Normalne biografije

Svatko mora negdje pripadati. Pitanje je samo što to danas znači i tko nas i zašto organizira. Te kakve to veze ima s politikom. I kakvom: tzv. realnom ili onom emancipatornom. Propitujući na novi, istinitiji način važnu temu “uloge radnika u raspadu Jugoslavije”, tribine koje organizira Centar za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) u Beogradu žele nadići predrasude. Točnije, vladajuću liberalnu ideologiju, koja je i sam CZKD djelomično obilježila. Po njoj, nacionalizam je bio uzrok a ne posljedica rata, pa su za rat krive narodne mase koje su se odazvale na pozive vođa. Ta je ista liberalna ideologija npr. u Srbiji, kada je Milošević napokon najuren, bez problema preuzela tekovine njegovog divljeg nacional-kumskog kapitalizma tako što je produbila procese radničke isključenosti iz vlasništva i upravljanja privredom i društvenim organizacijama. Ona je najavila, a sada sprovodi, nove cikluse privatizacijskih procesa. Iz gledišta Druge Srbije, koja se bori za hegemoniju kroz pomirenje s Prvom, radnici su kao oni “koji su krivi za rat i Miloševića” proglašeni nekompetentnima za politiku, dokazano nesposobni da se staraju o sebi i svojim poduzećima.

Isti proces u Hrvatskoj je praktički već okončan; jedini razlog zašto Druga – liberalno-nacionalistička – Hrvatska više ne ističe svoju ideologiju teorijski, kao svojedobno npr. oko časopisa “Erasmus”, taj je što su zabavljeni praktičnim vladanjem. Stvar je u Hrvatskoj još za nijansu perverznija, jer ovdašnji vladajući radnike isključuju uz retoriku njihovih “zasluga za rat i Tuđmana”, na što i neke radničke organizacije nasjedaju, misleći da će ih to ojačati, pa postaju taoci “zarobljeničke dileme” (mi mislimo da oni misle da moramo biti rodoljubi). No vrijeme kada su se ljudi okupili kao radnici, a razišli kao Srbi, Hrvati itd. je prošlo, ako je ikada i postojalo.

Bilo kako bilo, na djelu je ideologija, a njoj pomažu i drugi ideološki mehanizmi koji podupiru postpolitičko stanje, u kojem se stalno mogu tvrditi nebuloze da u nas više i nema klasa, pa čak još fantastičnije, da nema ni kapitalizma?! Jer ovaj naš, provincijalni, nije onaj pravi, uz zaključak naravno kako je pravi ujedno dobar, a samo ovaj krivi možda zao. Da klase nisu više što su bile u vrijeme fordističkog, klasičnog ili modernističkog kapitalizma, kada je bilo lako – iako ne na isti način na zapadu i istoku – prepoznati vladajuće klase s jedne i mase industrijskog radništva s druge strane društvene stratifikacije, to nije sporno. Oni koji su uporno, suptilnije ili sirovije, još od kraja 1970-ih godina željeli dokazati da tzv. država blagostanja vodi u besklasno društvo – i opet i na istoku i na zapadu – uglavnom su se poslužili diskursom individualizma da to dokažu. Zaista, svi mi stariji, koji se sjećamo procesa urbanizacije Jugoslavije, istodobno mučnog i poletnog pretvaranja jedne seljačke zemlje u radničku, moramo priznati da su – na nivou životnih stilova – razlike između seljaka, radnika i rukovodilaca na početku tog procesa bile veće no danas (iako su razlike u primanjima bile bitno manje). No bio je trend njihova prevazilaženja, sve do ozbiljno mišljenog ukidanja uvjeta u kojima su klase moguće, a danas je upravo obrnut: onaj produbljivanja objektivnih i sistemskih proturječja, uz klasnu borbu vođenu odozgo. I to, opet ističemo, ne toliko kroz životne stilove, koliko kroz stavljanje cijele političke sfere u službu kapitala, kroz mjesto pojedinaca i grupa u proizvodnji, mogućnost raspolaganja radom drugih ljudi, različite statuse u zaposlenju onih koji žive od prodaje vlastitog rada itd., što sve vodi ne samo produbljivanju klasnih podjela, već i uvođenju nekog novog/starog staleškog društva. Tuđmanovog ideologa Canjugu ipak smo prebrzo prekrižili, samo zato što je on pogrešno nacrtovao da će novo staleško društvo biti “hrvatsko”.

