Za Fincija nema prolaza

Od trojice kandidata za gradonačelnika Sarajeva, vijećnici u Gradskom vijeću bosanskoga glavnog grada prvo su odbili najrelevantnijeg. Njih dvadeset petero, od ukupno dvadeset osmero, glasalo je na konstituirajućoj sjednici, održanoj pet mjeseci nakon lokalnih izbora, protiv predsjednika Jevrejske zajednice BiH Jakoba Fincija, kojeg je predložila Naša stranka. I to je jedina odluka koju su donijeli. Troje vijećnika male, prosvjetiteljske partije poznate, uz ostalo, i po jednom od svojih osnivača, dobitniku Oscara Danisu Tanoviću, nije imalo snage da izabere Fincija, ali jeste da odloži imenovanje Igora Kamočaija ili Stjepana Kljuića, koje su delegirala dva većinska politička bloka u prijestolničkoj zakonodavnoj vlasti.

Sam način izbora gradonačelnika govori koliko je pozicija Grada Sarajeva i, posljedično, njegovih građana i institucija, nakaradna u nimalo boljoj konstrukciji Bosne i Hercegovine. Svedeno na četiri općine koje su prije rata činile grad, Sarajevo je u isto vrijeme prijestolnica države, entiteta, kantona i unija manjih jedinica lokalne samouprave sa velikim ovlastima. I dok se načelnici općina i gradski vijećnici biraju direktno, zakonodavna i izvršna vlast u gradu se dijele kao postizborni plijen. Tako su zapravo, za razliku od žitelja ostalih federalnih općina, od Starog Grada do Kalesije, od Orašja do Čitluka – ili recimo Banjalučana – građani Sarajeva svedeni na one koji imaju mogućnost izbora oko kuće: u općinama u kojima su prijavljeni. Sarajevsko Gradsko vijeće čini po sedam predstavnika općinskih vijeća – dakle ukupno ih je dvadeset osmero, što je sumanuto samo po sebi, s obzirom na to da je, recimo tako, demokratija igra neparnih brojeva, počevši od pedeset i jedan (posto) – koji onda biraju gradonačelnika na prijedlog parlamentarnih stranaka, odnosno koalicija. Sedmorke su, opet, višestranačke, s obzirom na to da niti jedno općinsko vijeće ne čine predstavnici samo jedne partije. Tako, u konačnici, o gradonačelniku odlučuju i oni što su u svojim općinama poraženi: biti opozicija u nekom zakonodavnom tijelu je, naime, tek blaži oblik gubitka u utrci za vlast. Na kraju ispadne da gradonačelnik najvećeg grada u državi, administrativnog, medijskog, kulturnog i svakog drugog centra, može bukvalno biti bilo ko: na izbore ne mora izlaziti, važno je tek da ne misli kako je nešto više od rezultata kompromisa dogovorenog van institucija.

U takav okvir, Naša stranka pokušala je umetnuti Jakoba Fincija, stručnjaka za međunarodno trgovinsko pravo, bivšeg ambasadora BiH u Švicarskoj, izvršnog direktora Soroševe fondacije Otvoreno društvo i, da ponovimo, Jevreja, što nije nimalo nevažno u zemlji u kojoj pravo da budu birani isključivo imaju predstavnici takozvanih konstitutivnih naroda – Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

Dva brojnija politička saveza, na jednoj strani Socijaldemokratska partija BiH i Savez za bolju budućnost, a na drugoj Stranka demokratske akcije i Socijaldemokratska unija, predložila su Igora Kamočaija i Stjepana Kljuića, inače Hrvate. I to što jesu, odnosno to što nisu Bošnjaci, jedini je, uslovno rečeno, bitan podatak i važan detalj u njihovim kandidaturama za gradonačelnika grada koji se tako rado, i sve neutemeljenije, hvali svojom multietničnošću. Kamočaji je, recimo tako, profesionalni SDP-ovac, jedan od onih mladih lavova iz tvornice klonova predsjednika Zlatka Lagumdžije, što su nakon vertikalnog putovanja kroz partiju, horizontalno kružili po raznim javnim funkcijama, prvo voljom stranke, pa tek onda iz svih drugih razloga. Trenutno je, a nakon SDP-ovog gubitka vlasti u Kantonu Sarajevo, neraspoređen, tačnije nezaposlen.

Koalicija SDU-a i SDA-a, odnosno najveće bošnjačke stranke i unije otpadnika iz SDP-a, rekosmo, predložila je Kljuića, umirovljenog sportskog novinara specijaliziranog za stolni tenis, nekadašnjeg člana (ratnog) Predsjedništva BiH i predsjednika HDZ-a iz predratnog vremena, vitalnog sedamdesetčetverogodišnjaka, kojem potporu garantira bilateralni sporazum ovih stranaka: SDA-ovu podršku Kljuiću u gradu SDU plaća podrškom SDA-u na kantonalnom nivou!

Kada se sve pogleda, Finci i nije imao neke šanse, svakako ne veće od onih Naše stranke da postane tek nešto više od male udruge dobrovoljnih gubitnika nespremnih da principe trampi za (post)izborni plijen, u društvu u kojem se stranke ponašaju kao korporacije u borbi za privremeno vlasništvo nad institucijama, ne zanimajući se nimalo za suštinsko i simboličko značenje, u ovom slučaju, funkcije gradonačelnika Sarajeva.

Jakob Finci, dakle, odudara od konstitutivne, zapravo primitivne i rasističke matrice Bošnjak – Srbin – Hrvat. Neopterećen je pozicijom u ratu i ne prate ga sporne izjave poput one Kljuićeve da je Sarajevo 1945. godine okupirano. Također, njegove međunarodne veze ne završavaju, kao u Kamočaijevom slučaju, sa sarajevskom tramvajskom prugom. Na kraju – ili na početku – dolazi iz jevrejske zajednice, teško stradale pod okupacijom NDH (“Juče popodne u 17 sati otpremljeni su preostali Židovi sa područja grada Sarajeva u sabirni logor Loborgrad”, Ustaška nadzorna služba, Zaštitno redarstvo za grad Sarajevo, 23. augusta 1942.), kojoj je pripadao i genijalni Emerik Blum, osnivač Energoinvesta i gradonačelnik prijestolnice uoči Olimpijade, ali i jedini Jevrej koji je ikada vodio takozvani ili, sve više samozvani, evropski Jeruzalem; grad koji na pravi, današnji, od izraelske vojske kontrolirani Jeruzalem, najviše liči po onom najgorem.

Ovlasti sarajevske vlasti su, prema Ustavu, između malih i nikakvih, pa je sam gradonačelnik najprije simbol onoga što je Sarajevo bilo ili hoće biti, a tek onda osoba sa stvarnom moći. Finci tako ne bi reprezentirao stvarnost, već ideju jednog grada, prvo ubijanu topovima zajedno sa njegovim stanovnicima, zatim protjerivanu, pored ostaloga, pretpostavljanjem različitih, često i jeftinih interesa, ionako jedva živom duhu onoga što Sarajevo čini gradom više nego puka administrativna odredba.

Umjesto o tome, računa se, eto, vodi o svemu drugom, pa kada se podvuče crta, zapravo je sasvim nebitno je li gradonačelnik Stjepan Kljuić ili Igor Kamočaji. Ko god je, bolje da nije.