Njemačka po Fassbinderu
Thomas Elsaesser: Fassbinder’s Germany: History, Identity, Subject (Amsterdam University Press, 1996)
Za filmskog povjesničara i teoretičara Thomasa Elsaessera, Rainer Werner Fassbinder u svom je najpoznatijem redateljskom razdoblju, između 1978. i 1982., postao međunarodno uočljivim predstavnikom poslijeratne Zapadne Njemačke; vjerodostojan čak i kao Nijemac, paradoksalno, zbog svoje ekscesivnosti, mješavine sentimentalnosti i brutalnosti, senzitivnosti, neporecivog talenta te beskompromisne izravnosti u projiciranju vlastite “slike”… Baš kao da su, uz karikaturalnu superefikasnost Nijemaca iz npr. Audijeve reklame, jedini vjerodostojni Nijemci u tadašnjim međunarodnim medijima bili Willy Brandt, službeni predstavnik države, antinacistički borac i politički emigrant, te Fassbinder, pretili, hiperkreativni vunderkind “mladoga njemačkog filma”, sklon drogama i alkoholu, ljubavnicama i ljubavnicima i, iznad svega, izgaranju i samouništenju.
Možda je upravo stoga jedan period Zapadne Njemačke završio s Fassbinderovom smrću 1982. Kancelarom je tada postao Helmut Kohl. Time je službenim predstavnikom zemlje postala osoba koja je i kod kuće i u inozemstvu izgledala tako malo traumatizirana njemačkom prošlošću. Zadovoljan svojim njemstvom, zadovoljan općenito u svojem krupnom tijelu, Kohl je organizirao čitav niz pomirbenih prijateljstava (Kohl – Mitterand, Kohl – Reagan, Kohl – Gorbačov). S Kohlom je Njemačka počinjala izgledati “normalno” i sebi i drugima. I dok je Brandt zbog osjećaja krivnje za Hitlera i holokaust ponovo ispisivao povijest, čineći usput svakog Nijemca predstavnikom svoje politike, Kohl se u tu novu povijest tek upisivao, bez potrebe da je iznova definira.
Kako je Brandt predstavljao službenu Njemačku iz burnih šezdesetih i sedamdesetih, Fassbinder je predstavljao onu alternativnu. I on je ponovno ispisivao njemačku povijest, ovaj put kroz sliku nacionalne kinematografije, a koja je u povijesnom smislu uključivala i razdoblje Ufa studija, i nacističko razdoblje, i postnacističko razdoblje. U Fassbinderovom radu ono filmsko – slika i tijelo, spektakl i događaj, politika “osobnosti” i “identiteta” – pomoglo je redefinirati kinematografiju i njenu reprezentaciju povijesti.
Elsaesserova analiza Fassbinderovih filmova i tema u “Fassbinderovoj Njemačkoj” razlaže ta pitanja povijesti, identiteta i subjekta. Fassbinder je iza sebe ostavljao sulud trag tabloidne slave: skandala, preljuba, ispada i autodestrukcije. Kroz život je jurio kao kroz crveno svjetlo na raskrižju, govoreći da će, ako se iz suprotnog smjera pojavi kamion, “poginuti poput Jamesa Deana“. No Elsaessera ne zanima taj biografski spektakl, nego trag dubinskog oranja koji su Fassbinderovi filmovi ostavili u njemačkom društvu. Kao filmolog, Elsaesser je raznim studijama i knjigama pokrio gotovo sva razdoblja njemačkog filma: od filma Weimarske Republike i onoga što će doći kasnije, do “mladoga njemačkog filma”.
“Fassbinderova Njemačka: povijest, identitet, subjekt” možda je i najznačajnije ukoričeno štivo o jednom filmskom autoru, primjer kako se može pisati. Nije to lako štivo, čak ni za bolje poznavatelje poslijeratne Njemačke, odnosno Fassbinderovih filmova. Elsaesser uvezuje poslijeratnu Njemačku s analizom Fassbinderovih filmova i, napokon, samim njegovim životom, u vrtoglavo kompleksnu sliku jednog autora i jednog vremena. Razdoblja u kojem je Njemačka stajala na korak od građanskog rata, podijeljena između široko popularne izvaninstitucionalne ljevice te mase koja je nekada dizala ruku na pozdrav Hitleru, a sada, kulturno mimikrirana u potrošačku malograđanštinu, sluša šlagere, večeri provodi gledajući televizijske šouove i obiteljske komedije.
Za Elsaessera, Fassbinder je njemački Balzac, ali i jedinstveni reprezentant Zapadne Njemačke. Redatelj koji je stajao usred podijeljene nacije, podijeljenog društva i podijeljenih obitelji, među kojima su oni stariji nosili razne uniforme, a oni mlađi napadali njihovo nasljeđe molotovljevim koktelima. Te podjele uključivale su i samog Fassbindera i njegovu majku, koja na sinovljeva ustrajna pitanja o političkom svjetonazoru u omnibusu “Njemačka ujesen” priznaje da bi najsretnija bila s diktatorskom vladom, ali “blagom i benevolentnom”.