada je na to područje došlo 2.084 stanovnika, da bi se nakon 326 godina taj broj smanjio za 722 ljudi umjesto da se povećao za najmanje sedam puta ili za svakih 50 godina jedanput.

                  Karlovački historičar dr. Đuro Zatezalo kaže da tu poseban komentar nije potreban jer podaci dovoljno govore u kakvim uslovima tamošnje stanovništvo danas živi. Predsjednik VSNM-a Karlovačke županije Rade Kosanović vidi nekoliko razloga za smanjenje broja stanovnika srpska nacionalnosti na području Karlovačke županije. Jedan od razloga je umiranje ljudi jer je najviše povratnika starije dobi, a povratak je gotovo završen. Osim sporadičnih slučajeva, mladi se ne vraćaju jer su u izbjeglištvu pronašli egzistenciju, mlađi povratnici imaju sve manje djece i sve se teže živi.

                  – U nekim općinama je zbog problema sa tumačenjem prebivališta i boravišta naprosto izbrisano po 200-300 ljudi i meni je taj popis sumnjiv, a pored toga na rezultate smo čekali više od godinu i pol dana. Kako mnogima kuće još nisu obnovljene ljudi su se prijavljivali kod rodbine, prijatelja ili susjeda. O njihovom stvarnom mjestu boravka popisivači su trebali pitati osobu kod koje je netko prijavljen. Imamo saznanja da su oni umjesto toga informacije dobivali od drugih osoba, udaljenih od mjesta njihove prijave a oni bi im rekli: “vidim ja njega; dođe on ponekad iz Srbije”. Svi takvi su bili prekriženi i izbrisani sa popisa, tvrdi Kosanović.

                  U općini Barilović unazad nekoliko mjeseci više ljudi je prodalo svoje posjede i opet su se vratili u Srbiju jer ovdje nisu imali od čega živjeti i sve je više kuća u kojima nitko ne stanuje pa se, shodno tome, može očekivati i daljnji pad broja pripadnika srpska manjine.

                  – U nekima od tih krajeva, prvenstveno na području grada Slunja, srpsko povratničko stanovništvo nije dobrodošlo. Podsjećam na lanjsku svečanost Preobraženja u Veljunu kada je slunjska policija s četiri patrole okružila mjesto narodnog zbora i alkotestirala prisutne. Poruka je bila: nemojte se okupljati i slaviti. Ne znam za slučaj da se slično dogodilo na katolički praznik. U općini Barilović u nekim srpskim selima kao što su Poloj i Perjasica još ima kuća bez struje, a kako danas živjeti bez puta, struje i vode? Kada je povratak 2002.-2003. godine bio na vrhuncu mnogi su povratnici imali problema sa policijom koja ih je odvodila na ispitivanja i saslušanja bez ikakvog razloga te ih tako zastrašivala pa su mnogi odustali od povratka. Kada se sve uzme u obzir drugačije i nije moglo biti – zaključuje predsjednik VSNM-a Karlovačke županije Rade Kosanović.

                  M. Cimeša

                    Krsna slava VSNM-a Vukovarsko-sremske županije

                    Tražimo samo naše pravo

                    Hrvatska će, ako je pravna država, sprovesti zakone koje je sama donela, kaže predsednik Veća Miodrag Nedeljković

                    Veće srpske nacionalne manjine Vukovarsko-sremske županije obeležilo je 26. februara svoju krsnu slavu Svetog Simeona Mirotočivog. Slavski obred obavili su sveštenici Ratomir Petrović, Dušan Marković i Jovan Radivojević, a slavski kolač je s domaćinima prelomio ovogodišnji kum Slobodan Živković, predsednik Odbora za obrazovanje, kulturu i sport Zajedničkog veća opština.

                    Stefan Nemanja, čije je monaško ime bilo Simeon, osnivač je dinastije Nemanjića koja je vladala srpskim zemljama više od dva veka. Poruke oca Svetog Save,  koje govore o važnosti očuvanja srpskog jezika i pisma, danas u vreme hajke na ćirilicu imaju poseban značaj.

