Nevini u ratnoj ludnici

Isti onaj zaključak koji je vrijedio za drugostupanjsku oslobađajuću presudu hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču, mogao bi se primijeniti i za oslobađajuću hašku presudu srpskom generalu Momčilu Perišiću: ili je gadno pogriješilo prvostupanjsko ili drugostupanjsko sudsko vijeće. Razlika je jedino u tome što za zločine počinjene tijekom i nakon operacija “Bljesak” i “Oluja” nitko nije odgovarao, dok je za zločine u Hrvatskoj (ne računajući osuđene pred domaćim sudom) na Haškom tribunalu osuđen Milan Martić, i to upravo za granatiranje Zagreba u svibnju 1995. godine (osim njega, Milan Babić je priznao ishode zločinačke politike i ubrzo potom počinio samoubojstvo). Drugostupanjsko vijeće, za razliku od prvostupanjske presude, ne nalazi postojanje efektivne kontrole Momčila Perišića nad jedinicama Vojske RSK, čime je isključena i njegova kaznena odgovornost izvan razumne sumnje.

Vjerojatno najbolji komentar takvog ishoda dao je Fond za humanitarno pravo (FHP), koji u svom priopćenju kaže da žalbeno haško vijeće nije osporilo nalaze prvostupanjskog raspravnog vijeća da je Vojska SR Jugoslavije, na osnovu odluke političkog vrha tadašnje SRJ, pružala VRS-u i VRSK-u logističku pomoć širokih razmjera u municiji, gorivu i rezervnim dijelovima, neophodnu stručnu pomoć i da je redovno isplaćivala plaće oficirima tih vojski (o čemu zorno svjedoči i to da je Ratko Mladić sve do danas na platnoj listi Srbije), čak i nakon vijesti o masovnim zločinima počinjenim nad nesrpskim civilima u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

“Ovi zaključci Haškog suda, zajedno s odlukom Međunarodnog suda pravde o odgovornosti Srbije za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida u Srebrenici, trajna su veza srpskog društva i institucija Republike Srbije sa zločinima počinjenim u BiH i Hrvatskoj i predstavljaju polazište za sagledavanje moralne odgovornosti za učinjene zločine u BiH i Hrvatskoj”, smatraju u FHP-u. Predviđajući da će se oslobađajuća presuda loše odraziti na proces suočavanja s prošlošću, direktorica FHP-a Sandra Orlović precizira: “Perišić je bio personifikacija te institucionalizirane podrške ovim dvjema vojskama. Rekla bih da njegova individualna odgovornost, po mišljenju suda, nije utvrđena, ali da zaključak o sistemu podrške, koji je postojao godinama, nije oboren.”

Suprotno njoj, premijer Srbije Ivica Dačić ocijenio je presudu kao “konačno jednu dobru vijest” koja je značajna za Srbiju, jer “negira agresiju Vojske SRJ na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu”, dok je za predsjednika Nacionalnog savjeta za suradnju s Haškim tribunalom Rasima Ljajića presuda “kredibilna”, pogotovo stoga što “nije bilo disonantnih tonova među sucima i članovima žalbenog vijeća, što nije bio slučaj s nekim ranijim presudama koje su donesene, posebno u žalbenom postupku”. Naime, dok je u slučaju Gotovina-Markač u žalbenom vijeću odnos bio tri prema dva sudska glasa za oslobađanje, kod Perišića je bio, po Ljajiću, “velika većina glasova” od četiri naprema jedan.

I prema zamjeniku tužitelja i glasnogovorniku Tužiteljstva za ratne zločine Bruni Vekariću, drugostupanjsko vijeće je “adekvatno procijenilo činjenično stanje”, a presuda je vrlo važna zbog nekih drugih postupaka koji se vode pred Haškim tribunalom.

“Veoma je značajna ta distanca Vojske SRJ i Ratka Mladića, odnosno Vojske RS, jer se na taj način vijeće Haškog tribunala opredijelilo i prema zločinima koji su se dešavali na teritoriju BiH”, kaže Vekarić.

Isti stav prihvatio je i Branislav Tapušković, odvjetnik i nekadašnji prijatelj suda u procesu protiv Slobodana Miloševića: sudski je presuđeno da, kaže on, Vojska RS nije bila “sama po sebi” zločinačka, te da Milošević “ni jednog jedinog dana nije osporavao da je pružena pomoć Vojsci RS u hrani i oružju, kao što su i mnoge druge države pomagale Armiju BiH i Hrvate”.

Ponovno dolazimo do onoga: riječ je o poimanju srpske politič(ars)ke javnosti o antihrvatskoj presudi antisrpskog suda, koji u ovom slučaju i nije baš antisrpski, iako je Perišić – kao i hrvatski mu kolege – proveo osam godina u Scheveningenu. On sam dao je kratku izjavu na aerodromu, jedan intervju dosad (TV B92), a usput je najavio da je spreman izaći pred srpski sud koji je zastao s postupkom u kojem je optužen za špijunažu u korist SAD-a 2002. godine (što je jedna sasvim druga i komplicirana priča).

Njegova presuda, u svakom slučaju, ide na ruku onima koji bi danas da zametu tragove koji vode iz Srbije ka ratištima u susjednim zemljama; upravo se na tome radi i kada je posrijedi haški optuženik Jovica Stanišić, Miloševićev šef  Državne sigurnosti, kojega “Večernje novosti” ovih dana pretvaraju u Miloševićevog političkog protivnika, iako i ptice na grani znaju da to nije bilo tako, naprotiv, njegovi su prsti u brojnim paravojnim jedinicama diljem ratnih prostora u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.

Činjenica je da se barem u listopadu 1998. godine Perišić javno i među rijetkima iz svoje branše ogradio od Miloševićeve politike, nakon čega je i smijenjen; objašnjavao je, naime, da već prilično izvjestan sukob s NATO-paktom Srbiju vodi u propast. Danas je – bar pred međunarodnom pravdom – nevin čovjek, ali oni koji nemaju baš pileće pamćenje sjetit će se da je na poziv suda da bude sudski vještak u predmetu protiv generala Vladimira Trifunovića (slučaj Varaždin), izjavio: “Kako mogu biti vještak kada sam mjesec dana nosio bombu u torbi da je bacim na tog izdajnika ako ga sretnem?”

Nakon silnih godina, taj general Trifunović napokon je oslobođen pred beogradskim sudom, još osuđen pred hrvatskim, još pod progonom slovenskog pravosuđa, iako je odbio razarati i iako je spasio živote velikog broja golobradih regruta. I dalje je kriv, iako nevin, za razliku od Perišića, za kojega – kao i za mnoge druge – ostaje gorak okus i barem moralno obrtanje nevino-krivog pravorijeka.