Mirko Đorđević: Vrh SPC-a protivi se papinoj poseti

Analitičar, esejist, prevodilac i publicist Mirko Đorđević smatra se jednim od najboljih poznavalaca crkvenih prilika u Srbiji. Aktivni vjernik, poznat je po kritičkim stavovima o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, ali i po svom neprestanom zalaganju za dijalog i toleranciju u javnom i političkom životu. Bio je član Društva književnika Srbije, koje je napustio u znak protesta poslije razaranja Vukovara, kao i jedan od devetero intelektualaca koji su 2002. apelirali na srpsku javnost da se suprotstavi radikalnom nacionalizmu i populizmu. S Mirkom Đorđevićem razgovaramo o aktualnim prilikama u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, odnosima među crkvama i društvu u cjelini.

Obilježavanje godišnjice Milanskog edikta u Srbiji (po kojemu je kršćanstvo 313. godine postalo priznata religija), započelo je političkim skandalom u Nišu?

Godišnjica Milanskog edikta nije samo naše pitanje, nego je to pitanje čitavog hrišćanskog sveta. Skandalozno, jubilej je protekao pod patronatom ruske države, lično su bili prisutni ruski ambasador i ruski državni hor, iako Rusija nema nikakve direktne veze sa Milanskim ediktom, jednako kao što to nemaju ni Srbi ni Hrvati, jer u to doba Slaveni još nisu došli na Balkan i primili hrišćanstvo. Proslava Milanskog edikta ispolitizovala se na najgori način, o tome su izveštavali svi ozbiljni evropski mediji, pogotovo zato što taj edikt ima epohalni značaj u kulturnom, religijskom, ekumenskom i civilizacijskom smislu.

Upućeno svim hrišćanima

Katolički župnik iz Niša kritički se osvrnuo na proslavu, sa stavom da je Milanski edikt bio upućen cjelovitoj kršćanskoj crkvi i da bi onda svi trebali biti na zajedničkoj liturgiji, dok su u ovom slučaju predstavnici drugih crkava bili samo promatrači na isključivo pravoslavnoj liturgiji?

Župnikova je kritika utemeljena i razumna. Edikt je bio upućen svim hrišćanima, a u Nišu je gledan kao nešto šta se tiče samo nas pravoslavnih – a bukvalno nas se ne tiče. Očekivalo se da jubileju prisustvuju vladike, biskupi, prezbiteri i predstavnici svih denominacija hrišćanskih, u prvom redu papa i vaseljenski patrijarh u Carigradu Vartolomej I. Aktualni patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej u više je navrata izjavio da bi on želeo da se u Nišu sretne s rimskim papom i da razmene bratski zagrljaj. Ali do toga nije došlo jer, kako kaže srpski patrijarh, “nama su iz Ruske crkve javili da ako papa dođe, onda ruski patrijarh neće doći, a vi znate da je nama do ruskog stava jako stalo”. Tako je jubilej protekao loše.

Kakve su šanse da budući papa posjeti Srbiju?

Velika je šteta šta se papi ne dopušta da poseti Srbiju, jer ona ne bi bila jedina pravoslavna zemlja koju je posetio. Odgovara se da se “još nisu stekli uslovi”, ali iza te zaobljene diplomatske fraze krije se protivljenje vrha Srpske pravoslavne crkve papinoj poseti. Ona bi bila korisnija Srbiji i crkvi mnogo više nego njemu samom, jer bi Srbija promenila imidž. Krenulo bi se u pravcu ekumenskih otvaranja, čega u Srbiji danas nema.

Zašto je u Srbiji tako teško postići dijalog između pravoslavaca i katolika?

Postoje neprevaziđeni sporovi dogmatske prirode između katolika i pravoslavnih, koji traju vekovima i koji danas, kako je rekao još papa Pavle VI, zapravo uopšte više nisu bitni. Ti sporovi dogmatski su paravan za političke podele. Naš pravoslavni problem, ne samo u Srbiji nego i u drugim pravoslavnim zemljama, odbijanje je dijaloga sa drugima i drugačijima. Problem je u historijskim i civilizacijskim razlikama koje su se formirale u krilu hrišćanstva od sredine 11. veka stvaranjem dva civilizacijska kruga, zapadnoga i istočnoga, katoličkoga i pravoslavnoga.