                    – Tražimo samo ono što je naše pravo. Hrvatska će, ako je pravna država, sprovesti zakone koje je sama donela, kaže predsednik Veća Miodrag Nedeljković. U skladu sa tradicijom Veće je i ove godine dodelilo plakete zaslužnim pojedincima iz redova srpske zajednice. Za područje vere i kulture, plaketa je uručena protojereju-stavroforu Ratomiru Petroviću, arhijerejskom namesniku u Osijeku, koji je osim duhovnog života dao doprinos i u kulturi kao pokretač revitalizacije rada Vukovarskog srpskog pevačkog društva Javor.

                    – Moja radost je još veća što sam to priznanje dobio danas kada proslavljamo Svetog Simeona Mirotočivog čiji život i rad mogu da nam posluže kao primer čestitosti, pravde i hrišćanske ljubavi, istakao je prota. U području sporta plaketu je primio košarkaški trener Milorad Manojlović iz Vukovara za nesebičan doprinos i ogroman lični angažman u radu sa decom i mladima.

                    – Ovo priznanje mi je veliki podstrek za budući rad. Teško je dobiti ga, a još teže opravdati. Nadam se da će i drugi ljudi prepoznati ovu priču i pomoći da naše klince animiramo da se bave sportom i da kroz sport postanu dobri ljudi u budućnosti, rekao je Manojlović zahvalivši na priznanju.

                    U prigodnom programu nastupili su recitatori iz osnovnih škola u Trpinji, Negoslavcima i Vukovaru, učenici Osnovne škole Borovo izveli su scenski prikaz o životu Svetog Save i njegovog oca, a učenica Nikolina Erić recitovala je zaveštanje jeziku Svetog Simeona Mirotočivog.

                    – Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Reč se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu? Ne uzimajte tuđu reč u svoja usta. Uzmeš li tuđu reč, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatniju reč svog jezika. Zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je reči potrao i svojih poturio. Narod koji izgubi svoje reči prestaje biti narod, poruka je Simeona Mirotočivog.

                    D. Bošnjak

                      Novi i stari mediji na području Baranje

                      Nakon “Baranjskih novina” – “Baranjski list”

                      Baranjcima stoji na raspolaganju široka lepeza različitih medija, a kome će vjerovati, zavisi od njih – samih

                      Sredinom januara zabilježili smo da je u Belom Manastiru izišao prvi broj “regionalnog tjednika” pod imenom “Baranjske novine”. No nakon samo četiri broja, početkom februara, “Baranjske novine” prestale su izlaziti. Sa samo 400 pretplatnika, bez reklama i sponzora, dalje se nije moglo.

                      Međutim, krajem januara, objavljen je prvi broj “Baranjskog lista”. Izdavač mu je “Devas media d.o.o.” iz Belog Manastira, direktor i glavni urednik Dejan Gregoran, a grafički urednik Dragan Leskovar. List je štampan u tiražu od 15.000 primjeraka. Izlaziće mjesečno i besplatno će se distribuirati baranjskim kućanstvima. Ako nisu mogle opstati “Baranjske novine” koje su se plaćale, vidjet ćemo koliko će se održati “Baranjski list” koji je besplatan.

                      Informisanjem Baranjaca bavi se i osječki dnevni list “Glas Slavonije” u svom štampanom i internetskom izdanju uglavnom preko svog belomanastirskog dopisnika, ali i dvije belomanastirske radio-stanice: Radio Baranja, koji program emituje na hrvatskom jeziku, i Radio Banska kosa, koji program emituje na srpskom jeziku i to na ekavskom izgovoru, iako su baranjski Srbi – ijekavci.

                      Sve baranjske opštine (njih osam) i jedini baranjski Grad Beli Manastir imaju, naravno, i svoje internetske stranice preko kojih informišu svoje stanovnike i ostale zainteresovane o događanjima na svojoj teritoriji. Kad bi se rangirale te internetske stranice prema danas uobičajenim kriterijima, posljednje mjesto sigurno bi zauzela stranica – Grada Belog Manastira. Ne samo da je po svom izgledu i funkcionalnosti potpuno zastarjela, nego nema ni novih vijesti. Na primjer, u prva dva mjeseca 2013. godine postavljene su samo – tri nove vijesti.

