Nevidljiva ruka njiše kolijevku

Zakonodavna scena u Hrvatskoj uskoro će biti bogatija za još jedan novi, dosad nepoznati pedagoški element, Zakon o dadiljama. Prvo predstavljanje Zakon je imao prije nekoliko tjedana u Vladi, a ovaj uradak Ministarstva socijalne politike i mladih te ministrice Milanke Opačić sada stiže na raspravu u Sabor.

Ideja je zakonodavca, kako se kaže u obrazloženju, da pruži pomoć zaposlenim roditeljima, prije svega ženama, na izvaninstitucionalan način, jer da smo, prema mišljenju autora Zakona, u institucionalnim oblicima odgoja podkapacitirani. Drugi razlog zbog kojeg se država odlučila na donošenje ovakvog Zakona jest suzbijanje ilegalnog rada. Zakon primjećuje da se “usluge vezane uz obitelj gotovo u potpunosti nalaze u sferi ‘sive ekonomije’, što podrazumijeva socijalno nezaštićene oblike rada i dovodi u pitanje samu kvalitetu skrbi”. Treće, što se može iščitati između redaka, jest očekivanje države da će joj jeftinije biti plaćati dadiljski pogon nego sredstva uložiti u nove vrtiće i jaslice.

Bejbisiterski posao Zakon vidi ili kao obrt ili kao zadružnu djelatnost, dopušta takav oblik čuvanja djece do njihove 14. godine i propisuje broj od šestero djece kao najveći za jednu dadilju i njezinu pomoćnicu. Posao će se, kaže dalje Zakon, moći voditi u prostorima dadilje ili roditelja, a predviđa se i šegrtovanje, odnosno angažiranje pomoćne dadilje. Zanimljiv je i članak osam, u kojemu se propisuju uvjeti koje dadilja mora ispunjavati. Tako se kaže da se ovim poslom mogu baviti i strankinje, odnosno osobe kojima je odobren boravak u Hrvatskoj. Tu se već nazire da zakonodavac u nekoj bližoj budućnosti pretpostavlja da će dadilje biti i strana radna snaga. Naime, upravo je migrantski rad na području uslužnih djelatnosti u svijetu dominantan, za što su najbolji primjeri Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države.

Prvi nacrt Zakona u javnosti se pojavio jesenas i tada smo u ovim novinama govorili o nekim njegovim rješenjima; naša sugovornica bila je Lilijana Burcar, docentica na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Na pitanje što znači ovakav Zakon o dadiljama, ona je odgovorila: “Rekla bih da je riječ o obliku privatizacije i komercijalizacije onoga što bi trebalo biti javno dostupna i javno financirana usluga. To znači da privatni kapital izbjegava troškove i odgovornost društvene reprodukcije svoje sadašnje i buduće radne snage tako što jednostavno prebacuje troškove na leđa specifično za to namijenjene grupe ljudi.” Uz to, u temelju Zakona, po mišljenju ljubljanske publicistkinje i aktivistice, stoji “ideja da se, likvidiranjem ili demontiranjem javnog sektora i pretvaranjem tog posla u samostalnu djelatnost, bijedan prihod koji ide dadilji legitimira na način da se taj posao definira kao vrsta samozapošljavanja, što znači da se posao dadilja izuzima iz kolektivnih ugovora i sindikalne zaštite. Iz tog će prihoda morati plaćati svoje mirovinsko, zdravstveno i ostala davanje te postaju slabo plaćene samozaposlene dadilje, koje upadaju u krug vlastitog izrabljivanja. Ako nemaju pristup minimalnom privatnom vlasništvu, to je drugi ciklus produbljenog izrabljivanja, jer takve samozaposlene dadilje doslovce završavaju na ulici ili u korporacijama koje će ih zaposliti s još nižim plaćama”.

Osim tog izrabljivačkog momenta, Zakon je sporan i po još nekoliko točaka. Najprije, dovodi do komercijalizacije obiteljskih odnosa, dakle onih najprivatnijih, na dosad nepoznat način. Nekadašnji baka-servis sada se pretvara u profitnu djelatnost samozaposlenih obrtnica. Zakon o dadiljama donekle podsjeća na jednu ne tako davnu ideju da se financijaliziraju susjedski odnosi čime se, također, trebalo stati na kraj tzv. sivoj ekonomiji. Naime, prije dvije godine Vlada je u proceduru pustila zakonsko rješenje o naplaćivanju susjedske pomoći ukoliko su akteri udaljeni više od 500 metara. Budući da je prijedlog bio javno ismijan, Vlada je na kraju odustala od naplate pomoći pri berbi grožđa ili svinjokolji, ali očito je da se nastavlja tendencija uvlačenja svih odnosa u kapitalistički način proizvodnje.

U isto vrijeme, država do neke mjere odustaje od skupljeg, institucionalnog oblika odgoja djece. To za posljedicu može imati da djeca tretirana u novom, privatiziranom i unutarkućnom tipu odgoja budu zakinuta za bitne socijalne kompetencije. Naime, Zakon isključivo propisuje skrb, dakle brigu za djecu, ali ne i odgoj. Očigledno je da se zakonodavac rukovodio načelom da “djecu valja (nad)gledati, ali ne i slušati”. Smještanjem odgoja u privatnost doma tako se vraćamo u predmodernizacijski period, u vrijeme kada se prakticirao samo čuvarski tip nadzora, dakle kada je u tretmanu predškolske djece dominirao isključivo instrumentalni pristup, dok univerzalističkog pristupa odgoju djece nije ni bilo sve do pojave nove obiteljske politike u kolektivističkim sistemima – u socijalizmu, koji je odgoj shvaćao puno obuhvatnije. Socijalne države sukob rada i obitelji rješavale su tako što su roditeljima, prije svega majkama, pružale mnoge olakšice, poput jeftinih, često besplatnih jaslica i vrtića i plaćenog porodiljnog dopusta, a istodobno su osiguravale punu zaposlenost, stalnost i sigurnost radnog mjesta.

Da zaključimo, ovakav od društva nenadgledani (i stoga pun opasnosti od brojnih oblika sektašenja) i posve privatizirani oblik odgoja za rezultat bi mogao imati isključivo kontrolu dječjeg rasta, ali ne i rad na njegovom razvoju. Umjesto da se odgoj shvati kao forma za stvaralački samorazvoj i socijalizaciju u komunikaciji s drugima, pretvorit će se u puku kontrolu dječjih instinkta i nerefleksivno servisiranje osnovnih potreba.