Organizirani narod najveća je Chávezova ostavština

Nedavna smrt Huga Cháveza, predsjednika Venecuele posljednjih 15 godina i lidera Ujedinjene socijalističke partije Venecuele (Partido Socialista Unida de Venezuela, PSUV), još je uvijek jedna od glavnih vijesti u svijetu i u nas. Dvoje sugovornika, oboje relevantni za razgovor o Venecueli poslije Cháveza, za “Novosti” rekapituliraju Chávezove mandate i političku ostavštinu te prognoziraju izglede PSUV-a na izborima u travnju. Prva je Marta Harnecker, sociologinja, novinarka i aktivistica, rođena Čileanka, a porijeklom Austrijanka, koju za ovu temu i više nego kvalificira funkcija koju je obnašala: bila je Chávezova savjetnica u periodu od 2004. do 2011. godine. Drugi sugovornik je Mate Kapović, lingvist i publicist koji se posebno bavi zemljama Latinske Amerike.

O tome što sve Chávez ostavlja iza sebe, na što će se njegovi nastavljači moći nasloniti i što je novoga donio u politiku, Marta Harnecker kaže:

– Rekla bih da naslijeđe Chávezovog političkog projekta ne treba sagledavati samo u okviru Venecuele ili kontinenta, nego da ono ima i globalni značaj. Prisjetimo se te 1998. godine kada Chávez prvi put pobjeđuje na predsjedničkim izborima. Bio je posve međunarodno izoliran, neoliberalizam je praktički bio jedini postojeći model, glavni mu je protivnik najmoćnija zemlja svijeta, koja u tom trenutku nema kontrabalans, a rijetko je i među ljevičarima bilo onih koji su mislili da južnoamerički socijalizam ima šanse. Međutim, biti politički realan ne znači prikloniti se konzervativnom shvaćanju politike kao umijeću mogućeg, nego raditi na način da ono što se trenutačno čini nemogućim u budućnosti postane moguće. Da bi se to postiglo, mora se raditi na izgradnji povoljnih odnosa snaga. Sve ove godine njegova je administracija sjajno radila upravo to – gradila povoljan balans snaga. Za izgradnju međusobnog razumijevanja u društvu nije dovoljna puka politička sila, potrebno je nešto puno više – izgraditi nove društvene snage koje će raditi na zajedničkom cilju.

Novi politički pobjednik, objašnjava dalje naša sugovornica, bio je suočen sa sljedećom dilemom: ili preoblikovati postojeći neoliberalni model koji se, istina, u to vrijeme već počeo mijenjati, ali ne odustajući od logike profita, ili pristupiti konstrukciji posve novog sistema.

– Mislim da je glavna Chávezova ostavština upravo to da je između spomenute dvije mogućnosti odabrao drugu – izgraditi nekapitalističko društvo, i to u kooperaciji s narodom, s ljudima. Iako je riječ “socijalizam” imala negativne konotacije, prije svega zbog naslijeđa 20. stoljeća, Chávez je jasno dao do znanja da želi izgraditi novo društvo uz pomoć “socijalizma 21. stoljeća”, koji je jasno distingvirao od sovjetskog socijalizma i općenito socijalizma 20. stoljeća. S jedne strane, izbjegavao je i upozoravao da se ne upadne u greške iz prošlosti, odnosno da se ne završi u staljinističkim devijacijama, koje bi za rezultat mogle imati ili birokratizaciju partije ili čak eliminiranje same uloge naroda u cijelom projektu, dok je s druge strane morao izbjeći zamku državnog socijalizma s dominantnim državnim vlasništvom. Ono što je napravio jest priklanjanje različitim oblicima radničke participacije i samoupravljanja u samim poduzećima – govori Marta Harnecker.

Za Matu Kapovića nema nikakve dileme da je Chávezova ostavština golema.

– Njegov značaj kao začetnika nove “lijeve plime” u Južnoj Americi i “bolivarske revolucije” u Venecueli ne može se zanemariti. Dovoljno je samo primijetiti da je Venecuela, voljeli Cháveza ili ne, kao razmjerno mala zemlja danas, kao svojevrsna socijalistička avangarda, itekako prepoznatljiva u svijetu. Prije 15 godina mnogi nisu znali ni gdje je točno Venecuela, a kamoli kako se zove njezin predsjednik, dok se danas rasprave o venecuelanskoj ekonomiji vode u svim svjetskim medijima i na društvenim mrežama. Chávez u Venecueli ostavlja mnogo toga dobroga: ekonomiju koja je lani rasla 5,5 posto (za razliku od npr. hrvatske), prepolovljen broj siromašnih, 70 posto manje ekstremno siromašnih, besplatno zdravstvo i obrazovanje, iskorijenjenu nepismenost, velik broj novih sveučilišta, bolnica, liječnika, stanova za siromašne, demokratizaciju na najnižim razinama (općinska vijeća) itd. Nije slučajno da ga siromašni u Venecueli obožavaju. No s druge strane, ostavlja i brojne probleme koje nije uspio riješiti: još uvijek veliku inflaciju (gotovo 20 posto lani), povećan kriminal, ovisnost ekonomije o nafti i korupciju. Ništa od toga što je učinio Chávez ne bi mogao napraviti bez naroda, a često su ga i na radikaliziranje politike (npr. oko nacionalizacije ili predavanja tvornicâ u ruke radnicima) poticala gibanja odozdo. No njegova je uloga kao glavnoga koordinatora velikih promjena u Venecueli ipak bila značajna i pitanje je kako će se to nadomjestiti – kaže Kapović.

Da je uloga naroda u promjenama velika slaže se i Marta Harnecker.

