Tonči Kursar: Slijedi bitka bez iluzija

Najava prosvjeda i navodni plan sindikata da ruše vlast i izazivaju kaos natjerali su premijera Zorana Milanovića da u dva dana odradi intervju na HRT-u i konferenciju za novinare. Oba puta pokazao je nervozu zbog neshvaćanja politike Vlade od strane narodnih masa. O Milanovićevom stilu upravljanja Vladom i krizom u zemlji razgovarali smo s Tončijem Kursarom, profesorom Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, koji donosi uvid u dugoročnu kadrovsku krizu domaće politike i stavlja je u okvire njezinih realnih mogućnosti u Europskoj uniji.

Što možemo iščitati iz nedavnog Milanovićevog televizijskog obračuna sa sindikatima, političkim neistomišljenicima i kritičarima?

Socijaldemokratska partija se sa svojim predsjednikom pokušava pozicionirati u situaciji u kojoj se nakon godinu i nešto dana mandata vidi koliko se nije postiglo. U uvjetima pada potpore treba se, s jedne strane, odrediti prema sindikatima koji organiziraju nezadovoljne radnike javnog sektora i, s druge strane, prema poslodavcima koji su se našli jako uvrijeđeni nekim Milanovićevim ocjenama. I oni misle da su izdani jer premijer često mijenja naglaske. On pokušava pronaći ravnotežu između sindikata, koje želi uvjeriti da je oduzimanje tri posto od plaće zapravo minorno, i poslodavaca, koje želi smiriti uvjeravajući ih da će pronaći rješenje za situaciju u kojoj jesmo. Neovisno o naporima Vlade, teško da ćemo pronaći ravnotežu bez oporavka susjednih tržišta. Zato možemo očekivati daljnje napetosti jer idemo u bitku bez iluzija, gdje svi misle da moraju ići do kraja bez kompromisa, što i jest najopasnije. Ako se situacija pogorša, Vlada neće moći ostati na provizornim obećanjima o tome kako neće biti daljnjih rezova. Sindikate će to do kraja ražestiti, a komunikacijske strategije postat će sekundarne.

Premijer i besplatni ručak

Prema Milanovićevom samorazumijevanju, on je, kako je nedavno izjavio, “reformirani ljevičar, kalvinist” i “prije svega liberal”. Kako se to očituje u njegovim politikama?

Predsjednik Vlade u diskursu ima mnogo liberalnih momenata. Često govori da nema besplatnog ručka, što je rečenica neoliberalnog ekonomista Miltona Friedmana, popularna u posljednjih 30-ak godina među neoliberalima. S druge strane, on nekada zna stati na stranu radnika i reći da je obrana Zakona o radu zadnja linija obrane. Dakle, zna ostaviti dojam i nekog tko pripada tradicionalnoj, a ne postmodernoj socijaldemokraciji koja koketira s neoliberalizmom. Što se tiče konkretnih politika, treba ići od sektora do sektora da bi se točno vidjelo koliko je Vlada socijalno osjetljiva ili neoliberalna.

Koliko su zadnji prijedlozi izmjena Zakona o PDV-u simptomatični za Vladino nerazumijevanje prioriteta vlastite politike?

SDP je generalno u teškoj situaciji jer sve naše stranke jednostavno nisu u posljednjih deset godina bile pripremane za to da imaju timove ljudi i nizove mjera kojima mogu simulirati poteze kao da su na vlasti, nisu imale nešto poput vlade u sjeni. Ako se i proglasi vlada u sjeni, ona uglavnom ništa ne radi. Vlade u sjeni inače koriste partijske resurse, okupe pet do deset stručnjaka za određena područja i konkuriraju Vladi svojim mjerama i kontraargumentima. To se kod nas zapravo nije događalo u posljednjih 20 godina i SDP se našao u situaciji da mora reagirati u uvjetima najveće krize od 1930-ih. To je ogroman teret. Tako imamo dojam da se sve radi vrlo parcijalno i nekoordinirano, što je vjerojatno istina. SDP ima politiku okupljanja političkih aktivista, ali je za vrijeme Ivice Račana imao i taktiku okupljanja tzv. uglednih ljudi, koji su najčešće dolazili iz pojedinih sektora gospodarstva i kulture, i oni bi u jednom momentu bili mobilizirani za neke ministre ili zastupnike. To je povremeno davalo neki dojam solidnosti. Posljednjih šest-sedam godina mobilizirali su manje uglednika u SDP.