Kada se uz to u ime kraja ideologija odreknemo kritike vladajućih, normalizirajući time kapitalistički način proizvodnje, kao što je to posljednjih 20 godina masovno slučaj, onda nam ne preostaje drugo nego, u boljem slučaju, evidentirati promjene u strukturama, ali i u empirijskoj klasnoj svijesti većine. Ta većina već je od mainstreama prozvana – po logici isuviše nije dovoljno – gubitnicima tranzicije, prekarijatom, kognitarijatom, novim opasnim klasama itd. i sl. A radi se o nama, većini koja je izgubila potporu institucija koje su u stabilnom društvu industrijskog najamnog rada jamčile socijalnu sigurnost. Današnje političke stranke, sindikati, vlade, pa čak i socijalne ustanove, to više ne samo da ne žele, već izgleda ni ne mogu. Institucije koje reklamiraju nužnost reformi, same izbjegavajući izlaganje tzv. slobodnom tržištu, u stvarnom životu postale su konzervativne, u smislu da djeluju u pravno fiksiranim kategorijama “normalnih biografija” (termin sam našao u članku mlađeg slovenskog sociologa Gorazda Kovačiča), kojima stvarnost naših života više ne odgovara.

Uzmimo ekstreman primjer, ne iz ekonomike, već iz politike novih državotvornosti, što naravno ima veze s političkom ekonomijom: ono što je za nove države konstitutivnost i pozivanje na povijesne kontinuitete od stoljeća sedmog, za građane-radnike je doba životne, ali i ekonomske nesigurnosti, kršenja svih već postojećih radničkih prava i prije no što su se ona počela smanjivati. A moraju se smanjivati – to je cinizam pravne države – možda zato što će ih se u EU-u ipak teže kršiti nego što se to moglo u osvit “samostalnosti”. Istina je da su institucije socijalne države i klasnog zastupanja, koje još postoje, podešene na probleme radnika u “normalnim radnim odnosima”, a takvih među većinom onih koji prodaju svoj rad, ni u prvoj šok-terapiji s početka 1990-ih ni u drugoj koja upravo počinje, nema puno.

Pritisnuti radni ljudi izabiru jednu od dvije moguće osobne strategije: dodatno se motiviraju i preopterećuju poslom, rade na svom stručnom usavršavanju i razvijanju retoričkih kompetencija ili se upuštaju u klijentelističke strategije osobnih ovisnosti, naročito u malim i zatvorenim sredinama. A koja naša nije takva? Umjesto klasne borbe širokog registra, većini “život postaje biografsko razrješavanje sistemskih proturječja” (Beck). No psihološki automenadžment ima svoje jasne granice, od kojih je najkatastrofalnija ona da rizičnost u kojoj žive razmrvljeni nosioci novog najamnog rada sama po sebi ne stvara nikakve zajedničke akcije. Tako možemo objasniti pretvaranje ekonomske depresije u individualno psihološke probleme, u “neuspjehe” pojedinaca koji razaraju njihov privatni i javni život.

Vratimo li se na početak, sada lako zaključujemo da je poziv radnicima u “nacionalne identitete” bilo moguće odaslati samo u situaciji vladavine individualističkog diskursa, koji ionako za rješenje svih problema mami u identitetske politike prepoznavanja i priznavanja (rodne, etničke, životno-stilske), jer se boji otvoreno klasnih, koje bi taj individualistički diskurs svojim kolektivističkim dovele u pitanje. Vlasti su svoj strah od klasne vladavine, konsolidiravši moć u dogovoru sa svjetskim centrima, u međuvremenu savladale. Radnici imaju puno teži zadatak: trebaju se, iako trenutno strukturno slabiji, prestati bojati revolucije. Normalne biografije za većinu su ionako stvar prošlosti.