Lazar Stojanović: Neka nam Dačić objasni nešto o ratu

Kako sagledavate trenutnu političku situaciju u Srbiji? Stiče se utisak da nikada življe aktivnosti nisu bile ni po pitanju Kosova, ni EU-a, ni korupcije, a u sve se uplela i veza premijera sa ljudima iz krim-miljea.

Promenom vlasti ustanovljeno je da su srpsko društvo i država bolesni i da treba uraditi nešto što bi ih postavilo na noge, kako bi barem osnovne životne funkcije vršili. Kada smo otvorili bolesnika za koga smo mislili da boluje od slepog creva, ispostavilo se da ima rak na jetri, plućima, tumor na želucu i hronične probleme sa varenjem, koji traju već dva veka. Otkrili smo da imamo bolesnika koji traži konzilijum stručnjaka, te da nemamo stručnjake. U takvoj situaciji ne postavlja se više pitanje, koje je inače postavio Srđa Popović, šta je premijer Ivica Dačić razgovarao sa Šarićevim ljudima, nego pitanje ko tu kome hoće pomoću toga nešto da podmetne. Kod nas se javnosti saopštava samo magla. Tradicija je takva.

Ko se promenio?

Vodi se poprilično žestoka polemika oko prirode aktuelne vlasti. Zbog sastanaka sa kosovskim premijerom Hašimom Tačijem, Vesna Pešić je Dačića čak proglasila novim Čerčilom ili De Golom. Neki opet teško zaboravljaju njegovu, ali i Vučićevu prošlost. Ko je u pravu?

Otvaranje razgovora i tzv. normalizacija odnosa uslov su da Srbija dobije datum za početak pregovora sa EU-om, što je postala glavna ambicija novih vlasti, koju prije nisu imali. To je proizvelo neke prilično čudne izjave, kao kada Dačić kaže: “Ja mogu da razgovaram sa Tačijem jer ja sam protiv njega ratovao.” Mislio sam da smo imali i spretnijih ratnika u ono vreme, a da je on bio portparol, ali dobro. Neka je i ratovao, ali onda treba nešto da nam objasni o tom ratu, a ne da nam kaže kako ga to čini podobnim da vodi pregovore. Dakle, niste podobni vi koji se niste svađali, koji ste se borili protiv tog rata od samog početka, vi koji i dalje imate žive i zdrave veze sa kosovskim društvom, pa i sa državom… Podoban je samo Dačić koji će sa pozicije, valjda pokojnog Slobodana Miloševića, sada o nečemu da pregovara. To bi bio manji problem kada bi se tu pregovaralo i nalazio neki kompromis. Ideja da se tu vode neki pregovori je ideja o okruglim kvadratima. Zašto bi bilo ko sa Srbijom o bilo čemu pregovarao? Od Srbije se u tim pregovorima očekuje jedino da prizna kosovsku državu.

Imaju li Dačić i Vučić pravo na promenu? Verujete li u njihovu transformaciju?

Drugi Miloševićev ešalon se distancirao od vođe, ali nikada nisu rekli da su o toj politici promenili mišljenje i da danas veruju u nešto drugo. Nisu čak objasnili ni u šta su tada verovali. Našli smo se u situaciji da niko ne sme da kaže da se promenio. Jedini pokušaj verbalne artikulacije na neposredno pitanje dao je Dačić na poslednjem kongresu svoje partije, kada je reka “Vidite da ovde nema slike.” Ne mislim da nepostojanje slike bivšeg vođe govori u prilog da se dogodila bitna promena. Jedan čovek koji je poznat po toj vrsti promene proslavio je ovu zemlju. A to je Milovan Đilas. Bez zazora je objasnio prirodu promene svog političkog usmerenja i promene ciljeva za koje se nadalje zalaže. Pravo na promenu garantuju svaka ozbiljna religija i društvo, kao i pravo na kajanje. To je najljudskiji aspekt politike uopšte i političari mogu da računaju sa društvenom podrškom u menjanju sebe. Međutim, ako neko pokušava da vodi politiku tvrdeći da se nije nimalo promenio, to je drugo. Danas imamo na vlasti ljude koji su bili predsednici poslaničkih klubova, ljude koji su krojili medije u svoje vreme i bili ministri informisanja, da bi se danas pravili da su nešto sasvim drugo. Imamo povampirene likove tadašnjih propagandista koji su ponovo razni rukovodioci, gde današnju politiku prema Kosovu objašnjava jedan Milovan Drecun. Kako smo danas iz te tačke došli u tačku B, ostaje misterija o kojoj smo uzeli sebi pravo da ne govorimo.

Ruska kolonija na Balkanu

Na kritiku aktuelne vlasti često se gleda kao na podršku prošloj. Ima li među njima uopšte razlike? Kako se sve češće priča o novim izborima, možemo li očekivati novu koaliciju, onu veliku između DS-a i SNS-a?

Bila je moguća i na prethodnim izborima. Ta opcija se ozbiljno razmatrala. Moram da kažem da bi takva vlast verovatno i bolje izgledala, ali to bi bio konačan poraz Srbije, a naziranje tog poraza je i “istorijsko pomirenje” sa Dačićem. Cena koja je plaćena da bi se napravila takva koalicija bila je previsoka. To je bio prvi potez koji je ujedno i rehabilitacija zločina, na šta Boris Tadić nije imao pravo. Tadić je i “naprednjacima” nakon napuštanja “radikala” dao prostora da rastu, da se politički artikulišu i da zauzmu lavovski deo političke scene time što im je priznao mandate u Skupštini. DS se raspao i nije više atraktivna ponuda. Ne razumem zašto oni očekuju nove izbore i dobar rezultat, jer u ovom trenutku nemaju ništa što je privlačno.

Poprilično sumorna politička scena. Kosovo i Evropa – to je i dalje politika koja se nudi, ali dokle?

U Skupštini jedino LDP koristi priliku da šire objasni u čemu su opasnosti i defekti trenutne politike po budućnost Srbije. Ali samo to. Tu ničega drugog nema. Ta politika bi morala da se oslanja na građanske inicijative i na razne društveno-političke instrumente koji nisu u zvaničnoj politici. To je mukotrpan put, ali je jedini koji je ostao i to se mora raditi da nas svet ne bi percipirao kao stoprocentne ludake. Sa ovom vlašću, kao i sa prethodnom, Srbija postaje ruska kolonija na Balkanu i postaje mesto koje treba da služi smetanju NATO-a i Evrope. Taj projekat čeka samo dve stvari. Jedna je potpuni neuspeh razgovora o Kosovu, jer tu nema o čemu da se razgovara, a drugi je jedna nova komponovana vlast koja bi otišla stabilnije udesno, gde vidim povratak DSS-a i Vojislava Koštunice.