Unaprijed izgubljena utakmica

Nakon nedavnog derbija u Splitu dvaju najvećih hrvatskih klubova, Hajduka i Dinama, novine su – kao i mnogo puta dosad – bile pune rasprava o sudačkim previdima. Ovoga je puta na tapetu bio mladi riječki sudac Ivan Bebek, kojem hajdukovci nikada neće povjerovati da je slučajno previdio igranje rukom Dinamova igrača Šime Vrsaljka u vlastitom kaznenom prostoru, deset minuta prije kraja utakmice i pri rezultatu 2:1 za Dinamo; sučeva “slučajna” pogreška u korist Mamićeva kluba danima nije silazila s naslovnica.

S druge strane, mnogima je promakao povijesni događaj na tribinama. Naime, usred utakmice, dok su dvije momčadi pokušavale imitirati igru koju nazivamo nogometom, Torcida i BBB, očito sinkronizirano, razvijaju transparente protiv ćirilice: “Za hrvatski Vukovar, ne ćirilici”, pisalo je na Torcidinom, a “Protiv ćirilice u Vukovaru” na BBB-ovom. Nakon toga, pomalo stidljivo i prvi put nakon kraja osamdesetih, čulo se skandiranje “Mi Hrvati”! Dakle, nakon dvadesetak godina međusobne mržnje, tuča, sačekuša, mlaćenja tipa “i kolcima i lancima i bokserima u glavu”, uslijedio je zagrljaj ujedinjenja u mržnji protiv zajedničkog neprijatelja – ćirilice! Da ne bude zabune, odmah nakon toga nastavilo se u istom tonu, palili su se protivnički transparenti, vrijeđanje se nastavilo, ali je poslana jasna poruka: kada su Srbi u pitanju, molim lijepo, mi smo zajedno…

Bila je to prava uvertira u najavu najvećeg praznika svih šovena na brdovitom Balkanu. Naravno, riječ je o utakmici između Hrvatske i Srbije koja se igra 22. ožujka, na dan izlaska ovog broja. Iako se u glavi prosječnog hrvatskog sportskog novinara nije mogao zamisliti bolji uvod, stvarnost se pobrinula da mu iziđe u susret na način koji ni u najluđim snovima nije mogao zamisliti. Najprije je na scenu zakoračio predsjednik UEFA-e, koji je u svom govoru na proslavi stote godišnjice HNS-a prozvao hrvatsku Vladu da ne radi dovoljno na sprečavanju huliganizma na hrvatskim stadionima i u borbi protiv kriminala u nogometu. Poput kolonijalnoga gospodara, koji s gnušanjem gleda ponašanje urođeničkih plemena, Mišel Platini je izjavio kako razumije hrvatsku situaciju, jer živimo u regiji opterećenoj poviješću “sastavljenom od ratova, predrasuda i međuetničkog nasilja”. Govor i kasnije Platinijevo pismo sličnog sadržaja, adresirano na ured premijera, u Hrvatskoj su izazvali žestoke reakcije, koje su dobrim dijelom bile opravdane – jer povijest cijele Evrope sastavljena je od “ratova, predrasuda i međuetničkog nasilja”, a u mnogim zemljama EU-a, ako izuzmemo ratove, slična je i sadašnjost.

Hrvatski sportsko-žurnalistički domoljubi, međutim, promašuju ceo fudbal kada u svojim zapjenjenim reakcijama upozoravaju gospodina Platinija da nam nema što prigovarati, jer “hrvatski navijači već tri godine nisu napravili nijedan incident, za razliku od zemalja u susjedstvu”. Platinija se proziva kao licemjera, jer je “igrao nogomet u sjeni zločina na Hejselu”, kao da je tadašnji francuski profesionalac na plaći u Juventusu osobno odgovoran za masakr u režiji engleskih huligana. Platinijevo prozivanje naše Vlade došlo je kao kec na desetku Zdravku Mamiću, koji je situaciju iskoristio za napad na Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta i ministra Željka Jovanovića s kojim ratuje već mjesecima, jer se ministar, očito ozbiljno, odlučio uhvatiti ukoštac s problemom “prekupaca u nogometu”, kako je ljude poput Mamića nazvao premijer Zoran Milanović.

