Na MORH-ovu spisku za otkaze

Da nekome prijeti ovrha zbog neplaćanja sudskih troškova za izgubljenu parnicu, to već odavno nije vijest. Međutim, slučaj Dušanke Stelle, Radivoja Bogdanovića i njihovih kolega iz Zadra poseban je zbog niza okolnosti. Oni su prije 20 godina protuzakonito dobili otkaz: nakon toliko godina pravosudne bitke – koju su na kraju, pod nevjerojatnim okolnostima, izgubili – ostali su i bez pravde i bez novčane odštete. Sada je, u uobičajeno ciničnom obratu, Republika Hrvatska putem ovrhe došla pokupiti i zadnje mrvice s njihova stola.

– Ne možemo vjerovati da nam se ovo događa – kaže nam Dušanka Stella, dok joj glas ozbiljno podrhtava. – Otkaz smo dobili zato što smo Srbi. Ali prošlo je 20 godina, mislila sam da će pravda pobijediti. Sada više nemam nade.

Njezina priča podsjeća na mnoge slične priče građana srpske nacionalnosti početkom devedesetih. Otac joj je bio oficir JNA, koji je 1962., kada je ona išla u prvi razred, dobio prekomandu iz Niša u Zadar.

– Prelazak je za mene bio šok – kaže Dušanka. – Govorila sam drugačije, imala sam niški naglasak i djeca su znala biti okrutna. Spasile su me upornost i učiteljica Ivana Tudor, koja me učila latinicu i hrvatski standard, ostajući sa mnom nakon nastave.

Nakon školovanja, kao odlikašica upisala je jugoslavistiku i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru.

– Bila sam dobra studentica, ali sam nakon treće godine ostala trudna i udala se, a fakultet je ostao u drugom planu, moralo se živjeti – prisjeća se Dušanka.

Počela je raditi na recepciji Hotela Iž, gdje je dočekala i devedesete, kada je hotel preuzelo Ministarstvo obrane i ubrzo ga ispunilo prognanicima iz zadarskog zaleđa, koji su uskoro doznali da je ljubazna recepcionarka (kojeg li užasa!) Srpkinja.

– Odnos se odmah promijenio. Ljudi koji su me do jučer prihvaćali, povjeravali mi se i sa mnom dijelili sve tajne i frustracije, odjednom su postali drugačiji. Da je pogled mogao ubijati, ja bih odavno bila mrtva – govori Dušanka o vremenu kada se na sve Srbe u Zadru gledalo kao na neprijatelje.

– Te sam ljude žalila, a ujedno sam ih se bojala. Srećom, uskoro su me opet prihvatili i sve je išlo po starom. Uostalom, bili smo u istom jadu, granata je mogla ubiti i mene i njih.

No sredinom 1993. hotel je, prema tvrdnjama bivših kolega otpuštenih radnika, posjetio tadašnji neupitni autoritet na zadarskom području, brigadir HV-a i zapovjednik lokalne brigade Frane Šarić, koji je tadašnjem direktoru Željku Muiću rekao da je to “četničko leglo koje treba očistiti”. Rečeno – učinjeno: 25. lipnja 1993. Muić je pozvao zaposlenike na izvanredni sastanak koji je, prema Dušankinom sjećanju, bio kratak, a počeo je obraćanjem direktora radnicima. “Ljudi moji, ovima koje ću sada pročitati s današnjim danom prestaje radni odnos”, rekao je Muić i pročitao 12 imena. Dušankino je bilo deseto; i prije nego što ga je poslušni direktor izrekao, znala je da će biti na spisku – svi pročitani prije nje bili su srpske nacionalnosti.

Nisu pomogle ni izjave o lojalnosti ni dobri odnosi s prognanicima. Nije bilo pomoći ni od peticije koju su organizirali kolege hrvatske nacionalnosti. Sve je bilo uzalud. Srbi su morali van. Kada se pribrala, Dušanka Stella napravila je nešto neočekivano.

– Sjedila sam pored direktora i istrgla mu taj papir iz ruku. U zaglavlju je pisalo: “MORH, Zapovjedništvo stana, Odjel Split.” Ispod toga, dva spiska s po 12 imena. Na jednom su bila imena iz MORH-ovog objekta u Duilovu, drugi se odnosio na nas. Pored svakog imena pisao je samo jedan podatak, nacionalnost. Svi smo bili Srbi, a u Duilovu je radila i jedna Crnogorka koja se našla na spisku – priča Dušanka.

