Sakupljač svakojakog blaga i smeća

Moj sin je korporacija, a njezin javni imidž je čista gluma.

Abe Zimmerman, otac Boba Dylana, kao komentar na Dylanovo svjedočenje o ranom djetinjstvu u cirkusu, gdje su ga odgojili Indijanci

David Dalton, autor najnovije biografije Boba Dylana “Tko je taj čovjek? U potrazi za pravim Bobom Dylanom” (Menart, 2013.) odlučio se za poetičniji prolog, pa je umjesto (američki) precizne i (biološki) vjerodostojne tvrdnje oca Abrama Zimmermana, prodavača kućne električne opreme iz Hibbinga, Minnesota, “potragu” počeo lirsko-misaonim djelićem “Knjige nemira” Fernanda Pessoe: “Svatko je od nas raznolik, svatko je mnogi i pregršt svojih ja.” I onda, kad usporedite Abeovu sliku lukave korporacije s pragmom šou-biznisa s motivom Pessoine “velike kolonije bića”, prazno mjesto fakata popunit će Wikipedija – kome treba još nešto? Navodno treba i opet treba, materijal je uvijek veći od hipertrofije interesa za njim, što nije paradoks, nego Bob Dylan!

Ovako jadni šlagvorti, sram vas je kad ih čujete ili vidite, trajna su prtljaga dilanologije iz svih mogućih, širokointernetskih ili užeakademskih polja. Kako ih se riješiti, kad su tako ljepljivi, kvarni i dosadni? David Dalton, novinar “New York Timesa”, suosnivač “Rolling Stonea” i autor ogromnog broja biografija (navedimo Jamesa Deana, Jima Morrisona, Janis Joplin, Andyja Warhola) dugo je i pažljivo brusio olovke oko najžilavijeg (američkog) mita i onda hrabro ugazio u živo blato Dylanovih biografskih dronjaka. Dalton zna da ne vrijedi spomenuti naivnost fraze poput “demitologizacije”, pa nerv tragača nudi u formi suvremenog, opuštenog i jako dobro obaviještenog pripovjedača kojemu je “drajv” razumjeti “što je u Bobovom mozgu”. Odmah se, nažalost, primjećuje da autor nije dovoljno duhovit niti stilski dovoljno vješt da se prepusti “metaforičnoj rijeci”, od čijeg jačeg efekta nas je spasio, saznajemo u pogovoru, redaktor izdanja. Naravno, da je prijevodno izdanje (prevela Bilanda Ban) doživjelo bolju redakturu i lekturu, te bi se zamjerke svele na minimum: ali nema smisla potpirivati staru vatru domaće prijevodne publicistike.

Naposljetku, minimalnog smisla ima u prvi plan isticati Daltonove mane, odnosno krajnje jednostavan (pogrdno “žurnalistički”) stil, kad su vrline ipak mnogo jače. Dalton je izabrao inteligentan pristup i predstavio hibridnu, zabavnu i preglednu studiju Dylanovog slučaja. U okviru labave kronologije Dalton pripovijeda sve što zna, što je čuo, vidio i pročitao o određenom dilanovskom motivu ili biografskoj zgodi. Naravno, energija dilanovski lažnog u svakom frejmu tolika je da biograf ne može slijediti lajnu, nego je oplođuje digresijama: koji put dokumentiranim iz drugih vjerodostojnih (objavljenih, emitiranih) izvora, koji put autoritetom “blizine prvog izvora”. Pouzdani trač i ironijski odmak, u mjeri koja daje naslutiti pravu vrijednost događaja. Onima koje zabavlja povijest pop kulturne američke elite 1960-ih i 1970-ih Dalton nudi zdrav odmak bez stilizacije, pravi komički odušak. Oni koje to umara, lako će preživjeti još jednu mitološku torturu o, primjerice, Andyju Warholu i Edie Sedgwick, jer ih autor smješta na marginu, podređujući stvari “većoj” temi. A cilj tragačke misije, Tema iz (neminovno) postmodernističke vizure kod Daltona je čisto postavljena, često i jako dobro izvedena: Dylan je kontekstualno dijete američke kulturne povijesti, zahvaljujući njegovoj genijalnoj sposobnosti predviđanja umjetničkih trendova i psihosocijalne kondicije publike. Korporacija, rekao je Abe. Ili drugačije, kad veli sin Dylan: “Oni koji nisu razumjeli folk u mladosti, ne razumiju Ameriku. Ne mogu biti dobri rock muzičari.”

Dalton slijedi dvije temeljne Dylanove linije kao rijeke ponornice: Dylana “pravog” folkera i Dylana “u vječitoj potrazi za bitnikom”, logične silnice njegovog muzičkog i privatnog karaktera. U klasično postavljenoj analizi Dylanovih albuma (pri čemu se, nažalost, nije odvažio uhvatiti nove faze od “Time Out of Mind” iz 1997.) nagađa se o porijeklu stiha, naslovljeniku/ci ljubavne pjesme i čitavom korpusu adresa literarnih aluzija: opet vrlo ležerno i pronicljivo, bez ulizivačkog kompleksa.

Dylanov očit narcistički poremećaj (što Dalton ipak ne “dijagnosticira”) u odnosu prema najbližim suradnicima, ljubavnicama i medijima, biograf dokumentira racionalno ubojito: taj dečko laže i namješta igre, suflira samome sebi, krade melodije i stihove, dobro da institucija autorskog prava (još) ne djeluje.

Daltonova teza broj jedan, ona o Dylanu kao “hipsteru, genijalnom hipsteru” koji se upornošću probio u svijetu “elitnih hipstera”, nervira koliko i stalno podsjećanje na suvremeno predatorstvo kreativne klase šminkera, ali možda je i termin labav? Naravno, tu je analitička svježina inspirativna pri samom pogledu na “novog” Dylana, iako uopće nije riječ o muzici: što i koga, primjerice, vidite kao predvodnika deklasiranih queerovaca, kraljeva noćnih avenija, u spotu pjesme “Duquesne Whistle” s posljednjeg albuma “Tempest”? “Nisam ni kockar, ni svodnik”, govori/pjeva Dylan, kao što je desetljećima ranije ponavljao “Nisam ni prorok, ne pjevam protestne pjesme”, ali i “Tijesno mi je u odijelu Mesije”.

Općenito, najkomičniji dio dilanologije, kako i ovom prilikom pokazuje biograf Dalton, odnosi se na uvjerenje o Dylanu kao moralističkom pjesniku i “vođi generacije”, otpornoj naljepnici koju je komplicirani umjetnik morao desetljećima strugati s rukava: poput usporedbe s Joan Baez, koja ga je “dovodila u očaj”. Dylan kao Woody Guthrie, Dylan koji obožava Little Richarda, Dylan koji obožava sav ljigavi pop 1950-ih, Dylan i Cash na amfetaminima, Dylan kao romanopisac u potrazi za “velikim američkim romanom”, Dylan kao revizionist američke povijesti, Dylan s biblijskom aurom, Dylan kao Krist, Dylan kao promašeni prognozer u slučaju Beatles, Dylan kao luzer kojeg spašava suradnja s Tomom Pettyjem i Travelling Wilburys, Dylan kao stih W. B. Yeatsa.

Na kraju, blagotvorno, ostaju anegdotalne sličice, krama s potencijalom većeg povijesnog smisla. Dalton ima pravo kad zaključuje da je Bob Dylan sakupljač svakojakog blaga i smeća, danas perverzniji nego ikad. I sve što vam je ranije kod njega išlo na živce, sada posve ima smisla.