Zoran Predin: Dugove moraju vratiti banke, a ne mi

Doajen rok scene na ovim prostorima prošle je godine napravio podulju pauzu u karijeri radi neophodne operacije na srcu; Zoran Predin, umjetnik nemirnog duha, mirovanje je iskoristio da svoju kreativnost preusmjeri na pisanje knjige uspomena, putopisa i dnevničkih zapisa, naslovljenu “Druga žena u haremu”. Istodobno, oformio je novi bend s kojim ima velike planove, a nije ostao imun ni na aktualna zbivanja u Sloveniji.

Napisali ste “Drugu ženu u haremu” na temelju svojih putopisa i dnevnika koje ste vodili u proteklih 20 godina. Je li ovo tek prvi dio ili ste sve uspjeli ugurati u jednu knjigu?

U pravu ste. Nekoliko sam anegdota zaboravio uvrstiti: primjerice, Istanbul 2009. godine, kada sam u društvu Zorana Čuture upoznao trenera San Antonio Sparsa Grega Popovića…

Je li istina da vas je pisanje toliko ponijelo da već naveliko razmišljate o romanu?

Istina je. Ljudi čije mišljenje duboko poštujem rekli su da dobro pišem – ako hoću.

O kakvom bi romanu bila riječ?

Fikcija, puna crnog humora.

Pjesma za Margitu

“Drugu ženu u haremu” pisali ste prošloga ljeta, čekajući operaciju. Jeste li razmišljali o tome da nakon nje možda više nećete moći nastupati i tulumariti istim intenzitetom, da ćete manje putovati? Kako ste se osjećali?

Moj prvi i jedini cilj bio je da se poslije operacije probudim bez ceduljice na nožnom palcu. To mi je uspjelo, pa je sve ostalo postalo čisto veselje.

Je li to bila vaša prva veća pauza u karijeri? Što ste radili i kako ste se osjećali bez nastupa i putovanja?

Bilo je tužno i dosadno. Glazba, nastupi i putovanja moj su život.

Kao da ste nakon uspješne operacije dobili vjetar u leđa – dobro ste se odmorili, pa sada krećete u nove pobjede. Već spremate novi album, na kojem ste odbacili dosadašnji džipsi sving i više se orijentirali na vorld mjuzik. Otkuda novi glazbeni izraz?

Moj sin Rok, koji je u mom džipsi sving bendu svirao ritam-gitaru, preselio se prije nekoliko godina u London, pa sam napravio korak dalje i formirao novi, neobični tri gitara, harmonika, tuba. Sve dosadašnje stilove nadogradio sam novim aranžmanima i elektronskim lupovima, što zvuči vrlo snažno i moderno. Kritike su jako dobre.

Uz najavnu “Rumba čarolija”, na albumu je i pjesma “Kosa boje srebra (Margita)”, posvećena Margiti Stefanović. Kako to da joj tek sada posvećujete pjesmu, kada znamo da je Margita preminula još 2002. godine?

Sanjao sam da smo se sreli, a ona me nije prepoznala jer sam u međuvremenu posijedio. Probudio sam se i odmah napisao pjesmu. Naslov je aluzija na pjesmu EKV-a “Oči boje meda”.

U kakvom vam je sjećanju Margita ostala?

Neobična, istovremeno krhka i snažna, tamna ruža koja bogovski svira klavir. Mlada hrvatska kantautorica Sara Renar podsjeća me na nju.

Posljednjih nekoliko albuma objavili ste uglavnom za hrvatske izdavače, s pjesmama na hrvatskom jeziku. Koliko je to poslovno isplativ potez?

To je za sada više eksperiment nego posao. Pokušavam naći svoj prostor. Odabrana publika me prati i to mi je najveća nagrada.

Kako s tim albumima prolazite na srpskom tržištu?

Odlično. Pjesme se bez problema puštaju na radiju.

Za nove ljude i ideje

Istovremeno, zakinuti ste za mogućnost da dobijete diskografsku nagradu Porin, niste hrvatski izvođač. Isplaćuje li vam barem ZAMP tantijeme na temelju emitiranja u hrvatskom eteru?

S autorskim pravima i tantijemama nemam nikakvih problema. Nadam se da će Porin već iduće godine napraviti novu kategoriju za strance koji stvaraju na hrvatskom, što bi bilo najbolje rješenje.

Iako nikada niste bili neki osvjedočeni buntovnik koji se žestokim pjesmama obračunava s vladajućom elitom – radije ste u te svrhe koristili sarkazam i ironiju – kako uspijevate ostati po strani u trenutku kada Slovenci širom zemlje izlaze na ulice, nezadovoljni vladajućom strukturom i sve lošijim životnim uvjetima?

Na novim izborima treba glasati za mlada, nova i nezavisna lica. Za nove ideje. Za svijet bez granica i podjela. Island je dao dobar primjer kako se riješiti starih političara, korumpiranih banaka i zločestih multinacionalki: ondje nisu dopustili da se dugovi prebace na obične građane, koji krizu nisu skuhali. Dugove moraju vratiti banke, tajkuni i multinacionalke, a ne mi.

Slovenija je ušla u Europsku uniju prije devet godina. Jeste li vi osobno zadovoljni time, osjećate li se više građaninom Europe nego prije? Živite li bolje?

EU nema granica. To je OK. Ostalo je isto kao u svakoj konfederaciji, jači iskorištavaju slabije i prisiljavaju ih da kupuju njihovu, najčešće drugorazrednu robu.

Nedavno ste dobili premijerku, Alenku Bratušek. Mislite li da će Slovenija s njom na čelu lakše prevladati krizu i vratiti povjerenje građana u vlast i političare?

Nadam se.