Ubojstva po žanrovima

I deveto izdanje ZagrebDoxa ponudilo je pravu gozbu dokumentarnog filma, dvjestotinjak naslova raspoređenih u niz premijernih i retrospektivnih programa, a zahvaljujući vrsnom izborničkom probiru Nenada Puhovskog delicija je bilo napretek. Ipak, jedan film iskoračio je ispred svih ostalih, film za koji se bez ustručavanja može reći – ovako nešto nikada nije viđeno. Autor te dokumentarne senzacije, Joshua Oppenheimer, dolazi iz Amerike, ali radnja njegova “Čina smaknuća” zbiva se u Indoneziji. Oppenheimer se tamo punih sedam godina družio s izvršiteljima masovnih ubojstava stvarnih i navodnih komunista te etničkih Kineza (doživljavanih kao podanika komunističkog režima u Kini), ubojstava počinjenih nakon vojnog udara 1965., kada predsjednik Sukarno, znameniti borac za indonezijsku nezavisnost i jedan od osnivača Pokreta nesvrstanih, biva marginaliziran, a svu vlast preuzima general Suharto i kreće u nemilosrdni obračun s tamošnjom komunističkom partijom, tada najjačom strankom u zemlji.

Vojni režim za masovne je likvidacije (po procjenama, u otprilike godinu dana ubijeno je između pola milijuna i dva milijuna ljudi) koristio paravojne formacije i kriminalce, tzv. gangstere, i upravo je s pripadnicima paravojske i gangsterima Oppenheimer uspostavio blizak odnos, zadobio njihovo povjerenje i naveo ih da pričaju o svojim zlodjelima. No “Čin smaknuća” nije uobičajena ispovijest ili svjedočenje o zločinima. Riječ je o nečem daleko osebujnijem i od onoga kada je početkom 1990-ih hajdučki brkati Simo Dubajić bez ikakvog ustručavanja pričao o tome kako je sudjelovao u masovnim likvidacijama pripadnika poraženih snaga neposredno nakon kraja Drugog svjetskog rata. Iako je Dubajić poslije stekao praktično filmsko iskustvo (pače, bio je redateljski asistent Branka Bauera na “Ne okreći se sine”), u njega nije bilo moguće naslutiti ikakvo filmofilstvo, a kamoli da bi ga ljubav prema određenoj vrsti filmova značajno motivirala i inspirirala u zločinima. A upravo je ljubav prema američkom žanrovskom filmu bila bitan motiv i bitno nadahnuće za ubijanja koja su provodili indonezijski gangsteri. Naime, kada su tada (su)vladajući komunisti krenuli u kampanju ograničavanja uvoza američkih filmova, pa čak i zabranu njihova prikazivanja kao imperijalističke propagande, tzv. gangsteri koji su kontrolirali prodaju kino-ulaznica na crno, ali i gradili svoj imidž i osobnost ugledajući se na zvijezde holivudskih krimića i vesterna, razvili su prema njima, komunistima, veliku averziju. Došavši u priliku ubijati mrske im protivnike, rado su se prihvatili zadatka, te ga pritom izvodili kopirajući i ubojstva iz omiljenih im filmova.

U skladu s tim, njih nije zanimalo da naprosto za kameru govore o tome što su činili. Po Oppenheimerovim riječima, oni gotovo da nisu ni znali što je to dokumentarni film, a u svakom slučaju za taj slikopisni rod nisu imali ni najmanji interes. Stoga su s režiserom dogovorili da ubojstva uprizore kroz igrani film rađen u holivudskoj žanrovskoj tradiciji, s idejom da žele raditi “zabavan film” koji bi čak mogli poželjeti gledati i potomci žrtava. Zato se pored “kriminalističkih” prizora provođenja, ispitivanja i mučenja, potom ubojstava (potonja su inscenirana i u vestern ikonografiji), kao i “ratnih” scena paljenja sela, u tom fiktivnom filmu u filmu nalaze i mjuzikl-prizori, raskošno inscenirani u apartnoj camp maniri, pri čemu se jedan od trojice protagonista, gangster mlađe generacije Herman Koto, koji u središnjem liku Oppenheimerova filma, masovnom ubojici Anwaru Congu vidi uzor, transvestitski šminka i presvlači u ženske halje, čime film u filmu dobiva i eksplicitni queer karakter. Kada se zbroje žanrovi prisutni u fiktivnoj jezgri “Čina smaknuća” i tome doda standardniji dokumentarni okvir, dobiva se prilično impresivna, a svakako jako ekspresivna žanrovsko-ikonografska zbirka, začudna sama po sebi, a ta začudnost raste na tzv. entu potenciju zbog činjenice da gledamo notorne egzekutore i njihove mlađe sljedbenike (jedan od njih, recimo, govori o tome da bi bespoštedno silovao sve zgodne komunističke žene, a posebno 14-godišnjakinje). Pri svemu ovom ključno je napomenuti da Anwar i njegovi prijatelji nisu nikakvi društveni marginalci koji su jednom upotrijebljeni za prljave poslove, a onda odbačeni. Upravo suprotno, i to je ono što izaziva novu nevjericu, oni su slavljeni kao junaci, dobro su situirani građani, u dobrim odnosima s ljudima iz vrha vlasti, a sve to na temelju masovnih likvidacija koje su provodili. Jer, javno mnijenje je takvo da, zahvaljujući sustavnoj propagandi, komuniste naprosto percipira kao arhetipske negativce koje je bilo opravdano “istrijebiti” (zapanjujuća je scena na nacionalnoj televiziji, gdje i mlada voditeljica i iskusni gangsteri smijući se pričaju o ubijanju komunista).

I stoga je Oppenheimer, po svemu sudeći, u pravu kada kaže da si situaciju u Indoneziji pokušamo predočiti tako da zamislimo stanje u Trećem Reichu u slučaju da je Hitler pobijedio – holokaust bi dobio opravdanje, ubijene Židove nitko ne bi žalio. U Indoneziji su na vlasti i pri njoj oni koji su pobijedili, za ubijenim komunistima i ostalim ljevičarima službeno ne žali nitko osim njihovih potomaka. Ipak, i to je poanta filma – za razliku od trećeg njegova bitnog lika, Adija Zulkadryja, koji hladnokrvno priznaje da komunisti nisu bili nikakvi krvoloci i da je njihovo demoniziranje puka propaganda, ali ipak nema ni najmanje grižnje savjesti ili loše snove zbog strašnih zločina koje je počinio (spominje i nabijanje drveta u rektum žrtava) – glavni lik Anwar Congo, kojeg žrtve proganjaju u snovima, naposljetku se slomi i u antologijskoj završnici, na mjestu gdje je bilo glavno gubilište, dobiva psihosomatske napade povraćanja na suho, na krajnje neugodan način svjedočeći da su u njemu ipak ostala zrnca ljudskosti.

“Čin smaknuća” kroz nevjerojatnu travestiju dolazi do katarze, no ponajprije na dosad neviđen način svjedoči o zastrašujućim mogućnostima ljudske prirode, te o društvenom prihvaćanju opakih devijacija duše i uma.