                      I brojne baranjske organizacije imaju svoje internetske stranice, a postoji i nekoliko baranjskih portala. Te stranice veoma se razlikuju i po izgledu i po sadržaju: od onih koje veoma rijetko donose nove vijesti, do onih koje to rade gotovo svakodnevno, kakva je npr. stranica Mirovna grupe Oaza. Slično je i s portalima. Neki su veoma aktivni i informativni, kao npr. Radio Baranja ili BaranjaMedija, a neki su krenuli pa zastali ili samo preuzimaju članke s drugih portala ili internetskih stranica.

                      Prema rečenome, Baranjcima stoji na raspolaganju široka lepeza različitih medija, a koga će čitati, slušati i gledati, a naročito kome će vjerovati, zavisi od njih – samih.

                      Jovan Nedić

                        Politika uništava kultnu karlovačku građevinu

                        Hrvatski dom vratiti građanima

                        Oporbene stranke i nevladine udruge smatraju da HSS-u treba oduzeti 99 godišnju koncesiju za karlovački Hrvatski dom

                        Čini se da je malo šansi, bar dok je ova politička garnitura na vlasti, da se Hrvatski dom, kultna karlovačka kulturno-sportska institucija, ponovo vrati u vlasništvo grada i građana. Malo je izvjesno da će koncesionar Hrvatska seljačka stranka izgubiti koncesiju zbog neizvršavanja ugovorenih obaveza.

                        Na taj zaključak navodi podatak da je nedavno potpisan ugovor između grada i jedne zagrebačke tvrtke o obnovi Male scene doma vrijedan debelo predimenzioniranih 1,1 miliona kuna. Uredilo bi se samo 300 metara kvadratnih ove ogromne građevine i to za 60 dana. Time su gradski HSS i grad pod vodstvom HDZ-a po četvrti put “ozakonili” svoju vezu i to, zanimljivo, uoči novih lokalnih izbora. Za povratak Doma građanima zalažu se brojna karlovačka nevladina udruženja i institucije civilnog društva, političke stranke i nezavisne liste. U isto vrijeme, najveći dio ove građevine u kojoj se odvijao bogat kulturni i sportski kulturni život od 1926. do 1991. godine, kada je pokradena i devastirana, nalazi se u katastrofalno neurednom stanju.

                        Prije 19 godina grad je dao HSS-u Hrvatski dom u besplatnu koncesiju na 99 godina uz jedan uslov: da obnovi zgradu. No to je učinjeno jedino na fasadi i u krilu gdje se nalaze stranačke prostorije. Ugovorom su dane mogućnosti da se koncesionar uknjiži u zemljišne knjige i da daje prostor u zakup sa obavezom da se zakupnina ulaže u obnovu. Od toga ništa nije poštovano. No 2008. godine potpisan je novi ugovor i zgrada darovana također na 99 godina korištenja da bi se 2011. potpisao aneks ugovoru u kojem otvoreno stoji da HSS nije u stanju ispuniti ugovorene obaveze te da će to umjesto njega učiniti sam grad dok zgrada ostaje HSS-u na besplatno korištenje.

                        – Zašto nakon toga nije raskinut ugovor sa HSS-om? Nije li to pogodovanje koalicionom partneru i zašto ti ugovori nikada nisu bili na Gradskom vijeću, pitao je gradski vijećnik Miroslav Delić (SDP) na sjednici Gradskog vijeća.

                        Gradonačelnik Damir Jelić je kratko odgovorio da je bolje da je netko u Domu nego da je prazan.

                        – HSS skoro 20 godina upravlja Hrvatskim domom kao loš i neodgovoran koncesionar. Dom treba obnoviti, a već je i mogao biti obnovljen koliko je do sada u razne propale projekte ulupano novaca, no za to nam ne treba nikakav HSS. Ako su tada postojali razlozi da se Dom dade u koncesiju HSS-u sada su se stvorili uslovi da se Dom vrati gradu, dodaje Delić. Zato je gradski SDP organizirao desetodnevno potpisivanje peticije za povrat Hrvatskog doma gradu. U šest dana tako je prikupljeno skoro hiljadu potpisa.

