Zadnja pošta Jasenovac

Kolikogod povijest ustaških logora Jasenovac i Stara Gradiška bila strašna, današnjem se čovjeku može činiti dalekom i apstraktnom, poput bilo kojega drugoga historijskog događaja. Maja Kućan, autorica izložbe “Pošta iz koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška”, postavljene do sredine marta u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu u organizaciji Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac, ističe da nam individualne ljudske priče pomažu da bolje shvatimo povijesne događaje.

Na dvanaest roll-up plakata (samostojećih reklama s postoljem) predstavljeni su dokumenti iz zbirke Memorijalnog muzeja Spomen-područja Jasenovac, popraćeni fotografijama. Originalni su dokumenti reproducirani na plakatima (koje je grafički oblikovala Maja Halapija) kako bi izložbu moglo vidjeti što više ljudi, na što više mjesta i bez vremenskog ograničenja, a da se pritom dokumenti ne oštete. Tekst na njima preveden je na engleski, pa se izložba može postaviti i u inozemstvu. Izložena pisma autentični su isječci prošlosti, pisani rukom i rječnikom običnih ljudi koji su, protiv svoje volje, bili sudionici strašnih događaja. S njima se možemo lako poistovjetiti, jer su životi žrtava bili toliko slični našima, jer govore o običnim, svima poznatim stvarima: obiteljskom životu, djeci koja idu u školu, sadnji krumpira, rezanju vinograda…

– Poruka izložbe, kao i stalnog postava Memorijalnog muzeja Spomen-područja Jasenovac, jest da žrtve nisu bile bezimena statistika, nego stvarni ljudi s imenom i prezimenom te životima poput naših. To je posjetitelju najlakše doživjeti upravo zahvaljujući sačuvanim djelićima života. Recimo, lako je poistovjetiti se sa ženama koje su skupljale recepte, Ivanom Toupalikom koji svojoj ženi daje upute za obrezivanje vinograda ili šestogodišnjim Tedijem Draušnikom koji crta kuću i vrt – kaže kustosica Maja Kućan, koja je 2010. u knjizi “Jedinomoje i ostali” objavila 34 logoraška pisma i dopisnice, s fotografijama, transkriptima i engleskim prijevodima. Tim se dokumentima bavi od 2008., kada je počela digitalno arhivirati zbirku dokumenata Spomen-područja Jasenovac.

– Transkribirajući pisma iz logora, nailazila sam na podatke o povijesti logora koji mi dotad nisu bili poznati. Primjerice, iz svjedočenja preživjelih poznato je da su u logoru vladali tifus, tuberkuloza i dizenterija, ali iz popisa lijekova koje su zatočenici tražili od svojih obitelji jasno je da je postojala i opasnost od malarije. Te izuzetno dirljive i tužne ljudske priče željela sam predstaviti javnosti – kaže kustosica.

Jedina dopuštena pošta bile su logorske dopisno-povratne karte, posebno štampane dopisnice za ustaške logore. Na polovici takve karte zatočenik je mogao napisati najviše dvadeset riječi, isključivo osobnog sadržaja: najčešće su javljali obitelji i prijateljima da su dobro, raspitivali se za zdravlje i tražili da im se šalje hrana, odjeća i lijekovi.

– Primatelj bi otrgnuo drugu polovicu karte, s predviđenim mjestom za odgovor. Kod odgovaranja su vrijedila ista pravila, do 20 riječi obiteljskog sadržaja. Karte su pažljivo pregledavane i na većini je vidljiv žig cenzora – tumači Maja Kućan.