Bivši kolege Hrvati kasnije su joj rekli da im je objašnjeno kako “vojska ne može dopustiti da Srbi kuhaju za vojnike, a postoje i dokazi da kontaktiraju s drugom stranom”. Optužba za špijunažu u to je vrijeme svima zatvarala usta, a ono što se potom ljudima događalo, kao što se dogodilo Dušanki Stelli, njezinom suprugu i troje im djece, bilo je uobičajeno. Dušanka se prisjeća koliko im je njezin otkaz promijenio živote:

– Mojoj je djeci uništeno djetinjstvo. Gladovali smo, falilo nam je osnovno: mlijeko, pašteta, kruh. Djeca su nosila iste cipele, odjeću, pokrivali smo se muževom plaćom. Znam da su i drugi ostali bez posla, ali ja nisam trebala: na naša su mjesta odmah zaposlili druge.

“Novosti” su stupile u kontakt s navodnim nalogodavcem otkaza Franom Šarićem, tadašnjim zapovjednikom 159. brigade.

– Meni je smiješno da me se spominje u tom kontekstu. S tim hotelom nisam imao nikakve veze, uostalom ja sam bio zapovjednik grada, bavio sam se vojskom, a ne civilima. Može tako bilo tko reći bilo što, ali to jednostavno nije istina, uopće se ne sjećam ničeg sličnog – rekao nam je Šarić.

Pamćenje bolje služi bivšeg direktora Hotela Iž Željka Muića, koji danas radi kao šef računovodstva u zadarskoj Hitnoj službi.

– Iskreno, volio bih da me niste podsjetili na sve to. Ti su ljudi tri godine radili i nitko od gostiju nije ni proljev dobio niti je bilo kakvih problema, a kamoli da su radili nešto protiv nas. Dobio sam 1993. obavijest od ljudi koji su tada u potpunosti preuzimali hotel u ime MORH-a (dotad je bilo neko prijelazno razdoblje), koji su samo rekli da ne žele da ih, kada dođu, dočekaju Srbi. Oni su doista samo zato dobili otkaz, osobno mislim da je to bilo grozno, ali znate u kakvim smo vremenima živjeli: došao je telefaks iz MORH-a, neki Vukina ga je poslao, i to je bilo to. Nakon deset dana, i sam sam napustio dužnost, koju je ionako obavljao moj zamjenik jer sam ja bio u vojsci. Što se tiče Frane Šarića, točno je da je on više puta tražio da ih potjeram, ali o tome nema dokumenta – kazao nam je Muić, potvrdivši priču radnika kojima je podijelio otkaze zbog naloga odozgo.

Odmah nakon otkaza, Dušanka Stella i kolege krenuli su u pravnu bitku. Vjerovali su da će pravda pobijediti i da će biti vraćeni na posao. Odvjetnika su pronašli tek kada su mu obećali da neće javno govoriti da ih on zastupa, i onda su krenula suđenja. Dušanka je podnijela tužbu zajedno s Radivojem Bogdanovićem, Perom Šarić, Milanom Bijelićem i Rajkom Kužetom. Jedan kolega nije podnio tužbu, jedna kolegica je otišla u Srbiju, jedna mlađa žena je bila volonterka, a ostali su angažirali druge odvjetnike. Tokom dvadesetogodišnje pravosudne trakavice događalo se svašta: predmeti su, s više ili manje uspjeha, prošli sve sudske instance, bila je jedna presuda i u njihovu korist, ali bi se nakon žalbe sve vraćalo na početak ili bi viši sud presudio protiv njih. U međuvremenu, dvije su Dušankine kolegice – Milica Gaica i Milka Ukalović – umrle, a ostali su nastavili borbu. Za Maru Ilić, Dušanku Kužet i Anu Tušek trauma je završila 2007., kada je Općinski sud u Zadru, nakon što je Vrhovni sud suđenje vratio na početak, presudio u njihovu korist. Vijest da su tri kolegice konačno dobile spor i da je svakoj isplaćeno gotovo milijun kuna izazvala je euforiju kod Dušanke Stelle i njezinih kolega. Kolegice su dobile sve zaostale plaće, regrese, božićnice i otpremnine, a priznat im je i status branitelja, jer su svi u vojnom hotelu još 1991. potpisali pristupnicu MORH-u, tako da su dobile i sva prava koja proizlaze iz braniteljskog statusa.

