Naif Havatme: Priznanje Palestine politička je pobjeda

Od 1969. godine Naif Havatme je vođa Demokratske fronte za oslobođenje Palestine (engleska kratica DFLP), marksističko-revolucionarne organizacije, treće najveće frakcije Palestinske oslobodilačke organizacije (daleko najveća i najpoznatija članica PLO-a je Fatah Jasera Arafata, odnosno sadašnjega palestinskog predsjednika Mahmuda Abasa). DFLP ima reputaciju umjerene frakcije, koja je često posredovala između palestinskih grupa: prvi su unutar PLO-a predložili prihvaćanje rješenja “dvije države za dva naroda” te već sedamdesetih počeli kontaktirati s izraelskim aktivistima. Organizacija se aktivno borila protiv Izraela, a 1974. u terorističkom napadu njenih članova u gradu Ma’alotu ubijeno je dvadesetak izraelskih civila, među kojima veći broj djece, zbog čega Izrael već desetljećima Havatmeu zabranjuje ulazak na palestinske teritorije. Na pogrebu jordanskog kralja Huseina 1999. godine šef DFLP-a i tadašnji izraelski predsjednik Ezer Weizman rukovali su se, što je izazvalo velike kontroverze; Izrael u posljednje vrijeme razmatra dopuštanje Havatmeovog posjeta Zapadnoj obali. Premda DFLP, koji je odbacio Sporazum iz Osla iz 1993. (koji do danas nije razriješio sukob), već dugo nema ugled i utjecaj koji je među Palestincima uživao sedamdesetih (na palestinskim izborima 2006. izabrana su svega dvojica njihovih zastupnika), Havatme je – uz terorizmu iznimno sklonog Georga Habaša i samog Arafata, koji više nisu među živima – jedno od najznačajnijih lica u palestinskom pokretu.

Pod brutalnom okupacijom

Znači li nedavno priznanje Palestine od strane Opće skupštine UN-a realnu pobjedu Palestinaca ili je riječ o simboličkom činu koji, kao što je rekao izraelski premijer Benjamin Netanjahu, u stvarnosti neće promijeniti ništa?

Odluka Opće skupštine o priznanju države Palestine u granicama iz 1967. i s glavnim gradom Jeruzalemom, nasuprot bilateralnim pregovorima pod okriljem pristranog SAD-a, predstavlja međunarodnu političku i moralnu pobjedu za čitav svijet te legalnu i povijesnu realnost, unatoč američkom i izraelskom pritisku, da ne spominjem arapske “savjete”. To su potvrdili i izraelski analitičari. Više nije riječ o “palestinskom entitetu” ili o “spornom teritoriju”, nego o državi pod brutalnom okupacijom. Priznanje Palestine potpaljuje plamen otpora, koji se neće ugasiti dok se ne ostvari nezavisnost i ne razbiju okovi aparthejda, u skladu s međunarodnim rezolucijama.

Palestinski čelnici sada zbog izgradnje naselja imaju mogućnost pokrenuti proces protiv Izraela i pred Međunarodnim kaznenim sudom, premda je predsjednik Abas rekao da osobno nije sklon tome?

Nekoliko sati nakon odluke kojom je međunarodno izoliran, Izrael je najavio kaznene mjere – izgradnju tri tisuće stambenih jedinica u području E1, između Ramale i Jeruzalema, kao i daljnjih naselja (ukupno deset tisuća stambenih jedinica), čime bi Zapadna obala bila presječena na dva dijela. Riječ je o oživljavanju starog plana o “izraelizaciji” čitavoga arapskog Jeruzalema i okupirane Zapadne obale, što je izazvalo žestoke reakcije u čitavom svijetu. Glavni tajnik UN-a Ban Ki-moon ustvrdio je da je politika naseljavanja ilegalna i da predstavlja razoran udar mogućnosti ostvarivanja dvije države. Slične su pozicije i zapadnoeuropskih država, koje nastoje zaštiti Izrael od njega samoga, a u istom su tonu bile i izjave američke državne tajnice Hillary Clinton. Globalne okolnosti se mijenjaju: SAD više ne može samostalno određivati sudbine čitavih nacija, Izrael ne može ostvarivati ciljeve oružjem, a ni Europa više ne dopušta luđačku i agresivnu okupacijsku politiku. Palestina će se pridružiti svim organizacijama UN-a, a obraćanjem Međunarodnom sudu mogla bi podići tužbu protiv procesa naseljavanja koji ugrožava samu državu Palestinu.

