Od znanstvenih zvanja nema imanja

U Hrvatskoj bi odmah trebalo zatvoriti sve studije humanističkih znanosti i poneki društveni. Uštede bi bile znatne, slobodnog prostora ostalo bi u izobilju i sve bi se moglo iskoristiti za poduzetničke zone, tehnoparkove i centre izvrsnosti, jer javnih bolnica, vrtića i osnovnih škola ionako ima previše i nije da su nešto isplativi – tim je riječima Dean Duda, profesor komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, počeo svoje izlaganje u “Praskozoru”, emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija. Katastrofičnim i ironičnim prijedlozima Duda se osvrnuo na novi Pravilnik o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja.

Prema Pravilniku, koji je donijelo Nacionalno vijeće za znanost, napredovanje akademskih djelatnika uvjetovano je, između ostalog, objavljivanjem znanstvenih radova u inozemstvu i to u bazama podataka koji su izričito propisane. Znanstveni radovi objavljeni u nekim domaćim znanstvenim časopisima degradirani su iz prve (a1) u drugu klasu (a2). Da apsurd bude veći, humanistički znanstvenici, ako žele napredovati, moraju objavljivati kod izdavača s Wass-Sense liste. Tako bi hrvatski humanisti trebali biti vrednovani prema listi nizozemskoga Istraživačkog centra za poljoprivredu i zaštitu okoliša. Kriterij prema kojem će znanstvenici napredovati je i broj objavljenih članaka u Europskom referentnom indeksu za humanističke znanosti. Tako je baza ERIH-a, prema novom Pravilniku, postala mjerodavna, premda je na njihovim internetskim stranicama izričito navedeno kako nije namijenjena za vrednovanje rada znanstvenika.

Na sve te apsurde ukazali su iz Vijeća Hrvatskog instituta za povijest u otvorenom pismu upućenom predsjedniku Sabora Josipu Leki i autorima Pravilnika. Vijeće zamjera nedostatak jasnih smjernica i prioriteta razvoja znanosti u Hrvatskoj; Pravilnik, kojim će dosadašnji rad velikog broja znanstvenika i znanstvenih novaka biti gotovo potpuno obezvrijeđen, smatraju etički i znanstveno neprihvatljivim. Protiv Pravilnika 11. ožujka prosvjedovalo je i šestoro akademskih djelatnika, spalivši demonstrativno pred zgradom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta u Zagrebu svoje radove objavljene u časopisima i kod izdavača koje novi Pravilnik smatra neprihvatljivima.

Osim što je Pravilnik obezvrijedio dosadašnji rad mnogih znanstvenika i sveučilišnih profesora, zadat će i velik udarac domaćim znanstvenim časopisima i izdavaštvu. Postavlja se pitanje kako će hrvatski časopisi biti prepoznati na međunarodnoj sceni ako su na domaćoj šikanirani, odnosno ako objavljivanje u njima ne donosi mogućnost priznanja i napredovanja. Domaći su časopisi, logično, većinom bili popunjeni tekstovima sveučilišnih profesora, a njihova je budućnost sada, kada će ti profesori biti primorani objavljivati u inozemstvu, upitna. Ako je cilj takvog propisa smanjiti troškove planskim upropaštavanjem tih časopisa, mogli bismo reći da je Pravilnik na dobrom tragu. A taj je trag bilo vrlo lako pronaći – to je isti onaj (pogrešan) smjer kojim su obrazovanje i znanost vodili bivši ministri prosvjete Dragan Primorac i Radovan Fuhs, čijim stazama očito nastavlja i sadašnji ministar Željko Jovanović. Prilagoditi tržištu, komercijalizirati i pretvoriti javno u privatno dobro staza je koju su utabali bivši, a njome korača i novi ministar prosvjete. Pravilnik je samo nastavak te politike, koji profesorima daje do znanja da su potrošna i vrlo lako zamjenjiva roba, a za svoju poziciju morat će se boriti svim sredstvima i pritom konkurirati svojim kolegama.

Nacionalno je vijeće tako donijelo internacionalni propis koji će otežati napredovanja sveučilišnih djelatnika, a domaće znanstvene časopise dovesti u gotovo bezizlaznu situaciju. No bitno je da se sustav kreće i da su državni izdaci što manji. Od znanja se ne živi, bar ne u Hrvatskoj. Takav internacionalni pravilnik, koji globalnu vidljivost stavlja ispred znanja, apriori odbacuje mogućnost da bi rad objavljen na domaćoj sceni bio jednakovrijedan onom objavljenom u inozemstvu. Te će radove valjda, prema idejama autora Pravilnika, ponovno proučavati budući naraštaji ovdašnjih studenata i znanstvenika, ali ne na hrvatskom jeziku – zato što takvih više neće ni biti – nego na engleskom. Tako su pojedini međunarodni izdavači odjednom postali meritum hrvatske znanosti, svojevrstan posrednik koji će odrediti što je dobro, a što nije. I tako sve dok taj posrednik jednom ne shvati da su studiji humanističkih znanosti u Hrvatskoj samo nepotreban trošak, birokratska pogreška nastala uslijed neusklađenosti s novim tržišnim načelima. Doista, ako će hrvatski profesori objavljivati svoje radove na engleskom, a studenti će ih na istom jeziku i čitati, nije li bolje jednostavno se vratiti dva stoljeća unazad, pa luđake koji požele studirati komparativnu književnost ili kroatistiku, studije upitne tržišne produktivnosti, poslati u Beč ili Peštu?

Nepobitno je da je kapitalizam proizveo sveopću krizu i da su krah doživjeli upravo oni sektori u kojima su forsirana tržišna načela. Međutim, gledajući iz današnje perspektive, gotovo je općeprihvaćeno, čak i među onima koji uviđaju nemoć kapitalizma da riješi probleme koje je sam proizveo, da je takav sustav jedino moguć, tj. da nema alternative. U hrvatskoj znanosti i obrazovanju alternativa još postoji, no pitanje je koliko dugo: čini se kako tržište i politika štednje galopirajući ulaze i u sektor u kojem se nikada ne bi trebali pojaviti. Obrazovanje od javnog postaje privatno dobro, a nastavi li se s ovakvom politikom, samo je pitanje vremena kada će netko primijetiti da takva tržišna logika obrazovanja možda i jest loša, neproduktivna i pogubna, kako za same znanstvene djelatnike tako i za cjelokupno društvo, no da, realno gledajući, nema alternativu.

Strategiju obrazovanja Ministarstvo bi javnosti, prema najavama, trebalo predstaviti u lipnju. Ako je suditi po dosadašnjim zakonima Ministarstva i po ovom Pravilniku, tu strategiju možemo očekivati s velikom bojazni za budućnost hrvatske znanosti i obrazovanja.