Što je razlog tome?

To je posljedica unutarnje dinamike SDP-a, ali jedan od mogućih razloga je što se danas politička karijera za mnoge, a posebno za mlade u ranim tridesetima, vidi kao jedna od rijetkih mogućnosti promocije. Kada postanete stranački aktivist, ne trpite veliku konkurenciju, primjerice u smislu da će netko angažirati nekog savjetnika, a da taj nema aktivističku karijeru. To je bilo potpuno jasno kada su u ovu Vladu mobilizirani ministri iz aktivističkih redova koji jednostavno nisu imali nekog radnog iskustva. Zbog toga se smanjuje utjecaj stručnjaka, za koje nema mjesta. Tako ni sam SDP više nema bazen iz kojeg može crpiti kadrove, ali pitanje je i koliko ih mi kao država imamo. Ti stranački aktivisti legitimno misle da imaju pravo na pozicije nakon pet ili deset godina crnčenja na terenu, što, doduše, može biti štetno za provođenje politika. U sadašnjoj krizi, gdje treba sistematski misliti, takvog mišljenja nema i zato imamo osjećaj da se radi sporo i nekoordinirano, da se znanja tek usvajaju.

HDZ ne može puno ponuditi

Koliko Milanoviću šteti bliskost s poduzetnicima, poput Emila Tedeschija?

Ako ste kao socijaldemokrat povezani s organiziranim korporativnim interesima, to je uvijek uteg u javnosti, a još je veći ako se situacija u krizi pogoršava, jer se dobiva dojam da netko pogoduje jačima, a slabiji ionako prolaze gore. Općenito, socijaldemokratske partije tradicionalno nisu pokazivale otvorene veze s korporativnim sektorom. No treba znati i da se socijaldemokratska scena promijenila još od Gerharda Schrödera i Tonyja Blaira, koji se nisu toga baš stidjeli. Ne moramo tu biti previše staromodni u gledanju socijaldemokrata. No bivši njemački i britanski premijer djelovali su u uvjetima razmjernog blagostanja, pa to nije problematizirao nitko osim radikalnije ljevice.

Je li HDZ u išta boljoj poziciji, čini se da se ni Tomislav Karamarko ne snalazi najbolje?

HDZ sada ne može puno ponuditi. Oni se pokušavaju konsolidirati i sačuvati svojih 18 do 20 posto podrške te eventualno na izborima dobiti koji postotak više. Nijedna od tih mainstream stranaka neće moći postići rezultate koje su postizale u prošlim izbornim ciklusima i desetljećima. Idemo u smjeru deziluzioniranosti građana srednjostrujaškim partijama i njihovim mogućnostima. Najprije se desna publika i dio onih bliskih stranci razočarao u HDZ, a danas se to vidi i u slučaju SDP-a. Idući izbori pokazat će smjer transformacije političke scene. Polako će se otvarati prostor za nove igrače, jer će glasači zaključiti da od ovih ne mogu puno očekivati. Veći problem možda je taj koliko će se stvari moći rješavati na europskoj periferiji, kojoj pripadamo. Naime, politički akteri stvari mogu pokretati u okvirima tzv. europskog načina ponašanja, što im ne ostavlja puno prostora.

Jesu li laburisti Dragutina Lesara dio tog političkog mainstreama?

On je formirao stranku koja ima elemente političke autonomije u odnosu na konsenzus postavljen u posljednjih 20 godina. Ima drugačije shvaćanje monetarne politike, pozicije HNB-a i jogunast je. No on se već pola godine kreće blizu deset posto podrške i nikako da probije tu barijeru, iako bi se očekivalo da zbog pogoršanja situacije i nekih SDP-ovih sistemskih slabosti dobije podršku još jednog dijela lijeve publike, stradalnika tranzicije i krize.

Koliko bi se ti stradalnici mogli okrenuti desnici?