Osim muškog, u Staroj Gradiški postojao je i logor za žene i djecu. Zatočenici su bili odijeljeni po etničkoj pripadnosti i spolu: zatočeni Hrvati i muslimani bili su smješteni u tzv. Zgradi K, Srbi i Židovi u posebnoj, Srpkinje i Židovke u Kuli, a Hrvatice i muslimanke u tzv. Hrvatskom ženskom logoru. Nije se smjelo pisati o onome što se stvarno događalo, pa su zatočenici u dopuštenih 20 riječi nastojali sabiti što više informacija, služeći se pritom krnjim rečenicama i spajajući više kratkih riječi u jednu. Tako je Đakovčanka Margita Čužik

3. lipnja 1942. iz Stare Gradiške poslala 27 riječi, zbijenih u 22, zajedno s potpisom: Jedinomoje i ostali! Stalno mislim na tebe. Radi zame. Paketa nemajoš. Šaljite šećera, ostalo štose možeslati. Čuvajte mi majčicu sve voli Margit.

Sofija Jović uspjela je u karti poslanoj 1. kolovoza 1942. roditelje obavijestiti o zabranjenoj temi, smrti druge zatočenice: Najmiliji! Zdrava. Odgovor nisam dobila. Paket da. BrinemsezaVas. Nenina matura? Žalim Olgu, kod đede je. Kako djeca uškoli? Pišite stricu zapovrće, krompir, brašno. Voli, ljubi.

Rečenica Žalim Olgu, kod đede je odnosila se na Olgu Radmanović, zatočenicu koja je umrla od tifusa; Sofijina obitelj poznavala je Olgu i znala je da su njezina djeda ubili ustaše, pa im je iz napisanog bilo jasno da je i Olga mrtva.

– Dulja pisma iz logora nisu bila dopuštena, ali bi ih zatočenici povremeno ipak uspijevali potajno napisati i poslati – kaže Maja Kućan. – U logoru je bilo teško doći do papira za pisanje, pa su neka pisma pisana na toaletnom papiru, onom za zamatanje ili na poleđini dobivenog pisma. Često su pisana vrlo sitnim slovima, da se iskoristi svaki djelić raspoloživog prostora. Nisu slana poštom, nego bi ih neka osoba u tajnosti prenijela, obično zatočenik pušten iz logora.

Iako je i u Staroj Gradiški bilo masovnih smaknuća, ona su se najčešće, prema svjedočenjima preživjelih, događala izvan logora: pod izlikom da ih odvode na rad, ustaše bi odveli grupu zatočenika, koja se nikada ne bi vratila. Unatoč tome, to je bio logor nešto sigurniji od Jasenovca. O tome govori i pismo Katarine Dorčić roditeljima u Zagreb, u kojem predosjeća da premještaj iz Stare Gradiške u Jasenovac znači smrt. Njezin se predosjećaj i obistinio – ubijena je 1945. godine:

Dragi roditelji! Baš se sada spremam za poljski rad. Idemo u Jasenovac. Možete si zamisliti kako mi je ako ste čuli o Jasenovcu i šta se tamo događalo. Strašno mi je, ali sam se sa svim pomirila, pa i s onim najgorim. […] Tebe mama jako jako žalim jer znam koliko trpiš ne samo zbog mene nego i zbog tih prilika i onih farizeja doma. Tako bi te rado mama vidjela i bila bi ti dobra, jer život me puno čemu naučio. Bilo mi je jako neugodno kad sam čula da si kriviš za mene druge. Ti znaš da nije niko kriv i vjerujem da danas i mene razumiješ. Kad izađem bude već sigurno sloboda […] Kad mi pišete pišite samo familijarne stvari, jer da i nađu nebi bilo strašno. Nemojte žaliti za paketima koje ja neću primiti. Meni bude istina teško, ali potrošit će ih naši ljudi koji se od toga uzdržavaju. Ne žalite za stvarima, nego samo za ljudima koji bi svi htjeli živjeti a nedaju im. […] puno pripovjedam. Toliko bi rado pisala, a nema smisla. Pozdravite […].