Američka dimna zavjesa

Ako dođe do najavljene izgradnje, hoće li biti moguće mirno rješenje sukoba i stvaranje stvarne palestinske države? Postoji li alternativa pregovorima?

Za nas teritorij Zapadne obale u granicama iz 1967. godine i s Istočnim Jeruzalemom predstavlja crvenu liniju. Svjesni smo da je zbog američkog prava veta Vijeće sigurnosti nemoćno i da je američka osuda “unilateralnih akcija” samo dimna zavjesa, jer ne zaustavlja kolonijalnu politiku naseljavanja. Imamo međunarodnu legitimnost i nacije svijeta na svojoj strani, no rekao bih da se u sljedećoj fazi moramo osloniti na vlastite snage. To znači da, prvo, moramo ponovno uspostaviti nacionalno jedinstvo na osnovi istinske demokracije, okrenuti se izgradnji države te započeti s pripremama za mirni ustanak, ojačati otpor i ekonomiju na okupiranim područjima. Nadalje, priključiti se Međunarodnom kaznenom sudu i Četvrtoj ženevskoj konvenciji. Konačno, trebamo se orijentirati prema arapskim državama i potaknuti ih na vršenje ekonomskog i političkog pritiska, kako niti jedna država ne bi stavljala interese Izraela ispred arapskih i palestinskih prava. Washington ima goleme interese u arapskoj regiji, pri čemu je američka politika prije svega pragmatična, pa bi Arapi trebali zauzeti odlučan stav.

Dokle je došlo pomirenje Fataha i Hamasa? Hoće li se Hamas pridružiti PLO-u i prihvatiti princip dviju država, odnosno postojanje Izraela?

Potrebno je pripremiti novi izborni zakon, koji će značiti punu proporcionalnu zastupljenost, kako u palestinskom parlamentu tako i u Nacionalnom vijeću PLO-a, što je dogovoreno na sastanku svih palestinskih frakcija pod predsjedanjem predsjednika Vijeća Salima Zanuna i u skladu s kairskim dogovorom iz svibnja 2011.

DFLP je uvijek imao odlične odnose sa sirijskim režimom. Kako komentirate aktualni građanski rat u Siriji, u kojem je dosad poginulo više od četrdeset tisuća ljudi?

Prije svega, treba zaustaviti svako nasilje i nametanje vojnih rješenja. Bilo kakvo rješenje ponajprije mora biti sirijsko, no pod međunarodnim sponzorstvom, kao što je bio slučaj u Jemenu. Treba se zapitati što su arapski narodni pokreti postigli nakon što su postali oružani: situacija se razvija iz loše u goru, a razaranje i prolijevanje krvi nije dovelo do nikakvog rezultata. Jedini način da se sukob zaustavi jest kroz dijalog i nacionalni konsenzus, a zatim kroz uspostavu pluralne demokracije, socijalne pravde, individualnih sloboda te jednakosti svih, bez obzira na religiju, porijeklo ili spol. U svim regionalnim sukobima treba izbjeći politizaciju religije i međuplemenske ratove koji bi služili neokolonijalnim projektima, uz dvostruke standarde pobornika “demokracije i ljudskih prava”. Libija, primjerice, više neće uživati stabilnost i sigurnost, a intervencija Zapada uslijedila je prije svega zbog nafte.