Mnogo drame ni za što

Push up 1-3, predstava Dramskoga kazališta “Gavella”

Namjeru “Gavelle” da na pozornicu postavi komad “Push up 1-3” modernoga njemačkog dramatičara Rolanda Schimmelpfenniga možemo smatrati razumnim repertoarnim potezom, odmaknutim od uobičajene klasike i velikih tema. U slobodnom prijevodu, push up su gimnastički sklekovi, koji u naslovu komada ironično simboliziraju današnju civilizaciju što želi pucati od zdravlja, biti psihološki uspješna i ekonomski prodorna. O naličju toga uspjeha govori “Push up”: o imperativnom podvrgavanju karijeri, uništenom privatnom životu, brutalno nemilosrdnoj konkurenciji i međuljudskim odnosima svedenima na trivijalnosti, brzi seks i lažnu uglađenost. Upute pisca na početku ključne su za čitav komad: “Dvije žene gledaju se šutke. Gledaju se, ali se ne smiju. Samo u stravi vlastite samoće, uništene snagom opojnosti ambicije, gledaju se u našminkane oči…” Hladnoća velikih korporacija i njihovih službenika, gluha odbojnost poslovne i političke elite te nedostatak topline i solidarnosti postali su stilom života, ne samo u Hrvatskoj nego i na čitavoj planeti.

Kako je tu danas svima razumljivu temu odigrao “Gavellin” glumački ansambl u režiji Darija Harjačeka? Odmah moramo reći da je redatelj već nakon uvodnih rečenica odustao od civilizacijske hladnoće koju je sugerirao pisac. Umjesto distanciranih likova, koji su svojoj karijeri žrtvovali sve i koji, profesionalno i privatno, ubijaju svaki odnos bez puno riječi i emocija, na “Gavellinoj” smo pozornici gledali puno vike i previše drame. Kao da se radilo o sindikalnom sastanku u kakvoj balkanskoj zabiti a ne o problemu otuđenosti globalnih razmjera, neprestano je netko nekome nešto uspaljeno objašnjavao i unosio se u lice, da bi se taj teror uzrujanog pripovijedanja pretvorio u ravnu crtu dosade do samoga kraja. Od Barbare Nole do Svena Šestaka, od Bojane Gregorić Vejzović do Zorana Gogića, “Gavellini” glumci odigrali su s viškom patosa predstavu u kojoj toga nije smjelo biti i koja je stoga protekla u krivim emocijama: umjesto da su nas hladne, jedva vidljive reakcije glavnih aktera ščepale za grlo, dobili smo, uz puno buke i “nacrtanih” likova, plakatnu izvedbu bez prave energije i smisla.

Redatelj Harjaček mogao se možda poigrati s različitim načinima scenske igre, ali se zabarikadirao u klasičnoj inscenaciji temeljenoj samo na riječima i preglumljenosti, pa je i rezultat bio više nego jalov. Dokaz krive ideje, koja gledateljima baš ništa ne znači, nekoliko je zastora koji se jedan za drugim otvaraju, da bismo na kraju vidjeli glumce… Zašto? Ne sumnjamo da je redatelj nešto time htio, ali zastori (pa još njih nekoliko) simbol su klasične pompoznosti kazališta: u ovoj predstavi bili su potrebni goli zidovi, dvije fotelje, kablovi i instalacije, kao i ledena gluma do granice groteske, da bi se pokazalo da danas između čovjeka i čovjeka postoje jedino sivilo i beton.

Znaju li “Gavellini” glumci odigrati moderan dramski komad “koji se ne orijentira prema zakonima naracije”, kako o “Push upu” piše u programskoj knjižici, i koji izgleda “kao da je izrezan i ponovno slijepljen”, pitanje je za čitav hrvatski srednjostrujaški teatar. Takva kazališta u Belgiji, Nizozemskoj i Njemačkoj ni Čehova ni Shakespearea više ne igraju na klasičan način, pa bi i “Gavella” i svi ostali trebali prihvatiti dobronamjeran savjet da se s više hrabrosti upuste u istraživanje novih načina igre. Ne zbog snobovskog eksperimentiranja, nego zbog razumijevanja problema koji su danas po nečemu ipak drugačiji nego prije stotinu godina.