                        Pet karlovačkih udruženja koja se bave programima nezavisne kulture mladih smatraju da se javna sredstva koriste za obnovu prostora koji se nalazi u koncesiji političke stranke i to u predizborno vrijeme. Nezavisna gradska lista Volim Karlovac također smatra da treba raskinuti ovaj štetan ugovor i najavljuje podnošenje krivične prijave protiv gradonačelnika Damira Jelića zbog zloupotrebe položaja i nanošenja materijalne štete gradu Karlovcu.

                        No, do daljnjega će HSS ostati jedina politička stranka koja ne plaća svoj prostor dok ostale političke stranke i ostala udruženja dosta sredstava troše na najam prostora i režije.

                        M. Cimeša

                          “Pitajte gradonačelnika” u Belom Manastiru

                          Pod sloganom “Pitajte gradonačelnika” aktualni gradonačelnik Grada Belog Manastira Ivan Doboš održao je javnu tribinu na koju se odazvalo šezdesetak građana.

                          Doboš je istakao da se uspelo smanjiti troškove održavanja grada sa šest na tri miliona kuna bez bitnijeg narušavanja izgleda grada, uz završetak rekonstrukcije prostora SKUD-a Jovan Lazić, početak uređenja prostora HKUD Beli Manastir, i izgradnju spomenika braniocima. Istovremeno aktualni i budući gradonačelnički kandidat na lokalnim majskim izborima osvrnuo se i na negativne pojave koje su ga dočekale na početku mandata poput iskopane rupe na trgu, opstrukcije bivšeg vodstva grada, te nesaradnje i opstrukcije vlade HDZ-a.

                          Kako se troši novac građana, zašto nije završen trg, visina komunalnog doprinosa za legalizaciju objekata, stipendiranje studenata i nova radna mesta, samo su neka od najzanimljivijih pitanja koja su zanimala prisutne građane, na koja je Doboš strpljivo odgovarao pa i u provokativnim situacijama, kada su mu pitanja postavljali njegovi budući protukandidati.

                          – Vaša pitanja, na rubu provokacije, ukazuju kakva će oštra i prljava biti predizborna kampanja, rekao je Doboš na kraju tribine.

                          Ako se ima u vidu da je ova javna tribina belomanastirskog gradonačelnika treća po redu vidljivo je da se aktualna vlast trudi biti transparentna prema svojim građanima, ali ne možemo se oteti utisku da bi ih trebalo biti i više, kako je to zaključila jedna od prisutnih Belomanastirki, tim više jer su još brojna pitanja na koja stanovnici jedinog baranjskog grada godinama čekaju odgovore još uvek bez odgovora.

                          Z. Popović

                            VSNM Siska privremeno u Rimskoj ulici

                            Dok se ne završi adaptacija prostorija u Frankopanskoj ulici, Vijeće srpske nacionalne manjine u Sisku napokon je dobilo kvalitetniji prostor za rad u samom centru grada.

                            – Prostor za privremeni rad Vijeća riješen je na najbolji mogući način i napokon smo stekli uvjete za normalan rad, što imamo zahvaliti gradskim vlastima i gradonačelniku Dinku Pintariću. Do sada smo se godinama seljakali, a privremeni prostor u Rimskoj ulici je po našoj mjeri – rekao je Milan Krstinić, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine u Sisku.

                            U dogledno vrijeme, kada se završe radovi na mnogo većem prostoru u Frankopanskoj ulici, ta lokacija trajno će riješiti probleme u radu Vijeća te organizacija i udruga koje ono okuplja oko sebe. To će posebno obradovati članove SKD Prosvjeta koji još uvijek u Sisku nemaju svoj prostor za okupljanje i rad.

                            Predsjednik Krstinić, poziva sugrađane, članove srpske zajednice u Sisku, da posjete nove prostorije Vijeća i obećava da će uskoro dva puta tjedno vrata ovih prostorija biti otvorena za sve one kojima je potrebna bilo kakva stručna ili pravna pomoć.

