S onu stranu jave

Shearwater: Animal Joy (Sub Pop, 2012)

Nizu bendova koji na svojim albumima propagiraju ekološku čistoću nasuprot zapuštenosti planeta Zemlje svakako pripadaju i momci iz Austina, sastav Shearwater. Njihovi albumi – a ovo im je osmi nosač zvuka – slični su filmovima Mirande July: proslave su to života prošarane prvim sijedim vlasima; život je neupitna vrijednost i nesumnjiva veličina, iako je premazana s nekoliko slojeva tuge. Glavna faca u grupi je Jonathan Meiburg, koji je rekao kako je vrijeme da se okrene nova stranica, poglavito u zvuku Shearwatera.

I doista, oni na albumu “Animal Joy” zvuče rasterećenije nego na prethodnim albumima. Rasterećenost se najviše tiče prorijeđenog instrumentarija, jer su posljednjih godina pjesme kitili sa stotinu ukrasa, pa je njihova proslava života premazanog tugom bila nakićena poput božićnog drvca. Violine, čekiće, harfe, orgulje i duhače izbacili su kroz prozor i svoj simbolički univerzum krenuli oslikavati s elementarnom rock-pop postavom, gitarom, basom i bubnjem. Zanimljivo je da unatoč tome zvuče kao da budni sanjaju, da se holivudski izrazimo. Pjesme su im i dalje s onu stranu jave, kao nježni komadi koje bi bilo opasno ispustiti iz ušne školjke na zemlju, jer bi se odmah raspale na tisuću komada, sve je tako difuzno i prozračno. Izostanak harfi kao da je značio i povećanje sreće u pjesmama, kao da je prijašnja bogata paleta zvuka njihove albume ispunjavala osjećajem neispunjenosti, odnosno intenzivirala i dodatno podvlačila atmosferu melankoličnosti i rezignacije.

Kada god zapne, dobro se osloniti samo na gitare; izgleda da za ovu vrstu glazbe, unatoč silnom napretku tehnike, još uvijek nema jače i bolje infuzije. Međutim, punokrvnost nije uvijek garancija kvalitete: Shearwater su sjajno zvučali kada su baroknim glazbenim zvučnim zidom stvarali izgubljene svjetove, danas više asociraju na zdrave i rumene seljake nego na rafinirane istraživače posrnulih snovitih područja.

Također, bez obzira na ove sitne prigovore, zgodno je čuti kako se Meiburg snalazi na reduciranom prostoru. Ogoljenost im je dala nešto manevarskog prostora, možda nisu nadoknadili ono što su izgubili, no svakako su osvojili nešto što prije nisu imali. Meiburg je imao kada svladavati lekcije. Nekoć je bubnjao u Okkervil River i djelić njihova doživljaja svijeta prošvercao na svoj bajkoviti teren. Inače, Meiburg je ornitolog, obožava prirodu, čime objašnjavamo ekološku orijentaciju sastava. Bubanj na albumu je hipnotičan, mehaničan kao nekoć na albumima Petera Gabriela, čak povremeno i Meiburgov vokal povuče na Gabriela, kao u pjesmi “Open Your Houses (Basilisk)”. “The Golden Archipelago” (2010) i, pogotovo, “Rook” (2008) bili su albumi maštovitije izvedbe, gdje je imaginacija gazila rutinska pop rješenja, no ne znači da je “Animal Joy” slab album. Ako ništa, onda zvuk koji prevladava opravdava njegov naziv, pogotovo imamo li na umu prijašnja sazvučja Shearwatera.

Shearwater su vrlo zanimljivi, još uvijek, s potencijalom da to nastave biti i u godinama koje dolaze. Bilo bi dovoljno dosjetiti se spajanja energije i harfe, gitare i trube. Riječ je o naglašeno netrendovskom sastavu, koji se razvija mimo ustaljenih i utabanih shema glazbene industrije. Uspjeli su od posljednjeg utočišta gubitnika, intime, napraviti prvu točku s koje samo što nisu krenuli u osvajanje svijeta. Svog svijeta, naravno. Što je više nego što biste mogli očekivati od ciljano malog sastava, nesklonog velikim gestama. Jedan od najtoplijih albuma snimljenih u posljednjih godinu dana.