Vjesnici Balkanskog proljeća
Kriza evropske periferije pokreće, napokon, pobune nezadovoljnih i na Balkanu. Pretenciozno bi bilo povući analogiju s Arapskim proljećem pa proglasiti nešto poput “Balkanske zime”, ali revolt mnoštva sve češće i sve uspješnije prijeti aktualnim državnim vlastima. Grčki su prosvjednici nepokolebljivi, štrajkači sve odlučniji i brojniji. U Sloveniji, tri mjeseca žestokog pritiska tjera iz vladajuće koalicije stranku za strankom i ministra za ministrom, sužavajući granice premijerskog legitimiteta Janeza Janše, kojem parlament, u trenutku nastanka ovog teksta, tek treba izglasati (ne)povjerenje. Makedonski masovni skupovi krajem prošle godine, iako ih je organizirala i instrumentalizirala stranačka opozicija, svjedočili su o ogorčenosti depriviranog naroda… U Bugarskoj, konačno, prošlog je tjedna na ulici srušena vlada, i to zbog rasta iznosa računa za struju nakon privatizacije elektromreže; zanimljivo, samo nekoliko dana nakon što se u Prištini prosvjedovalo iz istog razloga, zbog visokih januarskih računa Kosovske elektroenergetske korporacije, čiji je veliki dio prošlog oktobra također prodan stranom investitoru. Pretenciozno bi bilo govoriti o “Balkanskoj zimi”, dakle, ali bi bilo i ponižavajuće cinično tamo gdje građani, izručeni energetskim oligopolima, sebi više ne mogu priuštiti ni da se ugriju.
Okupljanje desetaka tisuća prosvjednika, nasilni sukobi policajaca i demonstranata, privođenja i ranjavanja, demolirane ulice i konačna kapitulacija bugarskog premijera Bojka Borisova u srijedu, 20. februara, nisu pritom isključivo bili cijena skupih računa, nego kulminacija višemjesečnog otpora. Kao što na ambicioznom rumunjskom ljevičarskom portalu CriticAtac podsjeća bugarska komentatorica Marija Ivančeva, samo od novembra naovamo protiv vlade se skandiralo zbog sumnjivih sudskih procesa, prodaje željeznica, novih zakona o obrazovanju i eksploataciji šuma, povećanja studentskih školarina… “Iako svi ovi zahtjevi nisu usmjereni protiv privatizacije i za regulaciju, upravo je to bio njihov osnovni okvir”, smatra ona. “Okvir koji je, pokazalo se, teško artikulirati nakon desetljeća sistemskog, liberalnog, protržišnog ispiranja mozga.”
Rušenje vlade, međutim, ne bi nužno trebalo postati okidačem nekritičkog, romantično entuzijastičnog trijumfalizma: na istom sajtu, mladi komentator Stefan Krastev upozorava kako povlačenje s vlasti može značiti tek novi u nizu uspješnih manevara premijera čiji bi rejting do redovnih izbora, planiranih u julu, vjerojatno ozbiljno potonuo, dok se na skorim, prijevremenim, možda ipak zadrži iznad granice potrebne za novi mandat. Bila bi to maestralna manipulacija masovnom pobunom živopisnog političkog diletanta: uvjereni eurofil koji ne govori niti jedan strani jezik, majstor borilačkih vještina i nekadašnji bodigard komunističkih moćnika, koji danas uglađeno i vješto barata vulgatom političke korektnosti, kompradorski eksponent briselske neoliberalizacije koji autoritativnu vlast u zemlji armira gustom koruptivnom mrežom, Borisov je paradigma uspješnog balkanskog tranzicijskog političara, transideološki pajac opasnih namjera, prilagodljiv i nepobjediv.
Nije nemoguće, dakle, da i ovaj debakl neće medijski preusmjeriti prema konačnoj pobjedi: nezadovoljstvo mnoštva, kao što nam rado tumače ovdašnji šampioni političke artikulacije, nije se kristaliziralo u konkretne prijedloge za upravljanje zemljom, nego raste spontano, poput tijesta koje će lako umijesiti i preoblikovati iole spretnije ruke. S druge strane, to je mnoštvo pokazalo respektabilnu rezistenciju na Borisovljeve dosadašnje spinove – od njegovog ritualnog žrtvovanja isturenijih političkih figura sve do angažmana dvije navodne organizatorice prosvjeda, koje su u televizijskom nastupu iznenada dale podršku vladi – pa nema razloga da to mnoštvo smatramo naivnijim nego što jest. A nema razloga ni da od samoorganiziranog ad hok pokreta tražimo razrađen politički program, pogotovo znamo li da bi takav sigurno bio podsmješljivo otpisan prekorači li utabani ideološki šanac proračunske štednje i briselske polit-birokratske discipline.
Jednadžba borbe protiv rastuće nejednakosti jednostavna je i bugarski će je protesti samo ponoviti: na platformi zajedničkog bunta novi politički program mogu izgraditi jedino oni koji odaberu postati akterima političkog procesa, dok je ostalima prepušteno da vlastitu reakcionarnu apatiju retorički maskiraju žvačući bezukusnu frazu o masama koje “znaju što ne žele, ali ne znaju što žele”. Balkan nam je, primjerom grčke Sirize, već pokazao da je artikulacija ozbiljne političke alternative neoliberalnom evropskom modelu moguća, i da ta alternativa može doći na prag upravljanja državom. U Bugarskoj, za takav je scenarij prerano, jer bi se izbori mogli održati već u aprilu; Borisovljeva najava otkazivanja licence češkom elektrodistribucijskom mastodontu ČEZ-u zazvučala je hrabro, ali sistemske promjene poput renacionalizacije elektrosustava, koju traže građani, od tamošnjih političkih elita ipak još ne možemo očekivati. Svjedočili smo, međutim, novom žarištu ozbiljne pobune, jednom od brojnih koji punktiraju mapu otpora širom Balkana. Pretenciozno je, svakako, govoriti o Balkanskoj zimi; ono što promatramo, međutim, mogao bi biti rani dolazak nečeg poput Balkanskog proljeća.