Tužno je da jedan dogmatski spor traje hiljadu godina…

Šta se današnje Srpske pravoslavne crkve tiče, ona kaže da može primiti papu ukoliko klekne i izvini se za historijske sukobe i za Jasenovac. Ili, kako sasvim aktuelno kaže vladika Lavrentije iz Šapca: “Kakvi smo mi Srbi ako se bojimo pape?” Mislim da je rimski papa spreman da klekne u Beogradu, kao što je to napravio papa Benedikt XVI u Atini ili Sofiji, ali animozitet tu neće prestati. Po mom mišljenju, ključnu ulogu u tom sukobu igra Ruska pravoslavna crkva, koja još od pada Carigrada 1453. vodi imperijalnu politiku. Stav katolika, moram priznati, vrlo je razuman i glasi da se Evropa ne može graditi ako ne bude disala na oba plućna krila, a to su katolicizam i pravoslavlje. Zanimljivo je da sintagma o dva plućna krila originalno pripada jednom Rusu – Vjačeslavu Ivanovu.

Konstantinovski zagrljaj

Spomenuli ste civilizacijske razlike između katoličanstva i pravoslavlja?

Ruska pravoslavna crkva vezana je uz rusku državu, šta je važan fenomen za pravoslavlje. Ta neraskidiva veza između crkve i države u stručnoj se literaturi zove “konstantinovski zagrljaj”, i to u pravoslavnim zemljama traje vekovima. Car Konstantin je hrišćansku crkvu priznao, ali ju je potčinio sebi; on je otvarao crkvene sabore i postavljao velikodostojnike. Katoličkoj crkvi je nešto lakše jer – iako deluje u svakoj zemlji i makar u njima imala veliki uticaj – ipak nije nacionalna crkva. Ista liturgija, u devet sati ujutro, služi se i ovde u Beogradu, u Kolumbiji, Zagrebu ili Rimu. Pravoslavne crkve ne samo da su povezane sa državom, nego su sa tom državom srasle, kakva god ona bila. Zanimljivo je da se i u pravoslavlju ta veza između nacije, države, partije i crkve smatra za greh i jeres te se naziva filetizam. Taj je filetizam nepreležana bolest istočnoga hrišćanstva.

Kako se pravoslavni vjernici odnose prema toj opasnosti?

Nažalost, u posljednjih 20 godina imamo talas klerikalizacije, u kojem se crkva pojavila kao dominantna politička snaga koja – kao na Kosovu – određuje smer državne politike. Vernici, čak i mnogi vladike, svesni su tog problema, ali u Episkopatu, centralnom telu odlučivanja u SPC-u, preovladava stav da crkva ne sme da odustane od veze sa državom, kakva god ona bila. Historija pravoslavlja tekla je tako da crkva bez države ne znači mnogo. Toga ima i u katoličanstvu: i hrvatski slučaj sa Stepincem govori o tome da nikada nije dobro kada se crkva poveže sa državom, to u pravilu ide na štetu crkve. Na Balkanu je tako da se verski problemi pretvaraju u političke: pogledajte odnos Srpske pravoslavne crkve prema Pravoslavnoj crkvi u Makedoniji ili u Crnoj Gori, na primer. Katolici i protestanti takve probleme nemaju, bar ne na tako zaoštren način. Ekumenizam u pravoslavnim zemljama – u Rusiji, Bugarskoj i Srbiji – još nije doneo značajnijeg ploda.

Papa Benedikt XVI podnio je ostavku na svoju dužnost, što je izazvalo nemalo iznenađenje u svjetskim razmjerima, objašnjavajući tu svoju odluku zdravstvenim razlozima i poodmaklom dobi?

Moguće je da se radi o zdravstvenim razlozima, ali mislim da su motivi njegove ostavke puno dublji. Prisetite se, on je bio arhitekta Drugoga vatikanskog koncila koji je šezdesetih godina reformirao crkvu, ali je bio i vrlo konzervativni papa koji je, prema rečima velikog teologa Hansa Kinga, Vatikan doživljavao kao teokratsku državu. U novije vreme nije proveo reforme u Katoličkoj crkvi koje je liberalno crkveno krilo očekivalo i taj se njegov čin može protumačiti kao emancipatorski potez jednog konzervativnog pape da se oslobodi prostor za raspravu o reformama koje mnogi u Katoličkoj crkvi i izvan nje smatraju preko potrebnima.

