Rokenrol za poreznike

Nema tome davno, od listopada prošle godine, da ime Milana Mladenovića (1958. – 1994.), frontmena grupe Ekatarina Velika, nosi jedna zagrebačka ulica. Promjena paradigme pri odabiru imena gradskih ulica nije išla glatko i sigurno se sjećate, jer je bilo komično, kako se konkretnom slučaju suprotstavila skupštinska predsjednica Kluba zastupnika HDZ-a Margareta Mađerić, aktualna kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba s jako slabim predizbornim statusom. “Ova grupa nije imala preveliku popularnost u Hrvatskoj niti značaj da bi u glavnom gradu dobila svoju ulicu”, rekla je tada, podsjetivši na ovisničku prošlost svih članova grupe.

Normalan svijet ironično se ali pristojno osmjehivao na ignoranciju i neukost hadezeovske vedete, gotovo se srameći što Margareta Mađerić (1977.) tako tragično ne kuži stvar i status jugoslavenske (ili bilo koje) popularne kulture. Ali nitko tada nije dvojio da grupa EKV ima važno mjesto u ovoj kulturi, niti je itko javno (ili barem ne s većim medijskim odjekom) i “hemoglobinski” rovao po biografijama njezinih članova. Kako u posljednjih mjeseci gustog predpristupnog i predizbornog vremena svjedočimo čudesno ksenofobičnoj i žanrovski bizarnoj paleti gradskih događaja, možemo kratko zaključiti da bi procedura imenovanja gradske ulice bilo kojim likom iz bogate ju-rok ostavštine bila mnogo kompliciranija. Sociodruštveni status roka, ovdje mišljenog kao kišobranskog pojma boljeg dijela popularne muzike ali i čitave domaće kulture, srozao se sad debelo ispod osvjedočene razine stava spomenute HDZ-ove zastupnice. Nitko se tome ne čudi jer se, navodno analogno, srozala kompletna egzistencija.

Na horizontu loših očekivanja, egzistencija muzičara i svih članova domaće glazbene kreativne industrije – koja dakle nema pupčane veze s državnim proračunom – dovedena je na rub. Ministarstvo financija nedavno je glatko odbilo zahtjev Ministarstva kulture da se PDV na ulaznice za glazbene događaje izjednači s onima za kino, kazališta i muzeje, pa da iznosi pet posto. Umjesto toga, ministar Slavko Linić zaključio je da se domaća glazbena djelatnost dijeli na komercijalnu i nekomercijalnu. Komercijalna, dakle profitabilna, posljedično oporeziva glazbena djelatnost, zaslužuje najviših 25 posto PDV-a, dok nekomercijalna, dakle neprofitabilna (?) i ovisna o državnom proračunu, zaslužuje nultu stopu PDV-a. Drugim riječima, svi pravni i poslovni subjekti, organizatori koncerata koji nisu u sklopu državne ili lokalne kulturne institucije, osuđeni su, u inače proklamirano neoliberalnom okruženju državne politike, na tržišnu diskriminaciju. To u realitetu, na koji podsjeća Zoran Marić, predsjednik Udruge koncertnih promotora PROMO i direktor Inmjuzik festivala, opisuje logiku zagrebačke Koncertne direkcije koja se, bez prethodnog iskustva u organizaciji velikih rok koncerata, grčevito borila da dovede Rolingstonse u Hrvatsku.

Recesija je pomela svaku vrstu domaće kulturne proizvodnje, u koncertnim državnim i gradskim institucijama upadljivo manjka skupih imena takozvane ozbiljne glazbe, a prihodi domaće komercijalne muzike, slično kao i nakladništvo, u posljednje dvije godine manji su za čitavih 50 posto. Ulazak u EU mogla je biti šansa domaćim koncertnim promotorima da poboljšaju koncertnu ponudu i dinamiziraju domaće muzičko polje – koncertna suradnja sa susjednim zemljama regije taman je počela poprimati uređenije koordinate. Duboka kriza globalne diskografske industrije već se deset godina pokušava zaliječiti legaliziranim internetskim provajderima i iritantnim marketingom novih aplikacija za mobilne telefone. Jedinu mjeru ljudskosti u pokušaju spašavanja muzičke kreativne industrije već neko vrijeme predstavljaju klupski nastupi, koncerti i festivali: tu optimističnu činjenicu koja vraća duh živih nastupa iz digitalizirane čahure, domaći državni činovnici ne vide kao relevantnu za državni proračun.

Moguće je, misle muzičke strukovne udruge, da se poreznici prizovu zdravoj pameti i predomisle: održan je prosvjed, napisalo se nekoliko pisama ministrima i Poreznoj upravi. Predsjednik Hrvatske glazbene unije Paolo Sfeci u jednom se trenutku gotovo ispričao što muzičari koji još nisu bankrotirali, pored gotovo 400.000 nezaposlenih, upiru prstom u vlastiti problem. Autotematizacija je uvijek problem i sklizak teren domaćih kulturnjaka, koji u pravilu žive posve monoperspektivne karijere. Drugačije rečeno, kasno je sad upućivati na (davno ili ubrzo) izgubljeni kulturni kapital, kad se desetljećima nije radilo na njegovoj akumulaciji, učvršćivanju i povezivanju, reklo bi se – interdisciplinarnosti. Gone, baby, gone.

Ali i u registru potpune relativizacije i jalove moralizacije, dakle i u slučaju da građanina ne zanima problem cijene koncerta jer mu je život preskup, vrijedi uputiti na nekoliko nepoštenih činjenica, koje su naglasili muzički profesionalci. Bude li ovako, Hrvatska će imati najvišu stopu PDV-a na ulaznice za komercijalne koncerte u Europi dok, primjerice, ostale države ne diskriminiraju pojam koncertnih ulaznica, pa ih uobičajeno smatraju “ulaznicama za kulturna događanja”. U tom smislu, Slovenija naplaćuje 8,5 posto, Srbija osam, Austrija i Italija deset, Njemačka i Francuska sedam, Švedska šest, a Luksemburg tri posto PDV-a. Uzorno neoliberalna Velika Britanija nema povlaštenu stopu za kulturna događanja, zbog čega se velik dio produkcije pop industrije preselio u zemlje s manjim porezom.

Zoran Marić već je najavio preseljenje velikog Inmjuzik festivala u Brežice, kultno ratno koncertno okupljalište publike iz Hrvatske: to bi onda bila neka perverzna decentralizacija kulture, koncertni eldorado za pogranična sela?

“Ova država ne priznaje rok kao kulturu, što je jedinstven fenomen u svijetu. Porezna uprava odlučuje što je rok”, zaključuje Marić, kojemu na dijagnostici čestitamo. U dekadenciji socijalizma sprdali smo se s radijskim džinglom “Kultura ide naprijed. A za njom stražari”. I sad, evo sukladne sličice: policija za visibabe i šparoge, poreznici za rok. Konačno, kulturološki status najšire shvaćenog roka u razini je statusa Ministarstva kulture među “velikim dečkima” ili “strateški važnijim” ministarstvima u Vladi. Uredno birokratski, ponizno prema autoritetima: mnogo ničega, bez buke.