Pera Šarić, koja je radila u hotelu kao spremačica, a spor je pokrenula u grupi s Dušankom Stellom, rekla nam je da su nakon uspjeha tih kolegica smatrali da je pozitivan ishod i za njih samo pitanje vremena.

– Kada smo čule da su dobile spor, bile smo sretne. Meni je bilo dosta svega. Prije 15 godina, muž mi je poginuo u minskom polju u Zemuniku Donjem. Sin mi je u ratu bio u Specijalnoj policiji, preživio je, a onda mi muž pogine dvije godine iza rata. Mislila sam da ću bar na sudu dočekati pravdu – govori Pera.

Nažalost, skandaloznim previdom njihovog posljednjeg odvjetnika ne samo da Pera Šarić, Dušanka Stella, Radivoj Bogdanović, Milan Bijelić i Rajko Kužet nisu dobili ništa, nego će im od mirovina ovrhom biti oduzeti i sudski troškovi.

– Ja imam muževu mirovinu, 2.400 kuna. Imam kredit na koji odlazi 750, a sada su mi javili da će mi ovrha uzimati još 700, dok se ne naplate troškovi viši od 8.000 kuna – kaže Pera Šarić.

Dušanka Stella u još je goroj situaciji, jer nema nikakvih prihoda i strahuje za kuću u kojoj živi. Za nju je 8.000 kuna astronomska svota.

Do ovakvog je raspleta došlo kada je lani Općinski sud u Zadru još jednom odbio njihovu tužbu, a odvjetnik podnio žalbu s mjesec dana zakašnjenja. Isti je odvjetnik tako oštećenim klijentima predložio da tuže Republiku Hrvatsku i zatraže milijunsku odštetu jer je, po njegovom tumačenju, sud kriv što nije presuđeno svima jednako. Tvrdio je kako je sve zakuhano na Vrhovnom sudu, koji je naložio reviziju jednog a odbacio drugi slučaj; svojim je strankama predložio da potpuno ignoriraju činjenicu da im je uništio slučaj te se pokušao ponašati kao da se ništa nije dogodilo.

Njegov kolega iz Zadra, koji je već preuzeo zastupanje jedne od oštećenih stranki, pojasnio nam je što njegov prethodnik pokušava.

– On zna da nema nikakve šanse dokazati da je Vrhovni sud, koji je slučaj vratio na Općinski, u istoj stvari postupio različito. Uostalom, Vrhovni sud je presudio potpuno isto i naložio reviziju; da nakon toga odvjetnik nije na Općinskom sudu propustio rok za žalbu, sve bi bilo gotovo. Stranke nikada neće dobiti novac, ali mogu tužiti njega, jer je pogriješio. Tvrdim da bi sigurno od odvjetničkog osiguranja dobile novac, maksimalan je iznos tamo 100.000 eura. Ostatak bi mogle dobiti tužbom protiv njega osobno – kazao nam je drugi odvjetnik, ne želeći nam otkriti svoj identitet.

Tvrdi da njegov prethodnik samo kupuje vrijeme, jer novi postupak ne bi bio gotov godinama, a rok za tužbu protiv njega i traženje odštete je tri godine. Nažalost, do zaključenja ovog broja nismo uspjeli doći do odvjetnika koji je počinio takav nevjerojatan previd, pa mu stoga ne navodimo ime.

Izdani i prevareni, ljudi otjerani s posla radi nepoželjne nacionalnosti i danas, nakon 20 godina sudskih peripetija, teško govore o svemu: neki su u posljednji trenutak odustali, a nitko nije pristao na fotografiranje.

Predrag Matić: Za oštećene ima mjesta u Registru branitelja

Ministar branitelja Predrag Matić izrazio je za “Novosti” žaljenje što se ljudi, koji su odavno trebali uživati prava hrvatskih branitelja, muče na ovaj način. Dušanki Stelli i kolegama poručuje da u Registru branitelja za njih ima mjesta i da im status branitelja, koji su zaslužili u vojnom hotelu od 1991. do 1993., nitko ne može oduzeti. Plaće im je isplaćivao MORH, a 1991. potpisali su pristupnicu MORH-u, postavši dio jedinice za dopunsku opskrbu HV-a.