Puno Vas volim i živim u mislima s Vama svima

Katica

Logor Jasenovac bio je logor samo za odrasle muške zatočenike sve do 1944., kada je sagrađena zgrada ženskog dijela. Dotad su žene i djeca, kada bi bili dovedeni u Jasenovac, odmah ubijani. Logoraši Jasenovca bili su raspoređeni u radne grupe i odvođeni u dijelove koji su se zvali Ciglana, Paketarnica, Lančara, Ekonomija i Kožara. Spavali su u šest velikih baraka, u kojima osim kreveta na kat nije bilo drugog namještaja: više zatočenika dijelilo bi isti krevet, a neki su spavali i u logorskim radionicama. Uz barake je bila zatočenička kuhinja i velika jama prekrivena daskama, koja je služila kao zahod. Svakog su se jutra logoraši morali postrojiti između baraka i jezera (gdje je danas spomenik Bogdana Bogdanovića), kako bi bili raspoređeni na rad i kako bi svi prisustvovali izvršenju disciplinskih kazni. Većina masovnih ubojstava nije se događala u samom logoru, nego na drugoj strani Save, u Donjoj Gradini: ustaše bi onamo skelom prebacivali zatočenike, ubijali ih vješanjem ili hladnim oružjem i potom bacali u masovne grobnice.

Logorske dopisno-povratne karte povijesni su dokumenti koji u vrlo sažetom obliku daju puno informacija: biografske podatke o zatočeniku (ako bi umro ili bio ubijen u logoru, posljednja karta koju je poslao često je bila terminus post quem, približni datum njegove smrti), ali i o ustrojstvu logora. Na kartama iz Stare Gradiške uz ime zatočenika nalazi se i njegov logorski broj, a na kartama iz Jasenovca naziv radne grupe u koju je netko bio raspoređen.

– Uz povijesnu ulogu, karte i pisma iz logora imaju i veliku emotivnu važnost: to su isječci iz života zatočenika, koji podsjećaju posjetioce da su žrtve bili ljudi poput nas, a ne bezimena statistika. Pošta koju su poslali stradali zatočenici često je posljednji trag koji su ostavili za sobom – kaže Maja Kućan.

Bogatstvom informacija o zbivanjima u logoru ističu se pisma Ivice Sabljaka, člana Komunističke partije Hrvatske i političkog zatočenika logora Stara Gradiška, koja je razmjenjivao tijekom 1944. s Odborom za pomoć logorima u Zagrebu.

– Vidljivi dio Sabljakovih pisama bio je pisan običnom olovkom, a tajni dio kemikalijom, nevidljivom tintom: po primitku pisma, Anđela Žnidarčić, članica Odbora, premazala bi pismo drugom kemikalijom, koja bi tajni dio učinila čitljivim. U rjeđim slučajevima, ako kemikalija ne bi bila dostupna, tajni bi dio teksta bio pisan mlijekom, a sadržaj se otkrivao zagrijavanjem na vatri – objašnjava kustosica.

Nakon otvorenja izložbe, mnogi su ljudi autorici spontano počeli pričati svoje obiteljske priče vezane uz ustaške logore. Među njima je i čovjek koji je sam bio u Jasenovcu, kao i onaj čiji je otac ondje ubijen. Neki imaju želju Muzeju donirati slične dokumente, pa Maja Kućan zaključuje da je izložba pridonijela i tome da se shvati koliko je dragocjen svaki podatak i svaka dodatna informacija o žrtvama i preživjelima iz toga mračnog vremena.

Komunisti i skojevci ubijeni glađu i žeđu

OKVIR TEKST: Povodom komemoracije u Jasenovcu, u travnju će ondje ponovno biti postavljena izložba “Kraj logora Jasenovac”, sada na gostovanju u Muzeju grada Zenice. Planira se i izložba “Likvidacije u ćeliji smrti logora Stara Gradiška”, koja bi označila početak radova na budućem stalnom postavu Memorijalnog muzeja Kula: prezentirala bi se dovršena istraživanja o jednoj od najpotresnijih logorskih tema, umorstvima glađu i žeđu 58 zatočenika, istaknutih prijeratnih komunista i skojevaca – već sedamdeset godina zaboravljeni, sada bi prvi put bili predstavljeni fotografijama i biografijama.