Mamićev nacionalistički ispad, koji će epilog dobiti na sudu, samo je kulminacija procesa započetog Platinijevim govorom na proslavi HNS-a i krilima koje je tada dobio Mamić. Mnogi novinari uz Platinija prozivaju i njegova emisara Grigorija Surkisa iz Ukrajine koji je, tvrde, “korumpiran, kao i dosta čelnika UEFA-e”. Surkisa se proziva da je dao velike iznose UEFA-inim glasačima koji su Evropsko prvenstvo, umjesto Hrvatskoj i Mađarskoj, dali Ukrajini i Poljskoj. Naravno, pritom se zaboravlja da je čovjek koji je svojom prisutnošću na glasanju za dodjelu organizacije EP-a podržao hrvatsku kandidaturu bio tadašnji premijer Ivo Sanader kojem se, za razliku od Surkisa, u Hrvatskoj sudi za korupciju.

Zauzeti obranom domovine i ugleda “reprezentacije koja je deveta na FIFA-inoj rang-listi uspješnosti” od strašnog Platinija i njegovih verbalnih slobodnjaka iz Niona, domaći su mediji, kao i obično, previdjeli probleme koje svjesno prešućuju godinama. Naime, umjesto da su krenuli dokazivati da je huliganizam puno veći problem u Turskoj, Grčkoj, Srbiji i Zapadnoj Evropi te da je korumpiranost simbol nekih drugih nogometnih liga, trebali su pomesti pred vlastitim vratima, pred kojima se desetljećima gomila smeće koje nitko ne čisti. Notorna je činjenica da su brojni navijači hrvatskih klubova i reprezentacije rasisti i da su utakmice hrvatske reprezentacije festival šovinizma i mržnje prema svemu što nije hrvatsko i katoličko. Na tribinama se godinama vrijeđaju igrači druge rase, vjere i nacionalnosti i sve to prolazi bez osude. Riječi koje je Mamić uputio Jovanoviću plod su dvadesetogodišnje klime koja je brižno odnjegovana u hrvatskom nogometu, u strukturama koje ga vode i među onima na tribinama. Ako je bivši predsjednik HNS-a Vlatko Marković mogao ustaški pozdrav “Za dom spremni” tolerirati kao “stari hrvatski pozdrav”, ako se sadašnji predsjednik HNS-a Davor Šuker mogao u Madridu slikati pred Pavelićevim grobom, ako sadašnji izvršni predsjednik HNS-a, nakon utakmice reprezentacije u Osijeku na kojoj se (kao i godinama prije, na svim drugim utakmicama reprezentacije) veličalo NDH, izjavljuje da je to “izraz privrženosti hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i svojoj državi”, onda se nitko nema pravo čuditi Mamiću, a još manje ima pravo promatrati ga kao iznimku. Isti ti novinari koji danas brane huligane i rasiste na tribinama (iako su činjenice da BBB-ovci posljednje tri godine ne rade incidente samo zato što bojkotiraju Mamićev klub i da su utakmice reprezentacije primjer onoga protiv čega se UEFA bori godinama) svjesno prešućuju stvarnost, stvarajući kult oko nečega čega bi se civilizirano društvo trebalo stidjeti.

Utakmica u Maksimiru između Hrvatske i Srbije još nije ni počela a već je izgubljena jer u sportskom srazu dviju ekipa, koje predstavljaju zemlje od kojih jedna uskoro ulazi u EU a druga će ući za nekoliko godina, nitko, ni 18 godina nakon rata, ne može garantirati sigurnost navijačima protivničke momčadi.