Moj razred – poduzeće

Dan ili dva nakon što je predsjednik države briljantnom ekspertizom raskrinkao uzroke ekonomske krize – antipoduzetničku klimu i pripadajuću joj “kulturu kukanja”, zbog koje je “većina spremna više kukati nego raditi” – neočekivano je ponuđeno i rješenje tih problema. Tandem stručnjaka, Zrinka i Slavko Kenđelić, promovirali su u Zagrebu svoju “Poduzetničku početnicu” (Profil, 2012), udžbenik namijenjen ravnateljima, učiteljima i nastavnicima osnovnih i srednjih škola. S nedaćama poput općenarodne protupoduzetničke epidemije lijenosti treba se obračunati već u školskim klupama, ispravno je zaključio autorski duet: nikad nije prerano da se djeci usadi vjera u entrepreneura, nitko nije toliko malen da ne bi mogao biti mali poduzetnik. “Našu smo inicijativu zamislili kao malu grudu snijega”, uvodi nas u knjigu dirljiva poetska slika. “Na svakome je od korisnika da gurne grudu naprijed, jer nam je cilj ostvariti lavinu poduzetništva.”

Ključna nezgoda s lavinama sastoji se, naravno, u tome što ruše sve pred sobom; u “Početnici”, doduše, nećemo saznati koga bi ova poduzetnička mogla pregaziti i zatrpati, ali ćemo zato doznati neobično mnogo o poželjnim osobinama svih onih koji će se uspješno snaći u novonastalim klimatskim okolnostima. Upravo je o osobinama, naime, riječ, jer suvremeni pristup poduzetništvu u njemu ne vidi samo skup znanja, vještina i kompetencija, nego “oblik ponašanja i način života”; učenice i učenike stoga ne treba tek upućivati u zakone ponude i potražnje ili metode istraživanja tržišta, nego kod njih valja razviti proaktivnost, inicijativu, spremnost na rizik i sklonost ka prihvaćanju “stanja neravnoteže”. Ako nakon ovih naputaka poneki ravnatelj ili nastavnik slučajno još uvijek ne razumije osnovni ideološki okvir edukacije budućih inovatora i project managera, autorica i autor strpljivo tumače temeljna pravila igre: “Prije svega država mora omogućiti razvoj tržišta proizvoda i usluga, tržišta kapitala te tržišta radne snage. Ipak, država mora ograničiti svoj daljnji utjecaj na tržišta jer da bi ona bila efikasna, moraju biti slobodna.”

Samo rečenicu ili dvije dalje, posve očekivano, ispostavlja se da ovoj slobodi neće smetati pokoja etatistička intervencija ukoliko je ona ispravno usmjerena prema “izgradnji poduzetničke infrastrukture” i “pružanju pomoći u daljnjem poslovanju”. Naposljetku, par kratkih pedagoških poteza – poput upozorenja da učenicima treba naglašavati značaj osobne odgovornosti jer se danas “preveliki naglasak stavlja na prava” – i dobili smo, evo, mali bukvar neoliberalizma, čitanku ekonomske ortodoksije, priručnik za didaktički inženjering po mjeri vremena. Ili, ako ćemo govoriti u skladu sa žanrom knjige: udžbenički primjer dominantne ideologije.

Ozbiljna je to zadaća, pripremiti nove naraštaje za vedru budućnost marketinškog dinamizma, natjecateljskog duha i fleksisigurnosti, pa je i provedba ambiciozna: 57 inspirativnih vježbi za malene prvašiće, drugašiće i vidoševiće obuhvaća sve školske predmete, ali i brojne izvannastavne aktivnosti. Šteta je, recimo, trošiti sate likovnog odgoja na crtanje kućica i pejzaža, ako ih se može kudikamo svrsishodnije iskoristiti zajedničkim dizajniranjem prodajne ambalaže. Zašto bi se pisale zadaće o mami ili tati, ukoliko učenici mogu odabrati svog omiljenog poduzetnika pa sastav posvetiti njemu? Preporučeno gledanje filma “Vlak u snijegu”, u kojem su neke ranije generacije naivno tražile poruke solidarnosti, izvrsna je prilika da se odgovori na pitanje: koji je lik pokazao najviše poduzetničkog duha, Ljuban, Draga ili Pero? I tako dalje, i tako dalje, od vezanja kravate do brejnstorminga, od “Tko riskira – profitira” do “Moj razred – poduzeće”, nižu se lekcije koje će odlikaše na vrijeme pripremiti da ne stavljaju preveliki naglasak na svoja prava, da njihova smanjenja nazivaju “stanjem neravnoteže” i da ih prihvate spremno, mirno i proaktivno.

Nažalost, uz sve te buduće poduzetnike, netko će morati biti i radnik; s tom se neobičnom pojavom učenici mogu upoznati kroz vježbu “Poslodavac i posloprimac”, u kojoj dobivaju zadatak da upišu niz ponuđenih tvrdnji ispod svake od ove dvije kategorije. S obzirom na to da je cilj testa spoznati kako poslodavac “stvara radna mjesta, nove vrijednosti i pridonosi ukupnome razvoju društva”, dok su pred radnikom nešto skromniji izazovi “valjanog i pravovremenog obavljanja posla”, dosta je lako naslutiti tko tu “ne čeka ničija naređenja”, “prihvaća rizik” i “mora znati dobro planirati”, a koga “ne živcira nestanak struje”, “ovisan je o drugome” i “traži slobodan dan”… S jedne strane samostalni, hrabri investitor, s druge indolentni ljenjivac iz fantazmagorija Ive Josipovića: najupečatljivija slika ovog međupredmetnog priručnika.

Dok je javnost mjesecima okupirana s onih nekoliko sati zdravstvenog odgoja, on će u školske kurikulume kliznuti lako i bez velike buke. Tamo će, uostalom, samo prilagoditi nižim dobnim uzrastima odavno inaugurirane narative slavljenja poduzetničkih inicijativa i degradacije radničke klase, pa stoga i ne čudi što će malo tko u njemu prepoznati najgrublji oblik indoktrinacije, političke lobotomije i ideološkog kljukanja školaraca. U tome se, konačno, i sastoji odgovor na probleme radničke lijenosti koji toliko muče predsjednika države: umjesto kulture kukanja, nudi nam se, evo, kultura kljukanja.