                            V. Jurišić

                              Istraživanje o diskriminaciji u zapošljavanju u BiH

                              Sarajevski poslodavci tolerantniji od zagrebačkih?

                              Istraživanje je pokazalo da se u Sarajevu manje diskriminira po nacionalnosti pri zapošljavanju nego u Zagrebu

                              Istraživanje o diskriminaciji po nacionalnoj i dobnoj osnovi “Vojislav Trifunović ili Tomislav Lučić: tko će se lakše zaposliti u Zagrebu” o kome su Novosti izvijestile prije četiri mjeseca, pokazalo je da su u procesu traženja posla preko oglasa diskriminirani Srbi u odnosu na Hrvate, ali i 40-godišnjaci u odnosu na duplo mlađe kandidate za posao.

                              Docent Anton Vukelić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji je učestvovao u istraživanju proveo je i slično istraživanje u BiH, pa je zanimljivo usporediti stanje s diskriminacijom u dvjema državama.

                              Istraživalo se da li postoji diskriminacija pri zapošljavanju između tri najveće nacionalne  skupine u BiH; bošnjačke, hrvatske i srpske. Izvorno je bilo zamišljeno da se navedeni odnosi istraže u tri različite sredine, Sarajevu, Banja Luci i Mostaru, koje, kao što je poznato, karakteriziraju posve drugačiji strukturalni odnosi moći i brojčanosti većine i manjine. Kako je recesija i u BiH uzela danak, u Mostaru i Banja Luci nije bilo dovoljno objavljenih natječaja, pa je istraživanje provedeno samo u Sarajevu.

                              Na oglase za zapošljavanje slane su biografije troje imaginarnih kandidata različitih nacionalnosti čija su imena i prezimena Sadžida Hadžiahmetović, Krešimir Šimunić i Veroljub Spasojević nedvosmisleno upućivala na njihovu nacionalnu pripadnost. Uzorak je zahvatio slabije plaćene poslove i deficitarne struke na tržištu rada.

                              Ako se iz razmatranja isključe natječaji u kojima niti jedan od kandidata nije pozvan na razgovor za posao i obrađuju samo natječaji s odgovorima, istraživanje pokazuje da su tek u jednoj trećini bila pozvana sva tri kandidata.

                              – U većini slučajeva, barem je jedna nacija izostavljena, što se može proglasiti diskriminacijom ali meni osobno se čini da je to za bosanskohercegovačko društvo prestrog kriterij, kaže Anton Vukelić.

                              – Koristeći realnije kriterije diskriminacije i uspoređujući dobivene rezultate sa identičnim istraživanjima u Hrvatskoj, moglo bi se zaključiti da u BiH nema nacionalne diskriminacije ili je daleko manje izražena, što je, iskreno rečeno, vrlo čudan nalaz. Procijenio bih da rezultati provedenog istraživanja ne odgovaraju realnom stanju stvari, smatra Vukelić, pogotovo što je, boraveći u Sarajevu uočio da su svjetonazori i svakodnevnica obilježeni nacionalnim ključevima i logikom “naši i njihovi”.

                              Takvo stanje stvari u Sarajevu potvrđuju druga istraživanja etničkih odnosa i nacionalne distance ali i cjelokupni politički, kulturni kontekst i dominantna socijalna klima u tom društvu.

                              – Nalazi ovog istraživanja u suprotnosti su sa “širom slikom” nacionalnih odnosa, a razlozi mogu biti višestruki. Iako se tu radilo o deficitarnim i slabije plaćenim radnim mjestima i  privatnim poduzećima, to ne bi moglo opravdati zaključke da diskriminacija u tom segmentu tržišta rada ne postoji. Očito su se u istraživanje uplele druge varijable kao što je nacionalnost poslodavaca koju nismo kontrolirali ili nešto slično, kaže.

                              Vukelić se zalaže za daljnja istraživanje te teme zbog njenog društvenog značenja.