Perspektiva je ekumenizam

U vezi nedostatka jedinstva među crkvama, rekli ste nedavno da će jedinstva možda biti na sljedećoj proslavi Milanskog edikta “ako do tada hrišćana uopšte bude”. Kakve su perspektive kršćanstva u suvremenom svijetu?

Ako perspektive hrišćanske budućnosti nisu svetle, nisu ni tamne. Hrišćanstvo ima zalihe moralnih načela koje ni za 2.000 godina nisu potrošene. Jeste da je car Konstantin doneo edikt o toleranciji, ali ni u njegovo vreme ni kasnije u istoriji crkve tolerancije zapravo nije bilo. Ratovi među hrišćanima traju od Hrista do danas i jedina perspektiva koja se ukazuje jeste ekumenizam.

Ipak, čini se da danas opada uvjerljivost kršćanske poruke?

Francuski teolog Žan-Iv Lelup kaže da je hrišćanstvo danas na početku, čije korene još uvek ne poznajemo. On kaže da je hrišćanstvo priznavalo samo muški princip i da će svoju puninu doživeti tek kada u sebe uključi oba principa, muški i ženski podjednako. Moderna civilizacija sa svojim turbotehnološkim razvitkom nije, očito, naklonjena evanđelju, ali podsetiću vas: da je svet bio naklonjen evanđelju u Isusovo vreme, ne bi on zbog toga evanđelja platio glavom niti bi bilo potrebe da evanđelja uopšte bude.

Ali “što da se radi”, kako bi rekao Lenjin, kada je riječ o današnjem kršćanstvu?

Daću vam jedan primer: u Francuskoj ne postoji samo ličnost godine nego i ličnost veka, a ličnost 20. veka onde nije ni Šarl de Gol ni Brižit Bardo, nego Abe Pjer, obični dominikanski sveštenik koji je napravio čudo. Godine 1954, kada je u Francuskoj vladala nezapamćena zima i kada su stotine siromaha i beskućnika umirale od hladnoće, on je uleteo u radijski studio i u eter uzviknuo da se svi trebaju stideti jer sirotinja umire po ulicama, a niko, uz sve proklamirane humanističke i hrišćanske vrednosti, ne čini ništa za svoga bližnjega. Za dva dana počela je da stiže milionska pomoć, nešto kasnije primio ga je i general De Gol te mu rekao: “Oče, da ste vi u tom obraćanju Francuzima zatražili da budete predsednik države, uveravam vas da bih istog momenta podneo ostavku.” Snažna fondacija koju je osnovao Abe Pjer postoji i danas. Eto, to je snaga hrišćanstva, koja se krije u delima hrabrih i anonimnih ljudi.

Mačo-hrišćanstvo se mora prevazići

Danas se u Hrvatskoj i Srbiji, ali i drugdje u Evropi, vode svjetonazorske bitke između liberala i tradicionalista oko spolnog odgoja, prava homoseksualaca i duhovnosti?

Da bi duhovnost trebala da bude orijentir za hrišćane, to nije sporno. Ali je sporno kako se ta duhovnost shvata. Mislim da se radi o komplikovanim problemima iz više razloga: seksualno vaspitanje u školi postoji i treba da postoji. Homoseksualnost je takođe očevidna činjenica, i u društvu i u vojsci i u policiji i u crkvi, i taj problem opterećuje crkvu jer tradicionalna crkva nema jasan odgovor na to pitanje. Konzervativno hrišćanstvo je neka vrsta mačo-hrišćanstva, muškog hrišćanstva, šta ne odgovara evanđeoskoj istini. Najteži problem je sa homoseksualnošću, za koju i katolička i pravoslavna crkva smatraju da je izopačenost i bolest, no moderna saznanja tvrde nešto sasvim suprotno. Uzmite žensko sveštenstvo, koje su protestanti uveli u svoje redove, ali ne i katolici i pravoslavni, koji kažu da to nije u duhu hrišćanske tradicije. Lično mislim da se taj problem mora prevazići – za to će biti potrebno vreme! – a o tome govore i ozbiljni katolički i pravoslavni teolozi.