Mainstream desnica ostat će na 20-ak posto. Čak su i Karamarkove izjave o tome da će nakon ulaska u EU destabilizirati Vladu oprezne, u skladu s opreznošću te desnice, i ukazuju na vrstu političke sterilnosti, da se tu ništa ozbiljno neće napraviti. Za jedan, maksimalno dva mandata, za veliku većinu ljudi stranačka politika postat će nezanimljiva, u okviru jedne političke letargije koja prijeti europskoj periferiji zbog činjenice da će se europsko tržište rada otvoriti, a ljudi početi fluktuirati zbog prevladavajuće liberalne logike da se svako brine za sebe.

Predsjednik Ivo Josipović u svemu tome već traži podršku izvan matičnog SDP-a za reizbor, u čemu je našao saveznika i u inicijativi liječnika Nikice Gabrića, koji izjavljuje da su prodaja telekoma i Ine ravni nacionalnoj izdaji i da provoditelji tih poteza trebaju sjediti u zatvoru?

Zbog ustavnog položaja od 2000. godine svaki se predsjednik bori da stvori svoj zasebni krug i mobilizira tzv. treću Hrvatsku. To je još Mesićeva ideja, da “spasi Hrvatsku”. A prodaja strateških resursa uvijek je bila osjetljiva tema i problem s njima je što kriza pokazuje da, ako ne kontroliraš fundamentalna dobra i poduzeća, kao zajednica postaješ potpuno besmislen, što je danas snažno uporište za mobilizaciju, udesno ili ulijevo. Zovimo to ekonomskim nacionalizmom. Fundamentalno je pitanje može li se ovdje pojaviti pokret poput Pet zvijezda Beppea Grilla, kojem će to biti program. Grillo želi urušiti tradicionalne stranke, pri čemu nasrće na demokratsku ljevicu i želi je razvaliti. Ako uspije, može se dogoditi da se u Italiji dekonstruira politička scena liberalne demokracije.

Koliko je Hrvatska daleko od toga?

Nismo predaleko. I kod nas se urušava autoritet glavnih stranaka, ali nemamo na vidiku organizirani pokret koji bi stupio na scenu. Nemamo karizmatskog vođu, nemamo financijera. Možda samo imamo masu koja bi se brzo uklopila u takve pokrete. Ali ni Grillo nije od jučer, ovo je već četvrta godina njegovog djelovanja, ima i neke gradonačelnike u Italiji i pozicije u regionalnim parlamentima.

Kriza je razotkrila EU

Postoji li rizik od fašizacije hrvatskog društva?

Rizik postoji. U Grčkoj se fašizacija dogodila, tamo je ideja EU-a da dovede grčke financije u red i liberalizira pojedine dijelove ekonomije proizvela, što je povijesno već zabilježeno, fašistički pokret Zlatnu zoru. No naš put u EU je kontroliran, pa nisam uvjeren da ćemo svjedočiti nečem takvom. U krizi je pitanje koliko postojeća politička struktura može zadržati nezadovoljnike izvan političke arene.

Pokazuje li slučaj Grčke nemoć EU-a?

Nakon što se vidjelo da sustav u kojem su funkcionirale Grčka i druge zemlje europske periferije više nije spreman održavati ih na životu jeftinim novcem, pokazalo se da EU može intervenirati u financijski sustav i pregovarati s pripadnicima političkih elita koje postavlja za svoje komesare za stabilizaciju sustava, ali ne više od toga.

Što je alternativa?

EU je tu da ostane, ali ne može biti samo tržište. Čak i pripadnici grčke Syrize nisu protiv EU-a i Unija nije upitna kao cjelina. Problem je kako EU može postići stabilnost u uvjetima golemih razlika između nekih država eurozone i periferije.

Je li rješenje u mjerama kao što je minimalna nadnica na razini eurozone?

To bi moglo pomoći stabilizaciji, homogeniziralo bi prostor EU-a. Netko će to morati platiti, ali to će biti instrument prikrivanja istine o često beznadnom siromaštvu i eksploataciji periferije, o siromaštvu juga nasuprot bogatstva sjevera. Kada je balon iluzije eurozone pukao, našli smo se u realnoj Uniji. Trebamo nove, pravednije mehanizme integracije u taj prostor. Kriza je na vidjelo donijela te istine koje su bile pokrivene integracijskom ideologijom EU-a kao nove zajednice, jedinstvene u svijetu.