                              – Pitanje diskriminacije je u demokratskim društvima socijalno osjetljiva tema, a posebice na području zapošljavanja, jer je posao u kriznim vremenima vrijedan i rijedak resurs. Imati ili ne imati radno mjesto, u mnogo čemu određuje vašu svakodnevnicu. To nije marginalno pitanje te je nužno sistematski i na više načina istraživati taj segment društvenog života.

                              Dapače, često se nacionalistička ideologija hrani upravo konstatacijama da se “drugi” favoriziraju a da smo “mi” krive nacionalne pripadnosti. Stoga se sa tim činjenicama, ma koliko neugodne bile, treba suočiti, ali kroz objektivna i relevantna istraživanja, a ne proizvoljnim i parcijalnim dojmovima, kaže Vukelić, a kao jedan od ciljeva takvih istraživanja označava razuvjeravanje pojedinaca koji preuveličavaju diskriminaciju vlastite skupine, dok podaci iz provedenih  istraživanja to ne potvrđuju u cjelini ili ne u toj mjeri.

                              Nenad Jovanović

                                Stogodnjak (153)

                                8. 3. – 15. 3. 1913: list Hrvatska posvećuje uvodni članak godišnjici sporazuma, kojeg je hrvatsko-srpska koalicija sklopila sa Strankom prava. Navodi da “pravaši ostaju nepokolebivo i dalje na stanovištu pakta s potpunim uvjerenjem u konačnu pobjedu narodne stvari.” S druge strane Srbobran, hvaleći “veliku toplinu s kojom ‘Hrvatska’ govori o paktu”, podsjeća da je “taj pakt stvorio u Hrvatskoj situaciju, koja naprosto isključuje potrebu nenarodne politike. Dok traje pakt ne može se u Hrvatskoj ni misliti na vještačko stvaranje stranaka, koje nemaju oslonca u narodu. Zapravo je onemogućenje takvih stranaka i oživotvorenje parlamentarnog principa i bilo prvi i neposredni cilj dotičnog pakta. U razmatranjima i raspravama o paktu treba ovo uvijek imati na umu, a naročito sada, kad se pitanje stranaka i parlamentarnog principa s izvjesnih strana hoće da prikaže kao nekakvo lično pitanje u politici…” zaključuje Srbobran.

                                * S kakvim se sve problemima suočavaju srpski i hrvatski đaci koji su se odlučili za tehničke studije u monarhiji? Jedan od odgovora na to pitanje nudi udruženje Jugoslavenska akademska omladina u Brnu. “Već sama činjenica da se tehničkom studiju posvećuju samo oni đaci, kojima su roditelji dobro situirani – a takovih je veoma malo – ili pak oni, koji imaju sreću da dobiju od vlade stipendiju – koja, kako iz prakse znademo, nije isključivo vezana na povoljnu školsku i imovinsku svjedodžbu – daje lošu perspektivu. Koliki su talenti uslijed toga izgubljeni…? Poteškoće su, koje imade naš đak, kad dođe na tehniku, ogromne. Najosjetljivije je, među ostalim, nepoznavanje naukovnog jezika. Đak pohađa predavanja, mora da ih piše, jer bi ista morala biti jedino vrelo iz kojeg imade da uči. Svršava godina. Njegove bilješke ne vrijede ništa, ta razumio je svaku desetu riječ i on je primoran da sebi, za novac ako ga ima, pribavi škripta. Ali evo novih jada. Češko i njemačko đaštvo stenografira predavanje, a naše nema pojma o toj stenografiji…”

                                * Anđela Vuić, supruga poznatog srpskog državnika, političara i diplomate Mihajla-Miše Vuića, pucala si je u glavu iz pištolja, u jednoj od soba vile Dalmata na Sušaku zbog suprugove neizlječive bolesti.

                                * U Brlogu je, u dubokoj starosti, umro Mihajlo Puhalo, natporučnik u miru i stari graničarski oficir. Bio je jedan od još rijetkih živućih ratnika koji je 1836. sudjelovao u poznatom boju s Turcima kod Izačića, a 1848. i 1849. službovao je i u Italiji i Ugarskoj, gdje se odlikovao graničarskom hrabrošću i za to dobio zlatnu medalju. U trenutku smrti imao je 95 godina.

                                Đorđe Ličina