– Tema koja se često ponavljala u njegovim govorima jest nužnost da narod postane protagonist političkih i društvenih tokova. I to ga je u bitnome distanciralo od svih drugih koji su zagovarali neke oblike demokratskog socijalizma. Vjerovao je da je uključenost svih i na svim područjima ona ključna stvar koja od čovjeka čini čovjeka, omogućuje mu da razvije samopouzdanje i humanost. Chávez je socijalizam zamišljao kao neku vrstu kolektivne egzistencije, u kojoj bi trebale prevladavati jednakost, sloboda, duboka i samosvojna demokracija s narodom u glavnoj ulozi. U tom bi se kontekstu ekonomski sistem trebao centrirati na čovjeka, a ne na profit, na antikonzumerizam i na pluralnu kulturu, u kojoj je važnije biti umjesto imati – objašnjava sociologinja.

Jedan od bitnih elemenata Chávezove doktrine bio je permanentni rad s ljudima na terenu. O tome nam Marta Harnecker iz prve ruke kaže:

– Međutim, sve ovo što govorimo bile bi puke riječi da sam Chávez svojim političkim djelovanjem doista nije otvorio taj toliko potreban prostor pogodan za razvijanje pune participacije. Što to konkretno znači? Pa to da su osnivana različita vijeća, od radničkih preko studentskih do seoskih vijeća i općinskih samoupravnih tijela, koja su bila i još jesu u temelju ideje o generalnoj decentralizaciji države i njezinog aparata. Raditi s ljudima znači pridobiti ih da se umom i srcem počnu zalagati za kreiranje novog društva. To se, dakako, ne postiže prodikama, nego se ljude za tako nešto može zainteresirati samo praksom i stvaranjem mogućnosti da shvate da je projekt okrenut samo i isključivo njima i da je za njih, da u njega uđu i da ga razumiju. Chávez u “Alo teorico”, svom prvom tekstu o praksi i iskustvu socijalizma iz 2009. godine, naglašava da se treba čuvati sektaštva: “Ako ljudi nisu u politici i ne pripadaju nijednoj partiji, nema veze, ipak su dobrodošli. Uvijek sam govorio i ponavljam, i ljude iz opozicije treba uključiti, neka participiraju i budu korisni. Zemlja pripada svima. Samo treba otvoriti prostor i vidjet ćete kako praksa mijenja ljude…”

Također podsjeća koliko je napora Chávez uložio u promociju ideje latinskoameričkog zajedništva.

– Velik dio svoje energije Chávez je utrošio na povezivanje s onim međunarodnim faktorima koji su podržavali njegov projekt. To je, među ostalim, doprinijelo i tome da je Venecuela uspješno izbjegla sve zamke američkog unilateralizma. U tom smislu valja spomenuti Chávezovo odbacivanje Američke zone slobodne trgovine, stvaranje Bolivarskog saveza u koji su ušle neke zemlje Latinske Amerike i Kariba, ojačavanje Mercosura (zajedničkog tržišta Južne Amerike), Unije zemalja Južne Amerike (Unasur), People’s Summit koji je pokrenuo upravo Chávez prije 14 godina (posljednje izdanje bilo je u Čileu u siječnju ove godine, na kojemu je gostovao i naš premijer Zoran Milanović, op.a.) itd. U isto vrijeme, ojačavao je organizaciju OPEC i afirmirao novonastajuće svjetske jake nacije kroz grupe poput South-South (države južne hemisfere) ili G77 (države u razvoju). Kada je Latinska Amerika u pitanju, Chávez je radio i mislio, baš poput peruanskog publicista, aktivista i marksista Joséa Carlosa Mariáteguija s početka prošlog stoljeća, da u Južnoj Americi nije potrebno graditi neki već viđeni, preslikani, “indigo socijalizam”, već da on treba biti svojevrsna “heroička kreacija”. Tako je govorio o bolivarskom socijalizmu, o kršćanskom socijalizmu, o indioameričkom socijalizmu.

O mogućem ishodu travanjskih izbora naša sugovornica kaže:

– Čini se da će vršilac dužnosti predsjednika Nicolás Maduro odnijeti pobjedu na sljedećim izborima, između ostaloga i zato jer neće odustati od Chávezovog zacrtanog puta. Međutim, puno je važnije da će pravi nadzor nad političkim procesima u Venecueli u budućnosti provoditi sam organizirani narod, a to je dio Chávezove ostavštine.

Pobjeda PSUV-a prilično je izgledna

Mate Kapović smatra da je pobjeda PSUV-a na izborima prilično sigurna.

– Chávez je i na prošlim izborima uvjerljivo pobijedio, a velika mobilizacija nakon njegove smrti osigurat će pobjedu i na ovim izborima. To nije upitno, međutim sami izbori ne znače previše ako PSUV i Nicolás Maduro općenito ne nastave s kursom koji je zadao i čvrsto ga se držao Chávez. Iako je Maduro Chávezov čovjek od povjerenja i na glasu kao tvrdolinijaš, nije tajna da u PSUV-u, kao i u državnoj administraciji i birokraciji, postoje i brojne snage nenaklonjene Chávezovu socijalizmu 21. stoljeća. Problematično je također i postojanje tzv. “bolivarske buržoazije” tj. oportunistâ koji su se uhljebili u PSUV-u i njemu bliskim krugovima, a ni tradicionalni Chávezovi antagonisti (desnica i kapitalistička klasa), premda trenutno ne uživaju potporu većine, nisu ni otprilike poraženi. Mnogo toga će ovisiti ne samo o tome kakve će poteze povlačiti Maduro i koliko će se uspjeti nametnuti u PSUV-u, nego i o tome kolika će biti mobilizacija i pritisci odozdo. Pred revolucionarnim procesom u Venecueli stoje još mnoga iskušenja, a uspjeh je sve samo ne zagarantiran – zaključuje Kapović.